U fokusu

Umjesto da se Srbija izvini za zločine koje je učinila 1918.g. u Crnoj Gori, ona se i dalje ponaša hegemonistički, a SPC u Crnoj Gori uzurpatorski

O ‘’istinama’’ SPC

Mar 16, 2020 2 Komentara

(15 riječi)

Kako je to moguće: Srpska pravoslavna crkva, Beogradska patrijaršija nema imovinu u matičnoj državi Srbiji, a “ima” u Crnoj Gori, i 'oće da je sačuva po svaku cijenu?!



 

Piše: Ranko Perović

 

Čuli smo ovih dana argumente od predstavnika Mitropolije crnogorsko-primorske, da crkvena imovina u Crnoj Gori nije imovina SPC, nego su navodno titulari te imovine četiri eparhije, te iste SPC, koje djeluju na teritoriji Crne Gore. Nije nego!

Zvučalo bi šaljivo (“da se Vlasi ne dośete”), da nije vrlo indikativno i asocira opet na ono “zovi me kako 'oćeš, samo me nemoj bit”, što je u ovom slučaju primjenljivo u smislu “zovi me kako 'oćeš (ili kako ti lakše pada), samo mi imovinu ne diraj.”

Ne priznaju postojanje države Crne Gore

A da počnemo od toga ko su, u stvari, te četiri eparhije, odnosno njihovi djelovi u CG, kako kažu?

Svi građani, bilo koje države, moraju biti registrovani po rođenju, nastanjenjem/doseljenjem, prijemom (u državljanstvo)…, odnosno moraju dobiti osnovni lični dokument – ličnu kartu. Isto je i sa pravnim licima – osnivanje znači prijavu nadležnom organu i izdavanje registracionog dokumenta za pravno lice, isto kao one lične karte za građane. To je osnova za uživanje svih prava, ali i za poštovanje obaveza, koje svi subjekti imaju prema Državi kao društvenoj organizaciji. Za ovo je posebno ilustrativna informacija da je Mitropolija, tek nakon otpočinjanja pregovora sa Vladom, prijavila oko 60 sveštenih lica koja već dugo rade u Crnoj Gori, čime je izračunato da, samo na osnovu toga, državi duguje oko 2 miliona eura za poreze i doprinose.

E sad, osnovna logika nameće pitanja: Imaju li te četiri eparhije registracioni dokument u CG? Nemaju! Ima li Mitropolija? Nema! Pogotovo nemaju dvije eparhije kojima je śedište van Crne Gore, u dvije nam susjedne države, u BiH, u Trebinju i Srbiji u Prijepolju, a obuhvatili su teritoriju Crne Gore.

A imaju li eparhije i mitoropolije te iste SPC registracione dokumente u Hrvatskoj i Americi, na primjer ? Imaju!

Zašto je to drugačije u Crnoj Gori nego u svim drugim državama u kojima postoji i djeluje SPC? Odgovor je sasvim jednostavan i logičan – ne priznaju postojanje države Crne Gore, pa nisu smatrali za potrebno (čitaj odbijali su ili ignorisali obavezu) da se registruju. A kako je to bilo moguće? Pa opet, odgovor je savim jednostavan i logičan - ta ista Država im je to dozvolila!

“Ni dijete dok ne zaplače, majka ga se ne śeti” – Država nije tražila (čitaj sprovela zakon), pa zašto bi se SPC, njena Mitropolija ili eparhije, same gurale da poštuju te iste zakone i plaćaju obaveze, kao i svi građani i druge Institucije. A čak su se javno posprdavali toj istoj Državi i nazivali je raznoraznim pogrdnim imenima. Konačno dočekasmo da ta Država prihvati, po ko zna koji put “bačenu rukavicu” (Gest kojim su vitezovi u srednjem vijeku pozivali protivnika na dvoboj, kao način rješavanja nekog spora. Kada pozvani vitez prihvati bačenu rukavicu, to je bio znak da prihvata dvoboj).

Nema nazad!

E, sad je malo teže (nego što bi bilo 2006), ali nema nazad!

U matičnoj državi Srbiji SPC nema vlasništvo nad nekretninama koje koristi, nego je to imovina države Srbije, a “ima” imovinu u drugoj državi Crnoj Gori. MCP, kao jedna od eparhija Beogradske patrijaršije, jedino u državi Crnoj Gori, raspolaže imovinom i to uzurpiranom od države Crne Gore od 1918.g. Kako to uzurpiranom? Pa tako što je to uradio svjetovni vladar Aleksandar Karađorđević. Sama Mitropolija ovih dana kaže da crkvena pitanja ne može rješavati svjetovna vlast.

Većina tih nekretnina (osim kasnije nezakonito izgrađenih objekata) je imovina koju je do tada (1920) koristila Crnogorska autokefalna crkva. Vlasnik tih nekretnina je bila država Crna Gora, i za svako raspolaganje Država je morala dati saglasnost, odnosno sa tom imovinom je raspolagala Država.

Valtazar Bogišić u svom Zakoniku (Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru) i svojoj Anketi (Izabrana djela, Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji, 5. Crkovni odnošaji, strana 249), apostrofira Crnogorsku crkvu kao autokefalnu, tako da kada Velibor Džomić (Koodinator pravnog savjeta Mitropolije crnogorsko-primorske), tumači da se navodi u Zakoniku odnose na Srpsku crkvu, pozivajući se na Opšti imovinski zakonik Valtazara Bogišica, dezinformiše javnost (da ne kažem podvaljuje). Da je, kako on tvrdi, to bila imovina Crkve, to bi se naravno, odnosilo na imovinu Crnogorske crkve. Međutim, ona je samo koristila tu imovinu u knjaževini i kraljevini Crnoj Gori.

Kao što se zna, Crna Gora je zbrisana sa mape Evrope i svijeta te 1918.g. Te kobne godine nestala je država Crna Gora, Crnogorska crkva i crnogorski narod, nacija. To je bio zločin kakav svijet ne pamti. Umjesto da se Srbija izvini za zločine koje je učinila tada u Crnoj Gori, ona se i dalje ponaša hegemonistički, a SPC u Crnoj Gori uzurpatorski.

Naravno, treba razgovarati o načinu primjene predmetnog zakona, ali ne treba dozvoliti ekspertskoj delegaciji Mitropolije, da raznim pogrešnim tumačenjima dokumenta i podmetanjima, dobije u vremenu u nedogled, jer su vremena imali na pretek.

Ustav SPC (Beogradske patrijaršije) odnosi se na sve srpske eparhije, koje se nalaze širom svijeta. To je posebno naglasio Patrijarh Irinej, kada je ove godine posjetio svoju eparhiju u SAD. Svjetovni vladar, srpski Kralj Aleksandar Karađorđević je Ukazom, sve to što je nekada koristila Crnogorska crkva, dao Srpskoj crkvi 1920.g.

Međutim, svi ti pravni akti, uredbe, ukazi i dr. su postali ništavni 1946.g., donošenjem Zakona o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 6. aprila 1941.g i za vrijeme neprijateljske okupacije. (Sl. List FNRJ broj 86/1946.g.)

Crna Gora treba da razmisli o pokretanju postupka revizije raspodijele ratnih reparacija unutar kraljevine SHS

Sekularizam, ne znači samo odvojenost crkve i države. SEKULARIZACIJA (franc. Secularisation - posvjetovljenje, podržavljenje.) 1. Oduzimanje crkvi imovine od svjetovne vlasti i njeno pretvaranje u državnu. Francuska je 1789 sekularizirala sva crkvena dobra, stavivši ih na raspolaganje naciji, Vladi. (Opća enciklopedija, Zagreb, 1982., Tom VII, str. 364.)

Nakon Prvog svjetskog rata, kraljevini SHS, u suštini Srbiji, dodijeljeno je 723 miliona franaka u zlatu, na ime ratnih reparacija. Od tog iznosa, Crnoj Gori, kraljevini na strani zemalja pobjednica, a u vrijeme dodjele ratnih reparacija Zetskoj banovini u okviru Kraljevine SHS, prenešeno je svega 4 miliona franaka. Fer nema što! Śetimo se samo Mojkovačke bitke. Sve je to zaboravljeno. Nestala država 1918 i s njom sva prava i zasluge njenog napaćenog naroda. Međutim, Crna Gora treba da razmisli o pokretanju postupka revizije raspodijele ratnih reparacija unutar kraljevine SHS. Kako i na osnovu čega su ta sredstva raspodijeljena, pogotovo što je Crna Gora u ratu učestvovala kao samostalna država, a naročito u svjetlu poslednjih zahtjeva nasljednika kraljevske porodice Karađorđević, za povraćajem navodne imovine na najatraktivnijim lokacijama u Crnoj Gori.

I danas, sto godina kasnije, Crna Gora treba da vodi nekakve pregovore oko svoje imovine. I to sa SPC koja je mnoge stvari uradila nezakonito, a najočiglednija je devastacija crnogorskih sakralnih i kulturnih dobara. Pritom, i ako neregistrovana u CG, razvila je biznis kao najbolja građevinska i trgovačka firma. I sada sa takvima treba pregovarati o našoj crnogorskoj imovini. Imovini koju je stvarao crnogorski narod i država Crna Gora. Samo za vrijeme knjaza i kralja Nikole obnovljeno je 12 manastira i 112 crkava, a izgrađeno 163 novih crnogorskih crkava. Sada su svi ti objekti u rukama uzurpatora SPC u CG, odnosno, Mitropolije crnogorsko-primorske. I ovaj novi naziv je uveden kako bi se zamazale oči crnogorskom narodu i u datom trenutku ona proglasila nasljednicom Crnogorske autokefalne pravoslavne crkve.

Ovđe nije riječ o nikakvoj odbrani svetinja, kako kaže Amfilohije, već je ovo čisto očuvanje ogromne imovine koju nezakonito drži SPC u CG

Na kraju treba podśetiti da su i voljom građana na najdemokratskiji način, pojedinačnim izjašnjavanjem na referendumu 21. maja 2006.g. još jednom poništene sve odluke tzv. Podgoričke skupštine. Međutim, nije se desilo ono što su svi crnogorski građani očekivali, da se riješe sva pitanja sa tim u vezi, da se i pitanje crkvene imovine brzo riješi i da se povrati autokefalnost Crnogorske crkve. Ta dva važna i značajna pitanja su ostala neriješena, i na taj način, nečinjenjem, revidirana je volja građana, iskazana na referendumu. Među važnim pitanjima sa kojima se i pošlo u proces izjašnjavanja građana koja su razmatrana prije referenduma bilo je i pitanje Crnogorske crkve, crnogorskog jezika, crnogorske nacije, crnogorske kulturno-istorijske baštine i o državi Crnoj Gori. Mnoge javne debate i okrugli stolovi su održani po ovim pitanjima i sve se sublimiralo u jedno pitanje: DA LI STE ZA SAMOSTALNU MEĐUNARODNO PRIZNATU CRNU GORU? Pobijedilo je “DA”, ali još uvijek imamo problema oko ova dva važna pitanja.

Zašto, kada imamo sve istorijske činjenice i kada je to referendumom bilo završeno? Treba ponoviti, da ovđe nije riječ o nikakvoj odbrani svetinja, kako kaže Amfilohije, već je ovo čisto očuvanje ogromne imovine koju nezakonito drži SPC u CG.