Piše: Darko Šuković

Homo sapiens, u principu, ima jednu glavu, dvije ruke i dvije noge. Taj zajednički sadržalac vrste trebalo bi da je važniji od razlika: u boji kože, nacionalnoj pripadnosti ili izboru Boga kojem se klanja. Pod uslovom da je mozak pojedinca podešen tako da se raduje drugačijem, a ne da ga različitost plaši i gura u mržnju.

Ako bi, nakon tuce milenijuma od početka "kognitivne revolucije", pored navedene antropološke karakteristike, čovječanstvo trebalo da ima barem jednu zajedničku duhovnu vrijednost, onda je to briga za tuđ život i zdravlje. Istorija, naravno, poznaje i previše onih koji su odstupili od tog moralnog imperativa, a vrijeme sadašnje daje budućim povjesničarima gomile materijala za zaključak da se mijenja samo pakovanje mizantropije. Tako, u eri Covida 19, gledamo i krstimo se pred tvrdoglavim, zatucanim pretpostavljanjem vjerskih obreda ljudskom zdravlju i životu.

Dok unutar crkava i manastira koronavirus kosi stotine i hiljade sveštenika, sve su glasniji i sve brojniji teolozi koji mole za zrnce razuma: za dezinfekciju kašičice za pričešće ili jednokratnu upotrebu plastične, ako je, već, prevelika žrtva uzdržavanje od obreda i nedolazak u hramove dok traje pandemija.

Crkva je posljednje mjesto na kojem vas smije iznenaditi petrificirana svijest i odbijanje upozorenja da se obredu pričešća daje magijski, dakle antihrišćanski, karakter, tvrdnjom da kašičica, kao takva, ubija virus. Donekle je začudno što se cijela bulumenta medija i civilnih zilota upregla da racionalizuje taj, po život i zdravlje opasan čin.

Može li se samo beskonačnošću gluposti objasniti stav da je u funkciji dobra ugrožavanje ljudskoga zdravlja? Ili je za razumijevanje fenomena potrebno prepoznati motive crkvenih i paracrkvenih fundamentalista?

Očigledne stvari ne treba dokazivati, toliko o faktoru gluposti u propovijedanju antivirusne moći obrednog escajga. Veći dio odgovora, ipak, počiva na motivu, a motiv je očigledno - politički.

Liturgije su, tokom režima zabrane okupljanja, formalni čin održanja crkvenog života. Stvarno, one služe kao hepo-kocka za nastavak protetstnih litija, kad se stvore uslovi za nastavak te, hrišćanskim kanonima nepoznate procesije. Nema hirurga koji bi razdvojio crkveno od političkog u protestima koji "ne daju svetinje" i traže smjenu Vlade. Niti ima politički prosvijećenog građanina Crne Gore koji u podršci ovoj akciji SPC ne prepoznaje namjeru pretvranja Crne Gore u državu čiji bi karakter obesmišljavao njeno postojanje. "Tradicionalna", "srpska" i, najciničnije, "petrovićka Crna Gora" je šifra za politički cilj - reprizu Podgoričke skupštine, litije su sredstvo za njegovo ostvarenje, a partije i medijske agenture koje ga podupiru samo su transparentan dio toga političkoga projekta. Softver i kasa su mu van Crne Gore, a pješadija je regrutovana iz struktura sklonijih bajkama i mitovima, nego istorijskim činjenicama i trezvenom promišljanju sadašnjosti.

U Crnoj Gori moguće je izdati samo - Crnu Goru! Ta surova, razorno jednostavna logika opire se bljutavoj predstavi odbrane njenog "izvornog identiteta"...I to kakve odbrane države: sprdanjem na račun njene snage i veličine, potkopavanjem njenih starteških politika i osporavanjem njenog referendumskog legitimiteta. Svaka mržnja ima svoj uzrok i objašnjenje, ali nijedna nema smisao i opravdanje. Legitimno je okrenuti stranice kalendara koji vijek unazad i kreirati politiku kao da je Crna Gora ostrvo u Otomanskoj imperiji, a u Moskvi car. Ali je krivično djelo  rušiti je danas, zato što ogromna većina građana, umjesto srpske zemlje na Istoku, želi građansku državu na Zapadu.

Nije više od lošeg vica kad sljedbenici vrijednosti Amfilohija Radovića brane antifašizam u Crnoj Gori. Sasvim je nebitno je li intelektualna potkapacitetnost ili petparačka propagandna manipulacija kad neko misli da mogu zajedno fotografija Ljuba Čupića i Dražina iznad glave mitropolita dok gusla o crnogorskom junaštvu. U svakom je slučaju to simbol ideološke i vrijednosne pogubljenosti strukture koja, kao potenčeno zlo, isisava supstancu ove nedovršene zajednice.

Osim direktne, takva politika proizvodi i koleteralnu štetu. Dokle god u Crnoj Gori, na javnoj sceni postoje obožavaoci lika i djela Radovana Karadžića i Ratka Mladića, dokle god ima onih koji negiraju ili relativizuju genocid u Srebrenici, kriminal i korupcija biće za građane Crne Gore manje i podnošljivo zlo. Imali smo posljednjih godina priliku da gledamo posljedice politike udruživanja sa većim zlom u borbi protiv manjeg.Valjda je ta lekcija političke abecede naučena?

Ako bismo Kanta preveli na crnogorsku političku zbilju, glasilo bi: nema dovoljno dobrog razloga za paktiranje sa velikosrpstvom i četničkom ideologijom. Dakako da bi isti princip važio i za bilo koji nacionalizam ili velikodržavni projekat na crnogorskom tlu. Samo, odanost tom principu ne dokazuje se stavljanjem u istu ravan greškom emitovane pjesme neoustaškog bolesnika Tompsona, sa cijelim projektom koji ovdje godinama izvodi Amfilohije Radović.

U Crnoj Gori, međutim postoji problem jasnog definisanja pojava i njihovog nazivanja pravim imenom. Zato dobar dio građana nije u stanju da shvati odakle mu i koliko velika opasnost prijeti. Dokle god crnogorsko tužilaštvo bude "izviđalo" one koji otvoreno rade o glavi državi, a sudstvo statistiku efikasnosti popravljalo na boraniji, Crna Gora ne može biti stabilna, funkcionalna demokratija. Dokle god uhljebi po crnogorskim naučnim i kulturnim institucijama budu bez jezika i petlje u svakom neuralgičnom trenutku potiranja crnogorskog identiteta, Crnogorci će ostati "mali, zapušteni narod".

Narod kojem svaka ljudska i politička olupina misli da može da skače po lobanji. S akcentom na – misli!