FATALIZAM ŽIVOTOPISA, SMISAO ZA MIT, ZOV NEPOSTOJANJA
O Romanu SOBA ZA UMIRANJE Gorana Sekulovića
Piše: Zoran Raonić
Imao sam zadvoljstvo i privilegiju
da roman SOBA ZA UMIRANJE autora Gorana Sekulovića čitam još u rukopisu. Goran Sekulović
je dobro znano ime crnogorske kulture, nauke, prosvjete, novinarstva i
publicistike, njegova biografija je bogata kao rijetko koja, i jedna je od onih
pred kojima se kapa skida. Kad se makar ovlaš baci pogled na njegovu
biobibliografiju, da se uočiti svestranost njegove ličnosti i velika širina
lepeze njegovih interesovanja. I na svakoj od tih lati lepeze ispisan je po
neki od uspjeha, ostvarenja koja ostaju kao trajna vrijednost.
Na
polju lijepe književnosti Goran Sekulović se dokazao kao pisac originalnog i
uvjerljivog dara. Tako je u poeziji, haiku poeziji, u prozi. Neke od njegovih
knjiga doživjele su više izdanja, imale
zapažen uspjeh u javnosti i kod književne kritike.
Roman u rukopisu „Soba za umiranje“, ima izgleda da bude
vrhunac dosadašnjeg stvaralačkog opusa ovoga pisca. U svakom slučaju biće to
događaj u crnogorskoj književnosti i stvar koja će pobuditi šire interesovanje
čitalačke publike. Zavrijeđeće on to svojom tematikom, nesvakidašnjim
sadržajem, svojevrsnom aktuelnošću, nestandardnom formom, strukturom, i
prefinjenim i na moment vrhunskim majstorstvom stila.
Roman ’’Soba za
umiranje’’ se dotiče života i smrti, ljubavi i mržnje, bogotraženja i
bezbožništva, rata i svega oko njega što je, a to je na ovim prostorima
konstanta, skup tema i motiva koji se na neki način ponavljaju kao usud, jednom
riječju autor se dotiče suštine ukupnog bića glavnoga junaka svoje priče ali i
ukupne stvarnosti na ovim prostorima.
Iz ove knjige se
može mnogo toga naučiti. O životu, posebno u burnim vremenima (a kod nas su
uglavnom takva), ovdje na vjetrometini istorije, kakav je Balkan oduvijek,
posebno Crna Gora. Može se naučiti o suštini vlasti i vladanja, o tajnim
službama. Oni koji nijesu oriđinali, mogli bi puno naučiti o svom drugom licu.
Naučiti nešto o “istoriji odozdo” (Dedijer), koja jeste prava istorija. I još
mnogo toga, u što se čitalac može uvjeriti već u prvim poglavljima romana.
Tok radnje se
odvija prirodno, uz povremena iznenađenja i čitav niz rukavaca u kojima kao da
se skrivaju one suštinske, i možda najbitnije stvari za samu radnju romana,
neki od najbitnijih motivacijskih podsticaja za sam tok romaneskne priče ili
postupanja glavnog i sporenih junaka romana. Zato mi ostaje samo toliko da ovaj
rukopis i ovu, uskoro, knjigu, sa izuzetnim zadovoljstvom preporučim kao djelo
od nesumnjive vrijednosti za kulturu države Crne Gore.
Onda sam govorio
tako, sada je, već i po prvim reakcijama čitalaca, izvjesno da sam onda bio
potpuno u pravu, a evo šta sam još zapazio onda ali i novim čitanjima ove više
nego zanimljive knjige, lijepo i smisleno opremljene, a neka od svojih novih
zapažanja, da ne kažem – otkrića, saopštiću ovom prilikom.
Biće ovo zapravo
jedna moja priča o priči koju život nosi, jedan esej u najavi, esej o ovom
zanimljivom štivu, za čitanje i promišljanje, romanu u kome se u nekim pobočnim
pričama i pričicama, rukavcima, kako ranije rekoh, kriju neke od ključnih
stvari, šifara, iako priča u svom osnovnom toku naizgled ne najavljuje ništa
neobično i može se u kratkim crtama naizgled lako i brzo prepričati. Ali odavno
smo naučili da priča, ona velika, za istinskog stvaraoca i nije poseban izazov,
no upravo ono što ona nosi ispod površine, tamo gdje se kriju neki stimulansi
koji aktera glavnog toka priče vode ili guraju u događaje u koje se naizgled i
on sam ugura, a biće da ga tamo nešto poput vjetrene pijavice vuče i nosi.
Nekada nebom, nekada brdom, dolom, crnogorskim liticama, da bi se skoro redovno
njime lupilo o zemlju, koja će ga propustiti u se, ili ga pustiti da još koji
put odskoči, dodirne nebo, da dosegne visine, pa da ga onda konačno baci u
ponor, u bezdan.
Siguran sam da će
ovaj roman potvrditi vrijeme koje je pred njim, zato što on jeste događaj za
probirljive i zahtjevne čitaoce, koji će ovo djelo čitati svako na svoj način,
a to je zato što svako kvalitetno književno štivo ima onoliko oblika koliko i
pravih čitalaca. Roman Soba za umiranje je izazovan sa više aspekata, počev od pomalo
zbunjujućeg naslova, kome i sam podnaslov: Uloga
Udbe u razvoju jugoslovenske kulture, ili: prolaze političari i vlasti a služba
ostaje, zvuči neobično ali i nešto poznato – mora se priznati, pa do podjele
na poglavlja, odnosno djelove – kako se oni u knjizi nazivaju, jednostvano, da
bi onda i ta poglavlja imala podnaslove – ili naslove – kako se uzme, kao u
nekim starim romanima, pogotovo onim pustolovnim, a ni to nije slučajno uzeto
kao model oblikovanja ove savremene priče. Ti podnaslovi su nekada sazdani od
jednog ili više pitanja, prividnih, a onda i odgovora, poput ovog: „Bože, ima
li života tamo“? Ili, da kažemo tako, postavke: „Kako mu je Crna Gora bila
sudbinski predodređena i za čas rođenja i za čas smrti“?! Pa se onda daju
odgovori koji najčešće i nijesu to, ili bar nijesu potvrda tezi, no ih treba
tražiti negdje drugo. Zato onaj prvi utisak o njima, tim podnaslovima, je kao
da su oni tu u funkciji sličnoj kao u kakvom stručnom ili naučnom radu, ali i
to je jedna od varki, što će čitalac shvatiti na kraju. Pogotovo je tako u
podnaslovu romana, koji svemu dođe kao poenta, ili bar jedna od njih, ali i
razrješenje šifre, jer u njegove poruke – uvjerili smo se već davno, ali se
svaki put iznova začudimo, da ne kažem uplašimo.
I sa aspekta jezika i stila, ovaj
roman je drukčiji, iako Sekulović ne ide u neke ekstremne eksperimente, ali
njegovo psihološko portretisanje glavnoga lika, a i mnogih drugih, nije
klasično, kao što nijesu ni njegova usputna filozofska promišljanja, pa sve do
onih sjajnih esejističkih dionica koje svemu daju snagu a čitaocu uvjerenje ili
pomisao da je to dešavanje iskustveno, životopis autora romana ili bar nekog njemu
bliskog i povjerljivog čovjeka sa „jakom“ biografijom, koji mu je sve diktirao
u pero „da ostane moja priča o meni“ – kako je to već negdje rečeno. Dokaz je
to da su i mogućnosti romana još uvijek beskrajne, dakle neiscrpne, i zato ne
čudi da je taj žanr još uvijek prvi po čitanosti.
Sekulović u Sobi za umiranje pripovijeda manirom neke naše velike priče, koju
na neki način ovaj slučaj traži, on priča priče glavnog junaka ali i onih oko
njega, priče koje se dešavaju oko njega i u njemu, u njegovoj memoriji,
predanju, u mitu koji je naslijedio. Pisac sve dočarava kroz majku priče –
detalj, kroz priču stanja svijesti, psihe, čovjeka u nevremenu i neprilici,
čovjeka koji jeste vrhunski savremeni intelektualac, sustignut svim tim
dešavanjima iz savremenosti, ali i prošlosti, pa još i u trenutku kad ga
pritiska strašna istina o bolesti i bliskoj smrti, ta tako svakodnevna istina i
priča, koja svakome dolazi iznenada i nekako nestvarno, zato što nećemo da se
suočimo sa realnostima, pa da se uzmemo s njome u koštac i pokušamo je
pobijediti, a ne da bježimo u mistiku, posebno onu religijsku, zakašnjelu i
poniznu. Naš junak razmišlja o svim varijatetima smrtnosti ali kao da pokušava
nešto sasvim treće, bi da smrt prezre, ponizi, da joj ne da prevelik značaj, da
je odagna od sebe, da isključi svoje učešće u tom teškom procesu umiranja. Zato
se on prvo sklanja u raniji život, u uspomene loše i manje loše (jer uglavnom
su takve u svom saldu), a kojima je i sam često bio vinovnikom, gdje ga čekaju
nove – iako tuđe smrti i umiranja, pa i bolesti društva, koje su isto tako
podmukle i zloćudne kao i ove pojedinačne sa jasnom dijagnozom i ovjerene
potpisom i pečatom, kao kakva tapija ili diploma. Zato već u drugom poglavlju
romana, tokom jedne vožnje taksijem u Beogradu, naizgled čudno, on, junak ove
priče, i ne samo nje, upušta se u jedan sasvim otvoren razgovor sa taksistom,
kome otvara dušu i priča priču koja se ovdje predugo tajila i mistifikovala, i
priča mu o Golom otoku, zapravo Udbi, o metodama te službe koja se upliće u sve
vidove čovjekovog života i rada, pa se spušta i do u duše, gdje joj je
najudobnije i odakle djeluje najdjelotvornije, napada snove, prozvodi one
košmarne ... Njegova priča je jako uvjerljiva, jer je sa lica mjesta, iz ličnog
iskustva, a otvara je u trenutku kada se njegov život zavrtio iz korijena, ali
i na mjestu za koje misli da je bezbjedno, u taksi-vozilu. Pa iako i on sam
vjeruje da je došlo novo doba, vrijeme demokratije, novog poretka, a i da je
mladi taksista neobaviješten o tim zbivanjima i metodama Službe, zanimljiv i
bistar sagovornik, sa, kako kasnije saznajemo, književnim ambicijama, ipak to
nijesu motivi za njegovo otvaranje duše i odavanje tajni. Junak priče to čini
da bi odvadio nešto iz očito preopterećene duše, u tom za njega teškom
trenutku. Moguće je da je bolešću, ne baš slučajno, i fizički napadnut upravo
taj centar u mozgu, mjesto gdje se lagerovala ta strašna građa koju sada valja
istjerati na čistac. Iz ove priče, mogu naučiti po nešto čak i oni koji su u
tim zbivanjima učestvovali, u tim službama radili, da ne govorimo o onima koji
ni iskustvom ni vremenski, srećom, nijesu bili u toj prilici.
Glavni tok ove priče, romana,
dalje izgleda kao da je nekako ubrzan kao kakav film iz jednoga kadra. On traje
koliko i jedno putovanje glavnoga lika od te neke bolnice u Beogradu, u već
pominjanom taksiju na putu do Glavne željezničke stanice, pa onda u samom vozu,
od Beograda do blizu Podgorice, do neke od onih malih slabo osvijetljenih
stanica, u kojima vozovi najčešće i ne staju, i onda, još neko kraće vrijeme,
na putu do trenutka – ne kažem mjesta – no upravo trenutka, nestanka junaka
priče, vrlo neobičnog i tajnovitog. Ali zato, u međuvremenu, u priči, u dugoj i
neobičnoj životnoj priči našega junaka, koja se događa u službama, na ulicama,
u istoriji, opštoj i porodičnoj, u predanju, u pričama očevidaca, u čitanjima,
u informacijama sa različitih izvora, odvija se jedna druga priča, sazdana od
niza fagmenata, koji kao da se u nečemu takmiče, kao da pretiču jedan drugoga,
da traže da budu ispričani, ispripovijedani, pa se ispostavlja da im je ova
osnovna priča samo podloga, ili ram. Ova usputna priča, koja se provlači između
priča o krupnim događajima, sazdana je od probljesaka iz sjećanja, kao ona o
čuvenim pedagozima, gospodi Bijelim Rusima, ili ona o Staroj (Novoj) Varoši.
Zato ovdje više nego obično funkcioniše onaj model priče u priči, koje samo na
prvi pogled jesu nezavisne. Ima ovdje i nekih pričica i priča koje zaista mogu
opstati kao zasebne prozne cjeline, poput one priče iz prađedovog sjećanja na
ubistvo Isa Boljetina, čuvenog hajduka.
Tu su i neki pasaži koji površnog i nepažljivog čitaoca mogu odvesti na pomisao
ili zavesti u sumnju – u kojoj li su oni vezi sa osnovnim tekstom, ali je baš u
tome stvar, jer oni nijesu disfunkcionalni, zato što izviru iz bića i svijesti,
iz podsvijesti, iz mita koji sobom nosi junak ove sveukupne priče, i tek na
nivou značenjske ukupnosti romana kao cjeline, imaju svoj puni smisao i
opravdanje. Kao onda kada shvatimo zašto se ovaj lik, glavni junak romana,
uprkos svemu zaputio tamo kamo se zaputio, šta je to što ga mami u njegovu
„sobu za umiranje“. Bez toga moglo bi sve ličiti na mozaik sa izgubljenim nekim
kockicama. Zato je ovo proza, koja će u svakom čitaocu proizvesti bure i oluje,
baš kao u sudaru sa njegovim ličnim iskustvima. Te će asocijacije otvoriti i
brojne druge priče i rane, i po koju radost, naravno, uozbiljiti život, koji
ipak ne teče lako kao ona planinska rijeka, kao po loju, no, najčešće po trnju,
i još teže – po zabludama – (!) koje će tek kasnije boljeti, gore no ikakav hod
po drači. Neke od ovih teških priča će nas ipak uvjeriti da priča, pa i ona iz
daleke prošlosti, nije nešto što je već bilo – no nešto što može biti opet, ali
ne kao ponavljanje istorije, nego kao slika nas ponavljača.
Od mnogih od tih priča koje ovaj roman nudi kao vjerodostojan izvor o
mogućim životima, nezaboravne ostaju upravo one slike o podgoričkim
oriđinalima, uvjerljive kao kod Živka
Nikolića ili Bore Stankovića, o toj
svojevrsnoj gospodi i aristokratiji, naizgled ničim zemaljskim povezanom
skupinom slobodnih ljudi. Njihove sudbine, fizionomije i autonomije, autor
skicira efektno, vješto ih spajajući u jedinstvenu priliku i pojavu, tako
efektno da se i sam tekst skoro pa pretvori u pravu sliku, u gravuru, u torzo
velike i do kraja nedostupne prilike. Autor ih smješta u jedinstvenu sliku i
sudbinu grada, pridodaje ih gradskoj istoriji, kao jedno važno a zaboravljeno
poglavlje. Iako ih tu ima naizgled sasvim različitih, sve se nekako prepliće i stapa
u jedinstvenu sliku sudbine, koja kao da govori: i to je svijet! Tome treba
pridodati i slike sa „Trga inteligencije“, inteligentno i duhovito ali ne i
pogrdno tako nazvano mjesto na kome se u svim društvenim sistemima prodaje gola
radna snaga, snaga mišica. Autor, glavni junak, će se i tom prilikom sjetiti
Marksa i socijalizma u kome je sve moguće pa i te sirotinjske i najamničke
slike, kao dokaz vječitog šarenila svjeta. Sasvim sigurno da je glavni junak,
na kraju, poslije svih svojih i tuđih uzleta, zavidio uprao ovim skupinama
ljudi, i možda poželio da im se na neki način naknadno priključi. Ove su slike
ujedno i dokaz da se velika umjetnost pronalazi upravo u originalu,
originalnosti, a nje u ovom romanu ima više no obično što je ima.
Roman se, dakle, ovim detaljima
samo naizgled usporava i razvodnjava, ali ustvari radi se o smislenim i vrlo
logičkim asocijativnim skokovima, proplamsjajima detalja koji se, kao i u
svakoj dobroj priči, u pravom svijetlu i u suštini pokažu tek u finišu, u
zadnja dva-tri poglavlja. Tu se otkriva ili naslućuje šta je to što je u
krajnjem i usmjerilo tok dešavanja u pravcu koji je po svemu izgledao, skoro pa
sudbinski.
Sekulović nekada pripovijeda pod
visokim nabojem emocija, da bi uskoro svoj stvaralački pripovijedni ton stišao
i priču učinio naizgled stvarnosnom, do mjere da pomislimo kako se radi o
stvarnoj biografiji. To je opet ona zamka u koju upadaju tumači književnih
djela koji se oslanjaju i vjeruju u biografski pristup u stvaranju (podmuklo
dejstvo biografije – rekao bi Kiš, do čijeg kniževnog majstorstva Sekulović
veoma drži). A to je praktično i nemoguće, jer se zna da ni direktno prisustvo
i sjećanje na neki događaj nijesu pouzdani, čak ni na sudu, a kamo li kad se
govori u prilog potomcima u porodičnim sagama, ili memoarima pisanim sa većim
ambicijama.
Glavni junak ovog romana,
prezimenom Soko, doznajemo to tek pri kraju priče, a vidjećemo i zašto i kako
baš tako, i imenujmo i njega sada sa „Soko(le)“, jer njegovo bivstvo je bilo
svo od života, svojevrsnog leta, želje za slobodom – a realan život sazdan
uglavnom od kockica smrti, kockica koje razdiru i samu ličnost i koje onda vape
za nepostojanjem, za poništenjem svega što je bilo. I smrt je došla onda kad je
posljednji Soko sa kojim se i završava ta loza, to zaista i htio, a ne kad je
planirao i dozivao je oporučno, ali – eto – nekim čudom preživio je ovaj njegov
životopis, ili bar dio životopisa! I to u vidu romana! Pa malo li je! A to
njegovo veliko finale, i finale romana, koje se ubrzava njegovim približavanjem
zavičaju, kada voz kao da ubrzava niz tu nizbrdicu, faktičku i simboličku,
približavanjem zavičaju junaka priče, ali i zavičaju romana, Bratonožićima,
Maloj rijeci, Mijovom slikarskom ateljeu, kad počinje drama i u prostoru i u
vremenu, nad Sokolom ali i u njemu, kad se gube granice stvarnog i nestvarnog,
unutrašnjeg i spoljašnjeg, enterijera i eksterijera, kad on, još uvijek čovjek,
još uvijek ovozemaljsko biće, postaje zbunjen, nesiguran da li je još u domenu
(ili u dometu) zemaljskih zakonitosti, učinivši mu se da je došao na kraj
svijeta, i to baš pred samu njegovu apokalipsu! Dešava se velika drama iz koje
se više nije moguće izvući, jer se sada ne može natrag već samo naprijed, u
grotlo koje je odavno čekalo. To je sada mlin koji dalje sve pretvara u
kosmički prah koji obasipa predio i dušu našeg junaka, Sokolovića,
junaka–antijunaka, za koga konačno i nijesmo sigurni ni da se strmeknuo s one
litice, kako priča kaže, ili je samo izvršio običnu auto-eutanaziju, koja je
moguća, psihički, i u mnogo jednostavnijim okolnostima. Poslije svega nam
ostaje i da posumnjamo da je gospodin Soko možda i preživio. Čak i ako sve nije
bio samo neki san, na način kako neki vele da je sav život samo jedan duži san
i ništa više.
Poslije svega ostaje nejasno, bar
ovom čitaocu, šta je to što je junaka priče uvelo u „sobu za umiranje“, pod
kojim pojmom obično podrazumijevamo neke posebne sobe za teške bolesnike u
zdavstvenim ustanovama, sobe u nekim institucijama, kućne, porodične sobe,
posebno raspremljene i prilagođene tom najtežem činu u životu, i za umirućeg i
za one koji o njemu brinu. Soko za svoju sobu te vrste hoće Crnu Goru, sav taj
veliki i razuđeni prostor, on hoće da njegovi zemni ostaci postanu vječni dio
velike majke, i to baš na mjestu sa koga je krenuo u svijet za koji je dugo
vjerovao da je beskrajan. Jer, bio je svjedokom da svi Crnogorci žele to isto,
ali da se ta želja mnogima ne ostvari, i da im kosti ostaju rasijane diljem
svijeta. U toj odluci teška bolest sa izvjesnim ishodom – vjerovatno je
sporedna stvar, ona mu je čak pomogla da, kao nekada što se nadao, ne umre u
trenu, iznenada, no da mu se da vremena da dođe u „sobu za umiranje“, i to baš
u kutak koji mu se čini jedino smislenim. Nije za tu odluku od većeg uticaja ni
porodična situacija posljednjeg potomka Sokola, Sokolovića, ni izvjesna griža
savjesti, ni ičeg ovozemaljskog, no je tu primaran priziv iskona, onog začetog
još od rodonačelnika porodice, čukunđeda, prezimenom nimalo slučajnim Soko!, pa
do njega sa kojim sokolići sada završavaju
svoju zemaljsku misiju. I to mora da se završi letom, velikim i moćnim, poput
leta onih ptica koje kad osjete trenutak skončanja, lete u krug sve više se
uspinjući i udaljujući od zemlje, i negdje gore nestaju, a da se ne zna da li u
tom trenutku vide više, sve, ili možda ne vide ništa, pa se ne zna da li je
stvar u onome gore – ili u ovom što ovdje ostavljaju. Pa ako se na zemlju i
vrate, onda je to u vidu kosmičkog praha, kao kapljica rose ili kiše, kao
odsjaj nekog zračka svjetlosti.
U slučaju našeg junaka čini se da
je to ipak, ili prije svega i preovlađujuće, onaj, predački zov, za koji nije
siguran odakle dolazi, iz neba ili iz zemlje, zov zavičaja, plemena, mita i
sudbine, prostora koji ga je dao i u svijet poslao, ili mu se sam otrgao, i u
koji on sada žuri, natrag, u „Sobu“, majku zavičajnu, u zemlju, u
materu-roditeljku, kojoj se vraća sa nadom da će sve opet biti ništa,
nepostojanje! Baš vječni mir!
Soko se običnom ništavilu ne
predaje. Ajmo vjerovati da se ni sam život, kao takav, svačiji život, tome ne
da. Da ipak postoji nada u život nakon života. Možemo biti ubijeđeni da to nije
u onom religijskom smislu, raj ili pakao – ali da neki veći oblik i smisao
postojanja i pravde postoji, i u to nikada ne smijemo posumnjati, pa bili teisti
ili ateisti, ili pak izbjeglice iz jednog ili drugog oblika postojanja. Može to
da postoji i kao zabluda, ali ljekovita, podsticajna u naporu da se poganulji
smrti ne damo prije vakta, i da taj trenutak treba uvijek da izgleda kao nešto
daleko. I da tako lakše dočekamo taj posljednji let.
Rekao bih da je pisac Sobe za umiranje, Goran Sekulović, ovdje
postigao, nikako rutinski i nikako slučajno, jednu sintezu svog sveukupnog
duhovnog, književnog i naučnog kapitala, smještajući mnogo toga – u jedan roman,
u jednu nesvakidašnju priču, koja bi manje vještom piscu stala i u novelu, ali
ovaj roman iako osrednji po obimu, veliki je po zamahu i beskrajan po broju
značenja, poruka i poduka, originalan u realizaciji, drukčiji po izvedbi.
Sasvim svoj i na posebnom mjestu u književnoj produkciji.
Volio bih da ova priča o priči, o
knjizi, bude od pomoći, radoznalima podsticaj, da se late jednog neobičnog
djela, jer ovo jeste roman, i više od romana, više od priče o jednom životu, o
životima. Zapravo, to je sam život. Uostalom, ova priča postoji još i u bezbroj
drugih oblika. Prepoznaćemo neke, neke tek upoznati, u neke povjerovati, u
druge možda ne – ali suočenje sa predsmrtnim istinama onoga koji je bio i u
raju i paklu, makar kao svjedok i saučesnik, možda može valjati u određenom
času.
0 Komentara