Društvo

Ultra Crna Gora: Hrabro navijačko srce

Maj 01, 2022 1 Komentara

(15 riječi)

2019

– Halo, je li Darko?

– Jeste, recite.

– Zoran Roganović ovđe. Zovem da pitam da śednemo sa Vama ja i Pero, treba nam podrška na sljedećim utakmicama.

2022

– Skole, Rogo je! Evo me sa Zoljem Sukijem… Alooo?!!! Što te nema na slavlje evo nas svi zajedno! Izda’ siiiii!

U ove dvije slike, u ova dva blica, ovaj ,,cepelin“ emocija između Ultra CG i Njih – stane često i najjasnija razglednica odnosa crnogorskih ultrasa i naših rukometaša.

Dakako, ima boljih rukometaša od njih, ima i boljih i trofejnijih sportista u CG, timova, saveza – ali rijetko je ko voljen i praćen ka’ ovih 15-ak momaka iz ,,dvije ulice na Cetinju i jos možda dva grada u Crnoj Gori“. Rijetko je đe takva ekipa.

Jer su nama gore sa terase, nama što ih pratimo od sala osnovnih škola po Evropi do velelepnih zdanja po Skandinaviji – đe Vaso, mrtav-umoran, na stari tempo radi tekst nove pjesme u kombiju, đe se Lavro, veličine ka orman, nagura u sjedište malo šire od onog biciklističkog, đe Stefan na noge pjevajući himnu čeka zoru i đe cetinjska ekipa sve začini čuvenim humorom; dakle toj šarenolikoj ekipi iz svih krajeva CG rukometaši su simbol kako se izgara za dres, gine za grb i – iako ponekad nijesi bolji – čupa, grebe, cijepa i za noge ,,jede“ protivnika samo da se ono ljepljivo čudo ućera u gol.

Tu, i to moraju da shvate svi nacionalni timovi, nije uopšte bitno dobijate li ili gubite (a oni su ,,u šipkove“ poslali jednu Dansku, Njemačku, Hrvatsku) no sa kakvim žarom igrate i da li ginete za taj crveni ili zeleni dres. Bitno je imate li herca, da vam se jebe za nekog Hansena i družinu, i da vrištite na svaki gol. Bitno je i pjevate li himnu. I kako je pjevate! Da, to je bitno jer bi svi mi koji je sa reprezentativcima u taj mah pjevamo – sve na svijet’ dali da je mi možemo pjevat, tu na tom mjestu da je pjevamo, glasno, derući se, pa makar ni minut ne zaigrali. Zato, pjevajte je jer treba da se čuje.

Čudo je taj zanos, energija – koji ima kombinacija voljenog tima, državnih simbola i tog rata na terenu. Teško je nekome to objasnit ko ne voli ili neće da voli iz inata ili je – iz nevoljenja i inata – mrzi bez razloga. Teško je objasnit tu ontološku paralelu đe su oni nama duh predaka i huk nekih ranijih bitaka i teško se odbranit od te patriotske patetike kad hladan poslije meča to nekom objašnjavaš. To se može samo ośetit i to te nosi, poklapa, preklapa, zatrpava i od tebe pravi zvijer i plačipičku u isto vrijeme. Teško je objasnit kakav je to talas – sem onima koji tu bitku vode za vas. A među tim ratnicima posebno treba izdvojiti – ,,Lavove“. Jer niko individualno ili kao kolektiv u sebi ne predstavlja idealnog ambasadora navijačke strasti kao grupa tih ludaka.

Nedavno, dok smo se iz Halkide – nekog grčkog Čanja – vraćali mrtvi-umorni niz neku pedencu đe se može nos slomit, iz sale za koju je ona od Radojice Perović pravi mali Medison Skver Garden – vadi Grbo zeleni dres svog prezimenjaka Grbovića koji mu je ovaj poklonio poslije utakmice.

E sad, u svojoj kolekciji imam dres Marušića, Jovetića, Vučinića, Bećiraja pa čak i Genijev, a imao sam i relikviju – sa prve utakmice sa Mađarskom pod Goricom. Ali nijedan mi nije, kad ga isprosih od druga, miliji i značajniji od ovoga.

I tako, držimo ga u ruke ja i momci iz cetinjske ekipe – čudo je to Cetinje, svaki od njih moga′ bi igrat rukomet kakvi su – i zagledujemo ga i obrćemo…

Prekriven smolom, ljepljiv da se ne može u ruke ufatit, znojav i zgužvan, sa poneđe kapljicom krvi – krasi ga nekoliko poderotina oko vrata, desne ruke i po ivicama. Iskreno, da nije grba i reklama koje pokazuju koliko savez nema leba da jede i koliko zavisi od sponzora – lako bi ga mogli zamijenit za neku kuršumima iskrzanu zastavu koju je, nakon velike i teške bitke od neke krvožedne imperije odbranila šačica ludaka koja ne da na sebe.

Zvuči poznato?

I treba da bude, bez ikakvog prevelikog patriotskog patetisanja. Nama je svaki njihov boj – kao onaj sa Vučijeg Dola. Jer ga oni čine takvim. Posvećenošću, željom, strašću, litrima znoja i kapljicama krvi po pocijepanom dresu. Zato su naši heroji, pa da će izgubit od Gabona.

Već vidim Kapisodu kako mi sa onim njegovim kezom, šeretski kaže: ,,Nemoj poslije da bude da te čujem da se žališ!“

Neću momci. Jer znam da nećete izgubit.

Jer je to na kraju – samo zbir golova.

Ono što mi sa tribine vidimo je mnogo dublje, toplije i šire.

Jer, na kraju, nije bitna veličina psa u borbi, no veličina borbe u psu.

Jer, na kraju:

Mi smo sa tobom uvijek.

I ti bez nas nikad.

Darko Ivanović