Ono što je predsjednik Jakov Milatović izjavio na račun državničke uloge Mila Đukanovića teško se može okvalifikovati drugačije nego kao spoj političke zlobe, zavisti i neutemeljenog samohvalisanja.

Kazati da je njegova pobjeda na predsjedničkim izborima „zaustavila urušavanje države i politiku podjela“ nije samo izraz pretjerane samopromocije, već i ozbiljno iskrivljavanje političkih činjenica. Jer upravo je Milo Đukanović, uprkos snažnim pritiscima i kontinuiranim pokušajima političkog uticaja iz „bratske“ Srbije, donosio odluke koje su bile presudne za očuvanje i jačanje crnogorske države.

Najprije je, štiteći građane od razornih posljedica inflacije i monetarne nestabilnosti, uveo njemačku marku, a potom i euro. Još sredinom devedesetih godina počeo je da gradi ekonomsku samostalnost Crne Gore, uvjeren da država može opstati oslanjajući se na sopstvene resurse. Tada je često ponavljao rečenicu koja je mnogima zvučala kao politička vizija, a ne kao realna mogućnost: „Crnogorska privreda može da finansira svoju državu.“ Vrijeme je pokazalo da nije bila riječ o političkoj paroli, već o jasnom državničkom uvjerenju.

Koliko je tek političke hrabrosti, mudrosti i upornosti bilo potrebno da se, uprkos protivljenju političkih centara moći i opstrukcijama prosrpskih partija podržavanih iz Beograda, pokrene i uspješno dovede do kraja referendum o nezavisnosti? Danas se ta istorijska činjenica često uzima zdravo za gotovo, kao da je obnova crnogorske državnosti bila unaprijed zagarantovana, a ne rezultat dugotrajne političke borbe i strateške istrajnosti.

Nakon toga uslijedilo je članstvo u NATO-u. Oni koji danas predstavljaju sebe kao pouzdane partnere Alijanse tada su palili NATO zastave, organizovali proteste i izgovarali najteže kvalifikacije na račun svih koji su podržavali evroatlantski put Crne Gore. Ni taj proces nije bio ni jednostavan ni bez rizika, ali je završen u korist države i njenog dugoročnog bezbjednosnog interesa.

Tome treba dodati i pitanje Kosova, jedno od najosjetljivijih političkih i državnih pitanja u regionu. Upravo je Đukanović, zajedno sa svojim koalicionim partnerima, preuzeo odgovornost za odluku da Crna Gora prizna Kosovo, usklađujući državnu politiku sa stavovima Evropske unije i ključnih zapadnih partnera. Bila je to odluka koja je nosila ozbiljan politički rizik i izazivala snažne otpore, kako unutar Crne Gore tako i izvan nje.

Teško je povjerovati da bi se Milatović, sa političkim profilom kakav danas pokazuje, usudio da povuče takav potez,iako pokazuje želju  da postupa u skladu sa očekivanjima međunarodne zajednice. I po tom pitanju Đukanović je obavio posao koji je zahtijevao državničku odlučnost i spremnost da se preuzme politička odgovornost. Milatoviću je, kao i mnogima koji budu dolazili poslije njega, preostalo da slijedi već utabani put.

Jer tamo gdje interesovanje pokazuje Crkva, a politički i medijski centri „velikog brata“ iskazuju posebnu osjetljivost, aktuelni predsjednik uglavnom bira oprez, izbjegavajući teme koje zahtijevaju jasnu i nedvosmislenu državničku poziciju.

Ni evropski put nije tekao bez prepreka. U vrijeme kada je Crna Gora prednjačila u regionu u otvaranju i zatvaranju pregovaračkih poglavlja, iz Brisela su stizale poruke da proširenja Evropske unije u doglednoj budućnosti neće biti. Uprkos tome, država je nastavila da napreduje. Zato danas djeluje neuvjerljivo kada Milatović govori o „otvaranju vrata demokratskim promjenama i ulasku u Evropsku uniju“, kao da prije njegovog dolaska na funkciju taj put nije postojao.

Naprotiv, svjedoci smo da u izmijenjenim geopolitičkim okolnostima Evropska unija pokazuje veći interes za proširenje nego tokom prethodne decenije, dok aktuelna parlamentarna većina nerijetko djeluje po principu: jedan korak naprijed, dva nazad.

Usvajanjem zakona za koje brojni pravni stručnjaci smatraju da su protivni Ustavu, a na čije posljedice upozorava i sam predsjednik Milatović, dodatno se urušava institucionalni poredak države. Istovremeno, Evropska unija na mnoga sporna postupanja vlasti zatvara oči, vođena prije svega sopstvenim geopolitičkim interesima i potrebom da region zadrži u svom političkom okviru.

Koliko je predsjednik Milatović pokazao političke odlučnosti i državničke dosljednosti možda najbolje ilustruje slučaj podgoričkih izbora. Srušio je tadašnju koalicionu vlast, izazvao vanredne izbore, mjesecima iscrpljivao političke aktere i građane, te državu izložio nepotrebnim troškovima. Međutim, kada je trebalo formirati novu većinu, onu zbog koje je i izazvao političku krizu, odustao je od sopstvenih principa i vratio se političkim partnerima od kojih se prethodno distancirao.

Prema tvrdnjama koje su se mogle čuti u političkim krugovima, na takvu odluku uticali su i pritisci iz Beograda, ali i obećanja o povoljnijem tretmanu institucije predsjednika od strane izvršne vlasti. Bez obzira na to koliko su takve tvrdnje utemeljene, ostaje činjenica da je politički zaokret uslijedio upravo onda kada je trebalo potvrditi dosljednost principima na kojima je prethodno gradio svoju političku poziciju.

Istovremeno, gotovo da nema reakcije na uvrede koje na račun Crne Gore izgovaraju najviši zvaničnici susjedne države. To se najčešće prećutkuje uz obrazloženje da je fokus na evropskoj agendi, kao da reakcija na ponižavajuće izjave ili propagandne sadržaje koji dolaze iz susjedstva zahtijeva posebne političke napore. U stvarnosti, za to je potrebno tek nešto više političke hrabrosti i državnog dostojanstva, kako pred Crkvom, tako i pred „velikim bratom“.

Da je Crna Gora u ključnim istorijskim trenucima imala predsjednika  političke kolebljivosti, teško da bismo danas govorili o uvođenju marke i eura, obnovi nezavisnosti, članstvu u NATO-u ili ozbiljnom napretku ka Evropskoj uniji.

Paradoks politike često je u tome da oni koji su najspremniji da brane državne interese istovremeno postaju i najveće mete političkih napada. Da je Đukanović bio poslušniji prema centrima moći izvan Crne Gore, da nije ulazio u sukobe sa „velikom braćom“, crkvenim strukturama i protivnicima crnogorske nezavisnosti, vjerovatno bi bio pošteđen mnogih optužbi i kampanja koje su ga pratile. Međutim, upravo zato što je istrajavao na crnogorskom i evropskom putu, postajao je meta političkih udara svih vrsta – od medijskih i političkih kampanja do pokušaja destabilizacije države

Zanimljivo je da na pokušaje umanjivanja državničke uloge Mila Đukanovića gotovo da ne reaguju njegovi nekadašnji koalicioni partneri, iako su iz neposredne blizine pratili, a mnogi od njih i aktivno učestvovali, u procesima obnove nezavisnosti, međunarodne afirmacije i izgradnje savremene Crne Gore.

Među rijetkima koji su bez zadrške odali priznanje toj istorijskoj ulozi bili su dr Šerbo Rastoder i Ferhat Dinoša, jasno ukazujući na značaj političke energije, upornosti i državničke vizije koja je obilježila najvažnije etape savremene crnogorske istorije. Ćutanje drugih možda najbolje govori o političkim okolnostima današnjice, u kojima pojedine nove koalicije nerijetko savijaju kičmu i više nego što to od njih očekuju novi partneri.

Đukanović je državničku dimenziju pokazao i onda kada je izgubio vlast. Za razliku od mnogih političara na Balkanu, već u izbornoj noći nakon parlamentarnih izbora 2020. godine prihvatio je rezultate, iako je razlika između dva politička bloka bila svega nešto veća od hiljadu glasova, u kampanji obilježenoj snažnim spoljnim uticajima, otvorenim političkim miješanjem sa strane i optužbama o uvozu birača.

Nije bilo osporavanja izbornog rezultata, niti pokušaja da se politički poraz pretvori u institucionalnu ili bezbjednosnu krizu. Nije bilo poziva na vaninstitucionalno djelovanje, niti dovođenja u pitanje demokratske volje građana. I to je jedna od osobina po kojoj se razlikuju političari od državnika.

Zato je legitimno postaviti pitanje kako bi reagovali tadašnji opozicioni lideri da je rezultat bio obrnut. Da li bi atmosfera koja je mjesecima stvarana ostala u okvirima demokratskog nadmetanja ili bi se političke tenzije prelile na ulice? Da li bi bili zaboravljeni svi ratoborni tonovi, prijetnje i priče o naoružavanju koje su tih mjeseci kružile javnim prostorom?

To je pitanje na koje svako može dati svoj odgovor, ali ga političko iskustvo Crne Gore i prilike iz tog vremena čine više nego opravdanim.

. Ako je Jakovu Milatoviću otežavajuća okolnost to što dio javnosti  očekuje da slijedi državničke standarde koje je postavio Milo Đukanović, možda bi mu više odgovaralo da se ugleda na državnički integritet svog prezimenjaka Veljka Milatovića. I on je, u drugačijim istorijskim okolnostima, uprkos brojnim otporima i političkim izazovima, radio na izgradnji institucija i jačanju državnog subjektiviteta Crne Gore u okviru tadašnje jugoslovenske zajednice. Državništvo se, međutim, ne nasljeđuje. Ono se potvrđuje sposobnošću da se donose teške odluke, preuzme odgovornost i istraje pod pritiscima.

Funkcija se može osvojiti na izborima, ali se državništvo ne osvaja glasovima. Ono se stiče djelima. Zato se političari ne pamte po onome što govore o sebi, već po onome što ostave iza sebe. Kada na čelo države dođe političar spremniji da osluškuje interese onih kojima je Crna Gora tek prostor političkog uticaja nego glasove onih kojima je ona država i svetinja, tada zabrinutost građana postaje razumljiva.

Da se državništvo nasljeđuje, Crna Gora bi zaista bila vječna. Pošto nije tako, ono se mora iznova osvajati, potvrđivati i braniti – svakoga dana.

Dragutin N Bajović