Sa dubokim poštovanjem opraštamo se od Ananija Simonovića – čovjeka čiji je život bio tih, nenametljiv, ali ispunjen radom, uvjerenjem i trajnom odanošću ljudima i vrijednostima u koje je vjerovao.

Rođen 19. oktobra 1928. godine u Osrecima, u Donjoj Morači, odrastao je u vremenu skromnosti i teškog rada, u porodici koja je dijelila sudbinu tadašnjeg crnogorskog sela. Iz takvog okruženja ponio je osobine koje su ga obilježile do kraja života: ozbiljnost, istrajnost, osjećaj odgovornosti i duboko poštovanje prema čovjeku.

Njegov životni put vodio ga je kroz Moraču, Kolašin, Tuzlu, Cetinje i Beograd, gdje je sticao obrazovanje i oblikovao široko društveno i političko iskustvo. Veoma mlad uključio se u omladinski i politički rad poslijeratne Jugoslavije, vjerujući da se društvo može graditi solidarnošću, radom i zajedništvom. Kao učesnik omladinskih radnih akcija i udarnik na izgradnji pruge Šamac–Sarajevo pripadao je generaciji koja je svoju mladost utkala u obnovu zemlje nakon rata.

Tokom dugog radnog vijeka obavljao je niz odgovornih dužnosti u Kolašinu i Crnoj Gori. Radio je predano, bez potrebe za ličnim isticanjem, ostavljajući iza sebe trag pouzdanog i principijelnog čovjeka. Posebno mjesto u njegovom radu zauzima angažman u SUBNOR-u, gdje je decenijama posvećeno čuvao sjećanje na Narodnooslobodilačku borbu i antifašističke ideale, smatrajući ih temeljem ljudskog dostojanstva i slobode.

Pored društvenog rada, Ananije Simonović bio je iskreno vezan za svoj zavičaj i njegovu istoriju. Kao planinar, publicista i istraživač, sa mnogo pažnje i ljubavi bilježio je život Morače i njenih ljudi. Njegove knjige „Osreci – selo u Donjoj Morači“ i „Jasenova i Jasenovci“ ostaju vrijedno svjedočanstvo o jednom prostoru, vremenu i narodu, napisano sa osjećajem odgovornosti prema prošlosti i budućim generacijama.

Za svoj rad dobio je brojna priznanja i odlikovanja, ali oni koji su ga poznavali pamtiće ga prije svega po ljudskoj mjeri. Bio je tih i dostojanstven čovjek, nepokolebljiv u svojim uvjerenjima, ali uvijek odmjeren, blag i otvoren za druge. U vremenu velikih promjena ostao je dosljedan idealima pravde, solidarnosti i antifašizma, ne tražeći priznanja za život proveden u službi zajednice.

Odlaskom Ananija Simonovića ostaje praznina među porodicom, prijateljima, saborcima i svima koji su ga poštovali. Ostaje i trajno sjećanje na čovjeka koji je živio časno, mirno i uspravno, vjerujući da su poštenje, rad i ljudskost najveće vrijednosti koje čovjek može ostaviti iza sebe.