PJESNIK KOJI JE VOLJEN OD POEZIJE

Sreten Perović je  dobio više značajnih evropskih  priznanja: Internacionaln nagrada za poeziju 2012. u Rumuniji, Zlatnu medalju „Blaže Koneski“ Makedonske akademije nauka i umjetnosti (2013), Počasno članstvo u Internacionalnoj akademiji „Mihai Emunesku“ (koja ga je prošle godine  predložila i za Nobelovu nagradu); a knjige njegove izabrane  poezije pojavile su se na  rununskom, makedonskom, ukrajinskom (u Kijevu), francuskom i, ovih dana, na moldavskom (varijanti rumunskog) jeziku. Ovim priznanjima   priključuje se proglašenje zvanje Doktor  Honoris Causa, zvanjekoje je moldavski Univerzitet istovremeno dodijelio i velikom španskom pjesniku Husto Horhe Padronu.  Tim povodom pojavila se u Kišinjevu zbirka Perovićeve poezije  „STEAUA SALCAMULUI“ („Zvijezda akacija“), s predgovorom najznačajnjeg savremenog  moldavskog  pjesnika Nikolae Dabija, koji je bio i promotor-laudator ličnosti i stvaralaštva  Sretena  Perovića  na svečanostima  u Kišinjevu. (Zdravstveni problemi, na žalost,  spriječili su Perovića  da otputuje u Moldaviju, te je ceremonija njegovog proglašenja u zvanje Doktor Honoris Causa obavljen uz video-projekciju njegovog  Zahvalnog govora.)

U izvještaju sa ove Međunarodne naučne konferencije, News Agency "Moldpres" navodi izjavu rektora Univerziteta „Konstantin Stere“, prof. doktora Georga Avornika, potpredśednika Svjetske asocijacije pravnika, da su dobitnici ovih visokih priznanja -  Husto H. Padron i Sreten Perović,         kao “vodeći stvaraoci svjetske književnosti, svojim imenima počastvovali akademska zvanja koja im dodjeljuje Univerzitet u Kišinjevu“.  

Državni Univerzitet evropskih studija političkih i ekonomskih nauka  „Konstantin Stere“  iz Kišinjeva, Republika Moldavija, visoko ocjenjujući pjesničko  i kulturološko  djelo akademika  Sretena Perovića, predśednika Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU), dodjelio mu je  najviše  akademsko zvanje Doctor Honoris Causa. Svečana ceremonija proglašenja Sretena Perovića u ovo visoko zvanje održana je nedavno u glavnom gradu Moldavije – u okviru zvaničnog programa Internacionalne naučne konferencije,  na kojoj je učestvovaloviše od 300 uglednih eksperata pravnih nauka  iz Evrope i svijeta.   Za  ovo visoko  priznanje pjesnika Perovića  su predložila  dva znamenita evropska književnika – akademik   Jon Deakonesku i akademik  Nikolae Dabija,  univerzitetski profesori i dobri poznavaoci i prevodioci Perovićeve poezije, koji su i na Svjetskom festivalu poezije (Krajova 2014) učestvovali u  promociji Perovićevog pjesništva. U posljednje dvije godine u Rumuniji i Moldaviji pojavile su se tri Perovićeve knjige poezije  na rumunskom jeziku.

Sreten Perović (90-tih godina XX vijeka)

Riječ zahvalnosti Sretena Perovića

      NIJESAM GRADIO NI POLITIČKU NI DRŽAVNIČKU KARIJERU, ALI SAM SE ZA DRŽAVNI I HUMANISTIČKI UGLED SVOJE CRNE GORE DECENIJAMA BORIO

       Ne vjerujem u trajnu nadmoć materijalnog bogatstva, kao što ne vjerujem ni u zagrobni život, ali u mojem narodu, u Crnoj Gori, kroz mučne vjekove oslobodilačke borbe crnogorskog naroda – POEZIJA, ona usmena, ona borbena, ona mobilizaciona, ona epska,  često opora ali i viteška,  poezija-vizija, poezija-sloboda, poezija-istina, poezija-nada... eto, to je održalo Crnogorce, taj malobrojni južnoslovenski narod – sve do modernih vremena. A da li će moji sunarodnici nastaviti tu vitešku tradiciju, zasnovanu na obilju ideala, a na premalo ili nimalo kapitala ? E, to već nije samo stvar poezije,  a jeste stvar moralne kondicije

         Visokopoštovani Gospodine Rektore, cijenjeni profesori, duhovnici i ekselencije, uvažene kolege i dragi prijatelji, dame i gospodo, veoma sam počastvovan izborom u zvanje Doktor Honoris Causa Državnog univerziteta „Konstantin Stere“ u Kišinjevu,  eminentne i časne prosvjetne i naučne ustanove prijateljske Republike Moldavije. Posebno je zadovoljstvo što ovo odličje dobijam u toku proslave jubileja Uvaženog univerzitetskog  profesora doktora Mr. Nicolae Osmochescua, kojemu želim dug život i nastavak plodnog stvaralačkog opusa.

       Cijenjenim kolegama koji su me predložili za ovo visoko zvanje i  uvaženom Rektoru koji je nostrifikovao taj prijedlog, kao i svima koji su prijedlog podržali – najtoplije zahvaljujem u svoje ime, u ime Dukljanske akademije nauka i umjetnosti i u ime Države Crne Gore.

       Ja nijesam gradio ni političku ni državničku karijeru, ali sam se za državni i humanistički ugled svoje Crne Gore, decenijama borio – kao pjesnik,  kao kulturolog,  kao žurnalist i kao istoriograf. Zato imam pravo da u ime Domovine uputim Moldavskoj Državi najbolje želje za prosperitetnu budućnost, za očuvanje građanskog digniteta i državnog suvereniteta, za jačanje patriotizma i slobode.

         Dozvolite mi da za ovu svečanu priliku kažem nekoliko riječi o  svojem pogledu na smisao poezije i života.

         O poeziji, o etici, o poetici

        Dalekih, davnih dana, kad sam počeo da sanjam u rimovanim pjesničkim slikama,  vjerovao sam da u svijetu živi mnogo plemenitih, dobrih ljudi,  uprkos mučnoj činjenici da su iz ove biblijske  doline plača moj otac i moj đed istoga dana otišli tuđom voljom,  velikom nepravnom i nevoljom, zločinom i samovoljom.

     Od tih mojih đečačkih dana prošlo je  sedam decenija, a za to vrijeme  sa ovoga svijeta – od ratnih zločina, terora i gladi  -  preseljeno je  u vječnost  mnogo  miliona nedužnih ljudskih bića  -  najviše đece i žena;  a ja još uvijek mislim da na svijetu postoje samo oaze zla, a  da su ipak jači okeani dobrih ljudi i njihovih plemenitih snova.

         Može da dođe do sveopšteg rata, razaranja i uništenja današnjeg svjetskog poretka. Može da nas iznenadi biblijski POTOP i da ne preživi ni ona potonja lađa u kojoj je klica novog Čovječanstva.  Može da u sudaru nebeskih tijela nestane naša planeta. MOŽE...ali ja ne vjerujem u te apokaliptične vizije. I pored svih prijetnji, tragičnih događanja i negativnih pretskazanja, evidentno je širenje pozitivne ljudske energije i  produktivne humane solidarnosti, a to je posredna poruka i teistima i ateistima - da ima načina  da se  na ovom svijetu smanje ljudske patnje i da se ojača čovjekovo samopouzdanje i vjera u pobjedu dobra nad zlom.

       Oni koji ne vjeruju u postojanje  pozitivne ljudske energije, produktivne  dobrote  koja oko nas širi svoje magnetne talase,  oni koji ne vole ljude i ne saośećaju sa njihovim stradanjem,  ne mogu  vjerovati ni u sebe ni u Boga, ma kako se njihovo božanstvo zvalo.

      Meni, kao čovjeku i lirskom pjesniku, mnogo pomaže vjera da postoje dobri  ljudi,  da u svakom ljudskom biću postoji klica dobrote i  da za tom suštinom treba (i vrijedi !) tragati. To me ohrabruje da ljude, one bliske i one udaljene,  bolje razumijem,  da u njima nalazim prijatelja,  da  jačam svoju vjeru u budući dan. Vjerujem u ljude koji nijesu ubice, ali ne  vjerujem u lovce  koji sa strašću ubijaju ptice i vjeverice, ne vjerujem u ljude koji se svete – za grubu riječ, za svaki  ljutiti pogled.  Ja odbacujem osvetu i mržnju kao opsesivna zla koja uništavaju ljepotu života. Korijenje i stablo moje duhovnosti  hrani   i brani  NADA.

         Veliki crnogorski pjesnik Petar II Petrović Njegoš (1813-1851), poglavar autokefalne  Crnogorske crkve i Crnogorske Države

         Veliki crnogorski pjesnik Petar II Petrović Njegoš (1813-1851), poglavar autokefalne  Crnogorske crkve i Crnogorske Države, jedan od najvećih evropskih pjesnika XIX vijeka, mnogo je polagao u duhovno zdravlje  svojega malobrojnog Crnogorskog naroda. On nije završio visoke škole, ali je bio univerzalno obrazovani duhovnik i poliglota, mislilac i  modernizator   svoje  malene, sa svake strane ugrožavane Države. A prije svega bio je genijalni pjesnik.

         Po svojoj suštini, po svojoj prirodi lirska poezija je bliska snovima. Ma koliko da formalno traje (sa više ili manje stihova), lirska pjesma odražava samo jedan kreativni treptaj, jedno magnoveno duševno ili misaono stanje, ponekad i ambivalentnog smisla. Ne samo zato,  njene metafore i druge stilske figure djeluju prisnije ako su prožete semantičkom ili kontekstualnom sumaglicom,  kao da su upravo potekle izpretkomora sna. Lirska poezija nije obavezno zagonetka, ali i kad je čine jasne riječi i njihov uobičajeni, prirodni međuodnos -  pjesma i tada jeste zagonetna. Stara je istina da bez mistike, makar i u sasvim blagom stanju, nema trajnije poezije. Nekad, u mojoj mladosti, u doba jugoslovenskog, mekšeg socijalističkog realizma – i sama riječ mistika bila je žigosana. Ali, ako za nju nije bilo blagonaklonosti u „teoriji“,  ona je imala svoj udio u pjesničkoj praksi – čak i kod onih koji su pjevali samo o srećnom društvu i još srećnijoj budućnosti.  Misterioznost riječi mistika sama po sebi je neke vrste poezija. Pjesnik, dakle, nije misterija, poezija uglavnom jeste.   Kako nastaje pjesma, zašto nastaje pjesma, kad je najbolji trenutak da se zapiše pjesma, ili pojedini stih neke u tren izgubljene, nestale sjenije, neke pjesme – to nijesu odgonetnuli ni autori koji su doživjeli duboke godine i još vide svijet u slikama, u metaforama, u sunčevom spektru emocija.

         Nemam povjerenja u budućnost društva koje nudi samo božanstvo kapitala

         Vraćam se na početak ovog zapisa. Korijenje i stablo moje duhovnosti  hrani   i brani  NADA. Više takvih ili sličnih, apstraktnih  a frekventnih riječi  –  Vjera, Ljubav, Istina,  Pravda i slično -  pokazuju da su svi  pravi  pjesnici, pjesnički zavjerenici – neke vrste alhemičari, pa i nije  čudo da mogu biti i u vrhu vlasti, i sama vlast, kakav je bio naš Njegoš, kakav je bio Gete, kakav je bio Sengor, a danas  i mnoge moje kolege širom naše planete.

         Nijesu, naravno, svi pjesnici blage naravi, humanisti, altruisti, pacifisti;  neki su bili ili jesu i antihumanisti – militaristi, pučisti, nacisti, šovinisti, fašisti, pa i teroristi – ne samo riječima no i djelima, ali ja i njih vidim kao metafore zla koje su prolazne kao i naši životi.

         Ne vjerujem u trajnu nadmoć materijalnog bogatstva, kao što ne vjerujem ni u zagrobni život, ali u mojem narodu, u Crnioj Gori, kroz mučne vjekove oslobodilačke borbe crnogorskog naroda – POEZIJA, ona usmena, ona borbena, ona mobilizaciona, ona epska,  često opora ali i viteška,  poezija-vizija, poezija-sloboda, poezija-istina, poezija-nada... eto, to je održalo Crnogorce, taj malobrojni južnoslovenski narod – sve do modernih vremena. A da li će moji sunarodnici nastaviti tu vitešku tradiciju, zasnovanu na obilju ideala, a na premalo ili nimalo kapitala ? E, to već nije samo stvar poezije,  a jeste stvar moralne kondicije.

         Zbog svega toga, i bez toga, nemam povjerenja u pjesnike bez NADE  i morala,   ni u budućnost društva  koje mi nudi samo božanstvo kapitala.

         Visokopoštovani gospodine rektore, cijenjeni  profesori, duhovnici i ekselencije, uzorni studenti, uvažene kolege i dragi prijatelji – svima vama još jedno trajno HVALA! Svima vama još jedno trajno HVALA!Srdačno i s dubokim poštovanjem,

                  Akad.  Sreten Perović