„Dukljansko nasljeđe je starije od epohe dinastije Nemanjića“
Papović: Sve na Duklji nastalo mnogo prije nego što se Crkva Srbije pojavila u Crnoj Gori, između politike SPC i Vlade Srbije nema razlike
„Sporno je na osnovu kog prava sveštenici Srpske pravoslavne crkve obavljaju obrede u gradu Duklji. Ostaci ovoga grada su arheološko nalazište i prvorazredno kulturno dobro pod zaštitom države“, ukazuje naš sagovornik

„Nije tačno da je Duklja bila prva srpska država u srednjem vijeku“, jasan je istoričar Dragutin Papović u odgovoru na pitanje Portala Analitika da prokomentariše izjavu episkopa crkve Srbije Pajsija Đerkovića.
Podsjetimo, Pajsije je u
nedjelju na saboru na ostacima Duklje kazao kako služe „na temeljima prve
srpske države i mjestu gdje su bili episkopi dioklijski“.
Prva sprska država zvala se - Srbija
„Prema zapisu vizantijskog
cara Konstantina VII Porfirogenita u njegovom djelu „De administrando imperio“,
prva srpska država se, logično, zvala Srbija i nastala je sredinom IX vijeka, a
prvi poznati srpski vladar zvao se Vlastimir“, objašnjava Papović.
Dodaje i da se od kraja X
do kraja XII vijeka za Srbiju koristio i naziv Raška, po gradu Rasu đe je bilo
sjedište episkopije.
„Zbog toga je u
istoriografiji, uključujući i srpsku, nedvosmislen stav da je prva srpska
država bila Srbija odnosno Raška“, istakao je Papović.
Podsjeća i da je, prema
zapisu cara Konstantina Porfirogenita, istovremeno kada i Srbija nastala država
Duklja.
„S obzirom na to da su
korijeni crnogorske državnosti i nacionalnosti u državi Duklji i njenim
stanovnicima Dukljanima, onda je jedini ispravan zaključak da je Duklja prva
crnogorska država“, podvukao je Papović.
Ističe i da do kraja XII
vijeka, odnosno do osvajanja Stefana Nemanje, u Duklji nema ni pomena o
srpstvu.
„Sporno je na osnovu kog
prava sveštenici Srpske pravoslavne crkve (SPC), odnosno Crkve Srbije,
obavljaju obrede u gradu Duklji. Ostaci ovoga grada su arheološko nalazište i
prvorazredno kulturno dobro pod zaštitom države“, napominje Papović.
SPC, kaže, nema ni
istorijsku vezu s Dukljom.
„Sve što je sagrađeno u
Duklji nastalo je mnogo prije nego što se Crkva Srbije pojavila u Crnoj Gori“,
izričitit je naš sagovornik.
Nije jasno na osnovu čega SPC prisvaja
hramove u Duklji
Podsjeća i da su u gradu
Duklji otkrivena tri hrišćanska hrama.
„Najprije su nastale dvije
trobrodne bazilike čiji patroni nijesu poznati, pa su ih istraživači neutralno
nazvali bazilika A i bazilika B. One potiču iz V i VI vijeka. Vjerovatno su
činile episkopski kompleks, odnosno bile su središte Dukljanske episkopije, a u
nauci postoji mišljenje da je tu bilo sjedište i arhiepiskopa za rimsku
provinciju Prevalis jer je Duklja u jednom periodu, uz Skadar, vjerovatno bila
administrativni i crkveni centar ove provincije. Ovi hramovi potiču iz
predslovenskog perioda i nastali su znatno prije katoličko-pravoslavnog raskola
tako da nije jasno na osnovu čega ih danas prisvaja SPC“, kazao je Papović.
Naš sagovornik napominje da je Duklja bila crkveni (episkopski) centar i u ranovizantijskom
periodu.
„Tada je grad počeo da
slabi. Prema starijoj teoriji razrušili su ga Avari i Sloveni, ali novija
istraživanja ukazuju na to da je on napušten u dužem vremenskom periodu.
Sloveni koji su se doselili na prostor nekadašnje provincije Prevalis, odnosno
vizantijske arhontije Duklje, preuzeli su upravu i stvorili su samostalnu
arhontiju (državu) kojoj su zadržali prethodni naziv Duklja“, objašnjava
Papović.
Ti Sloveni su se, kaže on,
prilagodili lokalnom identitetu.
„Značajno je da te
malobrojne Slovene car Porfirogenit, ali ni drugi izvori, ne svrstavaju ni među
Srbe ni među Hrvate. Najvjerovatnije je u ranoslovenskom periodu, odnosno
između VII i IX vijeka unutar srušene bazilike B sagrađena manja krstoobrazna
crkva čiji patron takođe nije poznat, pa su je istraživači neutralno označili
slovom C“, navodi Papović.
U njoj je, dodaje on,
pronađena kamena greda sa natpisom đakonise Ausonije „Ausonia
diaconissa“.
„Nekoliko istoričara,
arheologa i istoričara umjetnosti smatra da je krostoobrazna crkva C zapravo
Crkva Sv. Marije koju pominje pop Dukljanin u svome Ljetopisu kao krunidbenu i
memorijalnu crkvu dukljanskih kraljeva, dok je prema drugom mišljenju to bila bazilika
koja je otkrivena na Martinićkoj gradini“, kaže Papović.
Dukljanska episkopija bila pod
jurisdikcijom Rima
Napominje i da je u Duklji
ili u susjednim Doljanima đe su otkriveni trobrodna bazilika sagrađena krajem V
i početkom VI vijeka i trikonhos iz VI vijeka koji je, najvjerovatnije, služio
kao memorijalna crkva dukljanskih episkopa, bilo sjedište Dukljanske
episkopije.
„Od kraja IV vijeka
Dukljanska episkopija je uglavnom bila pod jurisdikcijom Rima, odnosno pape.
Cijela državna i crkvena oblast je bila u okviru zapadne kulture o čemu
svjedoči činjenica da su gotovo svi zapisi pronađeni u Duklji i uopšte u Crnoj
Gori iz ovoga perioda na latinskom jeziku“, navodi Papović.
Ukazuje i da je prema
jednom mišljenju, upravo u sklopu nastojanja papa da svoju jurisdikciju prošire
na cijeli Balkan tokom 880-ih Dukljanska episkopija uzdignuta u rang
arhiepiskopije.
„Tada je, ona, zapravo,
postala crkva dukljanske države“, objašnjava Papović.
Dodaje i da kada je oko
997. godine makedonski car Samuilo napao Duklju i zarobio njenog vladara
Vladimira, dukljanski arhiepiskop (nadbiskup) Ivan (Jovan) morao da napusti
svoju katedru i da se skloni u Dubrovnik a u dubrovačkoj tradiciji se, podsjeća
naš sagovornik, navodi da je on osnovao Dubrovačku arhiepiskopiju oko 999.
godine.
„Dukljanska arhiepiskopija
je obnovljena najvjerovatnije u periodu vladavine Stefana Vojislava u prvoj
polovini XI vijeka, o čemu svjedoči splitski hroničar Toma Arhiđakon u djelu
„Historia Slonitana“ iz sredine XIII vijeka. Tada je sjedište (arhi)episkopije
iz Duklje ili Doljana prenešeno u Bar. Zalaganjem tadašnjeg episkopa Đorđa
obnovljena je katedrala Sv. Teodora na Londži (južni plato Starog Bara) koja je
vjerovatno stradala tokom Samuilovog napada na Duklju. Obnovljenoj katedrali je
dato ime Sv. Đorđe i u njoj je smješteno sjedište (arhi)episkopije.
Zahvaljujući tome u Duklji su se, a naročito među njenim vladarima, razvili
kultovi svetitelja Teodora i Đorđa“, kazao je Papović.
Država da propiše šta i ko smije da radi
na zaštićenom prostoru Duklje
Arhiepiskopija se, kako
ističe, od tada zvala Dukljansko-barska crkva te dodaje da je naziv dukljanska
dobila po državi, a barska po sjedištu.
„U povelji (buli, ispravi) pape Aleksandra II iz 1067. ona se naziva Diocliensis et Antibarensis Ecclesiae (Dukljansko-barska crkva). U buli, odnosno svečanoj privilegiji koju je (anti)papa Kliment III Vitbert 1089. izdao dukljanskom arhiepiskopu Petru (Petro Dioclensis sedis archiepiscopo) Dukljansku crkvu je nazvao „Dioclensis prounciae“ i „Dioclensem ecclesiam“, dok je dukljanskog vladara Bodina oslovio kao preslavnog (najslavnijeg) kralja Slovena (Bodini regis Sclauorum gloriosissimi), a njegovu državu je nazvao kraljevina Duklja, odnosno Dukljansko kraljevstvo (regnum Diocliae)“, podsjeća Papović.
(Foto: Crkva Srbije)
Naš sagovornik ističe da je Dukljanska crkva ovaj naziv zadržala i u okviru države
Nemanjića.
„Papa Inoćentije III je
1199. godine dukljansko-barskog poglavara Jovana nazvao Diocliensis et
Antibarensis archiepiscopus (Dukljansko-barski arhiepiskop). Iz drevne
Dukljanske crkve, koja je bila pod jurisdikcijom Svete Stolice, razvila se
današnja Barska nadbiskupija“, kaže Papović.
On napominje da bi, s
obzirom na to da su ostaci hramova u Duklji drevno hrišćansko nasljeđe, država
Crna Gora i nadležni organi, prije svih, imali pravo i obavezu da propišu šta i
ko smije da radi na zaštićenom prostoru Duklje.
„No, s obzirom na to da
Vladom Crne Gore, a posebno Ministarstvom kulture upravljaju kmetovi Crkve
Srbije, to je danas iluzija“, ocijenio je Papović.
Dukljansko nasljeđe potvrda da korijeni
Crne Gore nijesu srpski
Naš sagovornik napominje
da je odnos SPC i njenih arhijereja prema dukljanskom nasljeđu bio
protivrječan.
„Najprije su mislili da to
nasljeđe ne pripada njima, pa su pokušali da ga negiraju i ozloglase. Onda su
shvatili da to nasljeđe potiče od Rimskog carstva, uključujući i njegov istočni
dio Vizantiju, i od drevne hrišćanske crkve. Na rimskoj državnoj i crkvenoj
organizaciji, uz kasniji doprinos slovenske dinastije Vojislavljevića, nastali
su dukljanska država, crkva i narod i to je ogromno civilizacijsko nasljeđe
Crne Gore“, kazao je Papović.
Kada se, podsjeća on, uz
to pojavila opravdana težnja da se to nasljeđe tretira kao izvorište savremenog
crnogorskog identiteta, u Crkvi Srbije su to shvatili kao opasnost za njihov
velikosrpski projekat u Crnoj Gori.
„Dukljansko nasljeđe je
starije od epohe dinastije Nemanjića, koja je u Duklju došla kao osvajač. S
obzirom na to da Crna Gora ima dugu, bogatu i autentičnu istoriju, ne samo
prije Nemanjića, nego i prije pojave srpstva, onda to znači, kao što sve
istorijske činjenice potvrđuju, da korijeni Crne Gore nijesu srpski i da
porijeklo Crnogoraca nije srpsko. Zbog tog saznanja se promijenila i politika
SPC prema dukljanskom nasljeđu i umjesto odbacivanja ona pokušava da prisvoji i
preoblikuje ovo nasljeđe, odnosno da ideološko-nacionalno srpstvo protegne na
dukljanski period što je grubo prekrajanje istorije“, objašnjava Papović.
Tako je, podsjeća, 2004.
godine uvela počasno zvanje vikarnog episkopa dioklijskog.
„U stvari, to je pomoćni
episkop mitropolitu crnogorsko-primorskom. Tu počasnu funkciju od 2024. godine
obavlja Pajsije. On je episkop bez svoje eparhije“, ukazuje Papović.
No, kako dodaje, u nazivu
ove počasne titule i dalje se uočava sukobljavanje Crkve Srbije sa dukljanskim
nasljeđem.
„U tituli se koristi naziv
dioklijski, nastao od termina Dioklija i Dioklitija, koje su kancelarije
srpskih srednjovjekovnih vladara preuzele iz vizantijskih isprava. Tako se
negira domaći (narodni) termin – dukljanski. To bi bilo isto kao kada bi se
danas umjesto naziva Srbija koristio vizantijski naziv Serbias, a umjesto
današnjeg naziva Srbi da se koristi vizantijski naziv Serboi. Taj anahronizam
ukazuje na potrebu SPC da negira domaći i autentični termin – dukljanski, kako
bi potisnula živu crnogorsku riječ i nametnula arhaičnu vizantijsko-srpsku“,
ističe Papović.
SPC nema pravo da se ljuti što je
nazivaju Crkvom Srbije
Sagovornik Analitike
osvrnuo se i na prisustvo ambasadora Srbije Nebojše Rodića saboru na ostacima
Duklji.
„Očigledno je da takvo ponašanje nije u okviru dobre diplomatske prakse, ali je očekivano jer je SPC najefikasniji instrument politike Republike Srbije prema Crnoj Gori. Između politike SPC i Vlade Srbije gotovo da nema razlike, tako da ni SPC nema pravo da se ljuti što je nazivaju Crkvom Srbije. To su sinonimi. Ona zaista djeluje kao državna crkva Srbije i njen primarni cilj je da se bori za srpske nacionalne i državne interese. Zato je na ovom skupu u antičkoj Duklji izvedeno šumadijsko kolo“, kazao je Papović.
(Foto: Crkva Srbije)
Uz to je, dodaje on, jedan
profesor filozofije u govoru naveo da je Duklja bila „klasični grčki
polis“.
2 Komentara
Priviđenje Postavljeno 02-05-2025 10:17:38
Ako prva srpska država nastaje u 9. vijeku, što ćemo sa Stefanom Prvovjenčanim sa kraja 12 vijeka!?
Odgovori ⇾Quattro attacchi Postavljeno 01-05-2025 09:12:25
Tvorevina Srbija je organizirala najmanje četiri napada na američke ambasade: Moskva 1995-e (napad raketnim bacačem), Beograd 2008-e (podmetanje požara), Sarajevo 2011-e (pucnjava iz kalašnjikova), Podgorica 2018-e (bačena ručna bomba).
Odgovori ⇾