Kultura

Sjećanje na pjesnika Ivana Cekovica

Čovjek mu vidik jedini

Jun 03, 2020 1 Komentara

(15 riječi)

Prvi  susret sa Ivanom Cekovićem imao sam kao osnovac u čitanki. Pjesma je bila naslovljena ,,Moja kuća", a ispod stihova, u fusnoti, pisalo je ;, Ivan Ceković, rodjen 1930. U Golubovcima ...". Više od kratke pjesme obradovalo me je samo   pominjanje mjesta  gdje je škola u kojoj sam sricao prva slova. U tadašnjim školskim knjigama, štampanim uglavnom  izvan Crne Gore, nijesu bila česta imena ličnosti i  mjesta sa ovih prostora.

A, Ivana sam, prvi put, izbliza vidio  na svečanosti povodom otkrivanja  (1975.) spomenika u Golubovcima (rad arhitetke  Tupe Vukotića) na kojem su imena  222 borca tog kraja koji   su  stradali tokom antifašističke  borbe. Za tu priliku, Ivan je napisao poemu  koju su u režiji, takodje poznatog  Zećanina, Slobodana Aligrudića izveli poznati glumci Boro Begović, Dragica Tomas, Brano   Vuković...

Ivanova poema, potom je  bila  objavljena u ,,Informatoru" ondašnje JNA  i te stihove sam, kao  vojnik-novinar (u Vrhnici , kod Ljubljane) koristio za priredbe u kasarni  i za Smotru kulturno-umjetničkog stvaralaštva vojnika Devete armijske oblasti, održane 1979. u Vipavi i Ajdofčini. Tako sam, koliko može vojnik , doprinosio i popularizaciji stihova poznatog zemljaka, koji je u to vrijeme živio u Beogradu.



Kada se Ivan, pjesnik-pustolov, vratio u zavičaj, potvrdio je vezanost za svoju Zetu. Iako je živio   u Podgorici, svakog dana je  dolazio u Golubovce gdje je vrijeme najčešće  provodio u  kafani. Gotovo nije bilo dana kada nije, na molbu okupljenih, komentarisao društvenu zbilju ili govorio stihove.

U tim nastupima, kao i u stihovima, nastojao je, kako je govorio, ,,da ljubav slavi, gdje god se pojavi".

A Ivan,  prvi  put  se  pojavio   u Golubovcima  1930. godine, u  tom selu je i sahranjen 15.  februara   2009-te . Ceković je bio novinar u više redakcija  u Titogradu   i Beogradu, a prve  stihove objavio je 1949. godine. Sa Cekovićevim pjesmama u čitankama odrastale su  mnoge generacije, a  objavio  je više zbirki  poezije  i pripovjedaka  za   djecu i odrasle. Objavio je osam knjiga poezije za odrasle, od kojih su neke prevedene na tridesetak jezika:

 

• Oko što ne umire ćutke (1956),
• Ratu umjesto psovke (1958),
• Kakav je to način (1961),
• Ravnaj se po boru (1964),
• Hod i ruža (1970),
• Pozna zora (1972),
• Otići dalje (1976),
• Čovjek mu vidik jedini (1978).

Skoro pet decenija je pisao za djecu. Njegovi stihovi su u čitankama, antologijama i školskim lektirama za djecu. Objavio je knjige za najmlađe:

• Kad bi mjesec bio balon (1964),
• Zvjezdani vrt (1965),
• Šetači laganije (1967),
• Poznanstva s dječjim piscima (1970),
• Nek izvoli kako ko voli (1973),
• Putovati svijetom makar trotinetom (1976),
• Sunce u tvojim očima (1979) ,
• Čitao sam da čitate (1980),
• Ko se sa kim grli (1990),
• Najveći šešir ima dan (1999) .

Dobitnik je 13-to julske i Nagrade Oslobodjenja Titograda.

Njegovim   knjigama, pridružila se    još   jedna. Objavljena je posthumno (izdavač Narodna biblioteka Radosav Ljumović 2015.) i čine  je stihovi nastali u Staračkom  domu. U toj ustanovi, Ivan  je proveo posljednju godinu  i tamo se  vratio  staroj ljubavi – pisanju. Na to je bio i prinudjen, jer je  teškom operacijom grla  ostao bez glasa. I  sa ovog svijeta otišao   je  tiho nekako sa kraja, skromno ispraćen. I kao neka vrsta  kajanja prema tom,  nekada i na cjelokupnom jugo-prostoru  popularnom pjesniku, počelo je podsjećanje na njegov značaj. Tako je u KIC-u  Zeta, književnim omažom, njegov zavičaj pokazao da je imao pjesnika  koji nam je  duhovna ostavština  i zadužbina.

Ivanovi savremenici, posebno   koji ne pripadaju    književnom esnafu  - tek nakon pjesnikove smrti uvidjaju  u čijoj  su  blizini bili. Jedan od njih je  i doljepotpisani, koji je Cekovića nešto bolje upoznao, tek, nažalost pred kraj njegovog života. Stanovali smo u istoj, Aerodromskoj ulici, razdvajalo nas je nekoliko ulaza, a spajala kafana, koje –pošto je bila privremeni objekat, više nema.

U toj kafani Ivan je imao svoj sto od kojeg je ustajao tek kada se kafana zatvarala.Tu je ponekad nešto jeo, a uvijek pio. 

I to samo  lozu,,13-to julku".

Kad god sam mogao, išao sam tamo.. I pošto sam tih dana bio jedan od rijetkih koji  mu je tu, pravio  društvo, uvijek bi mi se obradovao. 

Istina, u tom  komšiluku bilo je još Ivanovih poznanika i prijatelja, ali  rijetko su  svraćali. Kako se sa njima duže znao, očekivao je da mu se i češće  pridruže, ali nijesu dolazili ni onda kada bi obećali. Ivanu to nije bilo pravo, a još kada ni telefonom ne bi opravdali odsustvo ,Ivan bi se naljutio  i valjda zaboravljajući da je u  kafani  a ne  u kancelariji, zaprijetio bi: ako se sjutra veče pojave neću ih primiti.

A ja cijeneći  njegovu lirsku prirodu i bogato životno iskustvo, bio sam više slušalac nego sagovornik.

U tim dugim večernjim sjedeljkama  nastojao sam da  ga samo podstaknem na priču. Iako su mu u to vrijeme slabile glasne žice, rado sam slušao njegova upečatljiva sjećanja na mnoge kulturne dogadjaje, na susrete sa  slavnim  stvaraocima i ostalim  poznatim ličnostima.

A on, nekadašnji  stanovnik Beograda, novinar (Borbe), pjesnik, član književnih udruženja, a u tom svojstvu i član  jugoslovenskih delegacija književnika i uopšte kulturnih radnika, imao je šta da kaže- o susretima sa  svjetskim piscima, političarima i kulturnim radnicima. 

Svaku od tih priča začinio bi detaljima  koji  sagovornike pretvaraju u uho, ne zbog toga što je govorio promuklo i ponekad jedva čujno, nego

što je  to sve bilo zanimljivo. Bilo je tu opisa  kulturnih prilika, sjećanja na susrete  sa  kolegama – pjesnicima, ali i priča o ženama koje su na njega ostavile poseban utisak.

U takvom burnom, često boemskom životu, bilo je teških razočarenja ...Dio tih životnih tragova čuva i njegova poezija, posebno ona pisana pred kraj života, dok je boravio u Domu  za  stare nadomak Spuža, Ivan je tamo dospio nakon operacije grla, kojom je  ostao bez glasa. Mi koji smo ga obilazili  nosili smo mu sveske i olovke i tako pišući pričao nam je o sebi. Kada se privikao na taj ambijent počeo je da piše stihove i jednom prilikom pokazao mi je čitavu svesku poezije. Jednu od tih pjesama , koja je  čini  se oporuka, Ivan mi je poklonio i  čuvam je  kao dragu uspomenu:  Naslov je:  PJESMA ME BRANI :

 

 

Pjesma me i hrani i brani

od svih  zala i zlih vala

Što bi da me na pučini

Sobom nose, što da činim

Da me više, zli, ne prate

Ko utvare, još krilate,

Kako da ih sam odagnam

I na bjekstvo sve ih nagnam,

Da me puste i ostave

Na ostrvlju ljepše jave.

 

Sve dok ljepše smislim nešto

Plovi barko moja vješto.

Kad već  svoje sidro dignem

Da znam gdje ću i  da stignem,

Da opijem  dušu  svoju

Poezijom- u prisoju,

Pri obali tihog  sanja,

Veslanja i radovanja

Svakom ritu, svakom trenu

U vremenu  nevremenu.

---------------------------------                            

Ivana je možda barka odvela na neko bolje mjesto, možda  je  već, kako reče, na ostrvlju ljepše jave, gdje ga više zli ne prate ko utvare  još krilate...

Ostala  je, dakle, pjesma da brani Ivana  i od zala i zaborava.

 

Poput ove,  sačuvane  su  i ostale pjesme koje je  pjesnik  Ivan  Ceković pisao u Domu za stare. Od tih pjesama nastala je zbirka pod naslovom JA SADA PUTUJEM.  /Dok zvijezde nebom sjaje, Ja letim beskrajem../

Tom knjigom ispunjena je  obaveza   prema  Ivanu, ali   i   prema  našoj kulturnoj baštini.

Ivanu se valja odužiti  i  tako što  bi  njegovo ime i  bista - trebalo  da stoji  trajno, kao obilježje,  i da njemu  " Vijence   plete, svaka zora Zete", kako glasi  jedan od njegovih stihova  na Spomeniku  palim borcima,  u Golubovcima. 

Ranko  KOVAČEVIĆ