U fokusu

Goran Sekulović

Jotovanje naše nasušno!

Dec 01, 2025 2 Komentara

(15 riječi)

Odluka uprave Narodne biblioteke ''Radosav Ljumovic'' u Podgorici da se ne može publikovati na jotovanoj veziji crnogorskog književnog jezika drugo izdanje knjige ''Gradonačelnici Podgorice'' autora Danila Dara Burzana, nije samo očigledno kršenje Ustava, zakona i ljudskih prava i sloboda, odnosno diskriminacija svih onih koji ih poštuju i postupaju u skladu s njima, već dodatno baca svijetlo na ovu izuzetno ośetljivu i značajnu sferu svakog društva i svake države koja drži do sebe, svog identiteta, svoje perspektive i stabilne, bezbjedne i prosperitetne budućnosti.

Uvijek je u Crnoj Gori bio poseban, naš, crnogorski narodni jezik u raznovrstnoj upotrebi u svakodnevnom životu i to u svim epohama i dobima crnogorske istorije, odnosno crnogorske državnosti. Još od Duklje i Zete, pa je i jedan dio, i to veći (onaj koji je pisao Varsameleon, dok drugi, kraći dio pripada srpskome književnom nasljeđu), Miroslavljevog jevanđelja kao reprezentativnog ćiriličkog spomenika najstarije crnogorske kulturne baštine, napisan crnogorsko-zetskom redakcijom staroslovenskog jezika. Crnogorsko-zetska redakcija staroslovenskoga jezika tip je staroslovenskoga jezika izgovorno prilagođen mjesnome jeziku prepisivača iz srednjovjekovne Zete.

I dok još nije bio standardizovan crnogorski književni jezik i međunarodno priznat i kodifikovan, u svim ranijim istorijskim državno-pravnim oblicima postojanja Crne Gore, u njoj je bio na snazi i Ustavom i zakonima, i u teoriji i u praksi, naš autentični, etničko-narodno-nacionalni govor i jezik, razvijen, afirmisan, podignut i opšteprihvaćen do cjeline državnog organizma od sveg svog stanovništva kao suštinski državni jezički sistem i sredstvo međusobne i interne i eksterne komunikacije, dakle, osobeni, crnogorski, ijekavski jezik. To nije bio slučaj jedino u vremenu između dva svjetska rata kada je odlukama tzv. Podgoričke skupštine Crna Gora voljom unitarističko-srbijansko-šovinističko-velikosrpsko-bjelaškog faktora u svakom pogledu nestala sa istorijske, kulturno-duhovne i geopolitičke mape. Najprostijim, mehaničkim, a krvavim i krajnje tragičkim pripajanjem Crne Gore Srbiji, te pokušajem totalne asimilacije i indoktrinacije Crnogoraca od strane velikosrba, crnogorski jezik kao osobeni i autentični državni istorijski jezik Duklje/Zete/Crne Gore, morao je nestati i ostati van na početku zvaničnog naziva jezika u novoosnovanoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca – srpsko-hrvatsko-slovenačkog jezika.

U socijalističkoj Jugoslaviji bez obzira što nije postojao po nazivu crnogorski jezik, on je i u Ustavima i u zakonima u različitim njenim državno-pravnim periodima bio sačuvao svoju osobenost i autentičnost. Tako je uvijek – ne samo u srpsko-hrvatskom već čak i u samo srpskom nazivlju jezika – u Crnoj Gori postojalo insistiranje na ijekavskom jezičkom izrazu kao obavezno službenoj komunikaciji i jeziku na kojemu se jedino mogu ispravno u svakom pogledu što se tiče jezičke politike donositi službena i državna akta u bilo kojoj društvenoj sferi. To je bio standard koji se nije smio niti mogao dovoditi u pitanje, a da se ne dovede u pitanje sam identitet i sama lična karta Crne Gore i nas samih, njenih građana i državljana! Odavno već nije tako! Decenijama, a evo pet godina da i ne govorimo koliko je to uzelo maha, śedočimo da se u službenim komunikacijama kako na državnom tako i na lokalnom nivou jezička praksa toliko unazađuje u pogledu zastupanja i korišćenja autentičnog i prirodnog crnogorskog i govornog i književnog izraza i jezika, da se slobodno može reći da se izvorno ijekavsko crnogorsko obilježje utopilo i prilično nestalo u moru različitih, prije svega ekavskih, srpskih govornih i književnih jezičkih izraza.

Ostalo je još samo ideolozima i jezičkog velikosrpstva da potpuno potru i unište, obesmisle i ismiju jotovanu verziju crnogorskog jezika kao onu najdublju, najstariju, najistinitiju, pravu i izvorno-iskonsku bit i formu-sadržaj crnogorskog jezika i crnogorstva uopšte i u cjelini. To se ponajviše odnosi svakako na slova ś i ź kao onu bitnu razliku u odnosu na ostala tri suśedna standardizovana književna štokavska jezika. Zato kidišu na jotovanu verziju crnogorskog jezika, jer im ona najviše i smeta, iako je izuzetno malo prisutna nažalost u javnom diskursu. Znaju da ako nju eliminišu da su više od pola posla završili, budući da su običnu, nejotovanu verziju ijekavice suštinski skoro u potpunosti proćerali ili makar sveli je na onu najmanju mjeru prisutnosti koja im neće i ne može predstavljati neku veću teškoću na njihovom ‘’svetom’’ i očigledno slijepom i anahronom, ali takođe i odlučnom i radikalnom putu ka izgradnji velikosrpstva u svakom pogledu, pa i u pogledu jezičke politike, a sve naravno u cilju novog pripajanja i asimilovanja Crne Gore Srbiji, odnosno pretvaranja Crnogoraca u Srbe.

I nije sve ovo počelo 2020. godine. Počelo je naravno još i od prije Načertanija, a možemo i u uputstvima više Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) iz najnovijeg vremena  pročitati što sve treba raditi na prostoru bivše Jugoslavije pa i Crne Gore dakako da bi se ostvarili ciljevi Velike Srbije. Suština je da se sve što je izvorno crnogorsko – počev od hiljadugodišnje državnosti Duklje/Zete/Crne Gore, preko Crnogorske pravoslavne crkve pa sve do crnogorskog narodnog i književnog jezika i crnogorske kulture – predstavi kao besmisleno, nebitno, vještačko, naduvano, lažno i nepostojeće, a obnova crnogorske nezavisnosti, međunarodne suverenosti i državnosti 2006.g. kao prevara, falsifikat, proizvod kriminala, korupcije i privatnih autokratskih i diktatorskih ciljeva (‘’čuvena’’ sintagma o ‘’privatnoj državi’’). Preporuke iz više Memoranduma SANU o tome kako da se najbolje realizuje velikosrpski koncept izazivanjem podjela u građanstvu Crne Gore i izolovanjem i konfrontiranjem Crnogoraca sa ostalim nacijama u zemlji neodoljivo podśećaju na slične ili iste stavove iz Testamenta ruskog cara Petra Velikog o tome kako da Rusija bude vladar i hegemon na sve četiri strane svijeta i posebno na Slovenskom Jugu.  

DPS i partneri kao da su podlegli ovom višedecenijskom mora se priznati izuzetno agresivnom imperijalno-sistemskom i sistematskom propagandnom djelovanju  veelikosrpskih snaga oličenih prije svega u SANU i Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC), a u najnovijem vremenu i čitavoj državnoj mašineriji Republike Srbije. Pada u oči period od obnove suverenosti 2006.g., kao vrijeme i prostor (a vrijeme je prostor za istoriju) u kojem DPS sa partnerima nije uspio (to je blago rečeno, jer implicira da se dosta toga htjelo, ali ipak u krajnjoj instanci neuspješno!) – iako je imao ‘’blagoslov’’ i jedno veliko građansko i suštinski gledano opštenarodno ‘’DA’’ sa demokratskog i evropski organizovanog referenduma – ni na jezičkom planu da ostvari crnogorski, nacionalno-građanski, državni program, odnosno da obnovi i afirmiše izvorni i autentični crnogorski jezik. Dosta su toga (ne)učinili i u ovoj sferi da su njihovi nasljednici u liku tzv. ‘’oslobodilaca’’ mogli da budu ujedno i njihovi nastavljači i dobri đaci koji nadmašuju svoje učitelje!

Ne zaboravimo da je početkom 2017.g. Skupština Crne Gore, dakle, u vremenu vlasti i pune političke hegemonije DPS-a sa partnerima ukinula službenu korespondenciju na jotovanoj verziji crnogorskog jezika, a da je dva mjeseca prije toga upravo DPS-ovska vlast a ne neka druga, ukinula višedecenijski ‘’Prosvjetni rad’’’ (koji je trebao vrlo brzo da proslavi 70 godina od osnivanja kao nasljednik periodičnih glasila ‘’Grlice’’ i ‘’Prosvjete’’ iz perioda samostalne Knjaževine Ii Kraljevine Crne Gore) koji je izlazio na jotovanoj verziji crnogorskog jezika i to sa svim njegovim redovnim dodatcima-podlistcima koji su takođe publikovani na jotovanoj verziji. Riječ je o višegodišnjem gotovo kultnom dodatku ‘’Za Nastavu’’ u kojemu se se publikovala najbolje pripremljena i održana školska predavanja, zatim o ‘’Crnogorskom identitetskom glasniku’’, ‘’Đečijem listu’’, ‘’Studentskom glasniku’’… To je bio jedini medij, odnosno jedini informativni list koji je izlazio na jotovanoj verziji (izuzimamo ‘’Lingua Montenegrina’’ i ‘’Maticu’’, jer su u pitanju časopisi, odnosno naučno-kulturna periodika).

Sadašnja poslanica DPS-a u Skupštini, tada direktor Zavoda za udžbenike kojemu je ‘’Prosvjetni rad’’ bio pripojen da bi ga njegovo rukovodstvo ukinulo i uništilo, znala je reći da postoje primjedbe prosvjetnih radnika zato što list izlazi na jotovanoj crnogorskoj verziji. Na moje pitanje kao odgovornog urednika lista o kojim se  školama i nastavnicima radi jer takvih informacija Redakcija lista nije imala, odgovarala je da ne može reći konkretno, ali da postoje neslaganja, zamjerke i ljutnje. Nikada za pet godina nijednu primjedbu te vrste nijesmo kao Redakcija dobili. Naprotiv! Saradnja sa svima u crnogorskom prosvjetnom sistemu od vrtića do univerziteta bila je izvanredna! Tolika da su profesori crnogorskog jezika i književnosti izuzetno kreativno i uspješno organizovali književne i kulturne programe povodom obilježavanja dana ‘’Prosvjetnog rada’’, jer smo bili prekinuli praksu da se taj dan slavi van škola, već upravo u okviru osnovnih i srednjih škola.

No, u vrhu DPS-a je bilo podmetnuto ‘’kukavičje jaje’’ tobožnjeg crnogorcizma koje nije u sebi obuhvaćalo ni crnogorski jezik ni Crnogorsku pravoslavnu crkvu, dvije nacionalne i društvene sfere koje u duhovnom i kulturnom pogledu obilježavaju i sačinjavaju najdublju i nezaobilaznu bit specifičnog i osobenog, autentičnog i izvornog crnogorstva, njegov jezički i religijsko-vjersko-filozofski pogled na svijet, koji su zapravo jedno i predstavljau nešto najtipičnije ne samo kada je u pitanju crnogorski narod, već i svaki drugi narod i nacija na kraju krajeva. To je ono što razlikuje jedan narod od drugog na mapi civilizacije i kulturnog čovječanstva. I nije nikakvo čudo što velikosrpski ideolozi upravo to napadaju jer znaju da će tako najlakše slomiti i obesmisliti svaki napor i pokušaj Crnogoraca da se odupru i ne pokleknu pred posvemašnjom asimilacijom i nestankom. Veliku pomoć im pruža i apsolutno nereagovanje stručne i naučne javnosti, u liku na primjer tzv. ‘’tihe većine’’ – prije svega akademsko-univerzitetskog porijekla – profesorsko-intelektualnog korpusa koja ‘’mudro’’ ćuti na ovakvu očiglednu diskriminaciju ustavnih i ljudskih prava u cjelini kakva se pokazala i pokazuje u slučaju zabrane izdavanja knjige Danila Burzana na jotovanoj verziji crnogorskog jezika, ali i u liku bibliotečkih radnika iz drugih Biblioteka u Crnoj Gori, a osobito Centralne biblioteke ‘’Đurđe Crnojević’’ čija bi uprava morala biti na braniku ustavnih, zakonskih, naučnih i stručnih, političkih, kulturnih i svih ljudskih prava. Da ne govorimo o tome da je izražavanje i potvrđivanje pomoću maternjeg jezika jedno od autentičnih i ničim otuđujućih prirodnih ljudskih prava svakog čovjeka koje mu se nijednim aktom bilo čije državne i birokratske, totalitarne i apsolutno vlastodržačke prakse ne može i ne smije biti obezvrijeđeno, marginalizovano i ukinuto. Ali za ustajanje u odbranu ljudskih prava nikako nije dovoljno samo znanje o njima, već i poštenje, integritet, dostojanstvo, nezavisnost i sloboda duha, te moralna hrabrost (upravo ono što mnogi znalci-profesori podvlače, ali samo apstraktno, tj. u onoj formi i mjeri koja im neće činiti nikakvu štetu!) da se i u praksi to znanje i ti principi pretoče i zažive. Svakodnevno se možemo suočiti sa time da sve to veoma hvali mnogim uistinu teorijski potkovanim znalcima ove problematike, ali koji ćute na tako očigledne povrede i nepoštovanje istih od strane mnogih državnih institucija!  

Dugogodišnji visoki funkcioner DPS-a i bivši poslanik ove partije u Skupštini Crne Gore ukinuo je ’Prosvjetni rad’’ kao glavni urednik Zavoda za udžbenike. I dan-danas je na toj funkciji ‘’preživjevši’’ i ženu-četnika kao resornu ministricu i sve ostale ministre iz klerofašističkog vladajućeg establišmenta. Odluku o protjerivanju crnogorske jotovane verzije crnogorskog književnog jezika potpisavši akt o ukidanju ‘’Prosvjetnog rada’’, donio je i izvršio tadašnji ministar prosvjete koji je tako inaugurisao potpunu drugu, autodestruktivnu praksu (ili kako je to formulisao akademik DANU dr Radoje Pajović da je u pitanju ‘’kulturni genocid a s obzirom ko ga donosi i sprovodi kulturni suicid’’!?) od svog prethodnika na tom položaju koji je bio i ostao simbol crnogorskog nacionalnog, građanskog, državnog, kulturnog i civilizacijskog uzdignuća, jer je osnovao Institut, odnosno Fakultet  za crnogorski jezik i književnost. Njegovu uvedenu praksu da jotovana crnogorska verzija bude službeni vid komunikacije i zvaničnih akata dok je bio gradonačelnik Podgorice, ukinuo je njegov nasljednik na toj funkciji, inače jedan od današnjih potpredsjednika DPS-a.

Ali, to je bio i ostao DPS sa svojim partnerima, osobito uoči samog pada 2020.g.: jedna nemoćna, neefikasna, nehomogena, korupciom i nepotizmom prilično uzdrmana stranka, u suštini raštrkana i neorganizovana politička skupina prije svega usmjerena ka punjenju vlastitih džepova i samovoljnom ‘’riješavanju’’ problema u njihovim feudalnim atarima-pośedima. Na stranu to što nijesu ništa učinili da jotovana verzija crnogorskog jezika uistinu zaživi i da se na službenom polju državne administracije uvede dominantna praksa interne i eksterne komunikacije u skladu sa njom. Danas svi plaćamo teške i velike račune upravo zbog takve slijepe politike i na ovom planu koji nipošto nema parcijalan, već sasvim zakonito i logično univerzalan, krajnje negativan bilans kada je u pitanju crnogorstvo i crnogorski nacionalni, građanski i državni ośećaj u cjelini.