Piše: Darko Šuković

Godina maske završena je skidanjem toga antiepidemijskog pomagala, ne stvarno sa lica, nego – metaforično, sa političkih ciljeva nove vlasti. Važeći Zakon o slobodi vjeroispovijesti morao je pasti prije Nove godine po cijenu žrtvovanja Poslovnika o radu Skupštine i Ustava Crne Gore!

Pravno-politički amaterizam što ga mjesecima demonstrira apostolska vlada Zdravka Krivokapića, zarazio je skupštinsku većinu, koja se okliznula na proceduralnim pitanjima, pa je Zakon opstao, ali je sa povišenom temperaturom u Novu godinu ušla cijela država. Cinici bi rekli – logičan ishod terapije tamjanom i molitvenim hodom za rješavanje otvorenih društvenih pitanja.

Da, u nastavku, razradimo uvodni pasus.

Svetosavska, panslovenska vlada za evropsku Crnu Goru

Šta to, dakle, hoće nova vlast? Cilj joj je pretvaranje građanske i sekularne Crne Gore u svetosavsku koloniju Moskve, pod upravom Srbije; asimilacija Crnogoraca u Srbe; poruka manjinskim narodima da ih čeka pljevaljski i(li) beranski model ako planiraju da ostanu na svojim ognjištima, jer je bliska stvarnost „srpski svet“, a državna nezavisnost (Rusiji) koristan privid; formalno sekularna, a stvarno teokratska država u tranziciji ka pravoslavnoj replici Irana...   

Prozapadna retorika i puna usta reformi samo su sredstvo za postizanje toga cilja. Način da Brisel i Vašington drže kapke na „pola koplja“ dok se, kako bi to napisao Živojin Mišić, na okupiranoj teritoriji, svim sredstvima ne zavede planirani klerokratski poredak.

Utisak je da novoj većini, barem zasad, dobro ide. Inertna, površna i odavno potkapacitetna briselska birokratija i dalje je fascinirana činjenicom da je u Crnoj Gori, nakon tri decenije, promijenjena vlast.

I nema naznaka da se iko tamo relevantan pita: kako će Vlada koja je ideološki utemeljena na svetosavlju i panslavizmu, kojoj je, dakle, duša i srce u Beogradu i Moskvi, sprovoditi prozapadnu agendu? Daaa, prazan pogled i još praznije riječi Ane Pisonero ogledalo su nerazumijevanja i nezainteresovanosti Brisela za ispodpovršinska dešavanja u Crnoj Gori.

Šta tek reći o Džudi Rajzing Ranke, odlazećoj Trampovoj ambasadorki, koja jedva prikriva oduševljenje reinkarnacijom mladih (liše premijera), lijepih i pametnih.

I činjenicom da se našla u poziciji kadrovskog arbitra, neke vrste Dritanovog žiranta čak i za dovođenje toliko neprikladne osobe na čelo ANB, kakav je politički i kavački eksponirani Dejan Vukšić!

Ambasdorka SAD, u maniru tramipstičkog poimanja neobaveznosti poštovanja regularnih procedura, ćuti kao zalivena na pravnu hajdučiju koja se desila na posljednjem zasijedanju Skupštine Crne Gore. Ostala je nijema baš kao i povodom brutalnog miješanja Srbije i Srpske crkve u izborni proces i sva moguća unutrašnja pitanja, u zemlji u kojoj predstavlja bivši i budući simbol demokratije.

Brisel se kladio na ruskog „konja“

„Usvajanje“ izmjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti pokazalo je frapantnu nedoraslost i bahatost nove vlasti. Stupidnost kojom je nova većina nabacila sebi oko vrata omču nelegalnosti rada na posljednjoj sjednici parlamenta i drskost kojom pokušavaju da taj autogol pretvore u pogodak, trebalo bi da upali crveni alarm na svim uticajnim i odgovornim zapadnim adresama. Ipak je Crna Gora članica NATO!

Do sinoć, međutim, imali smo samo načelnu izjavu ambasadorke Popa da EU očekuju poštovanje zakonskih procedura. Što je sjajno, samo kad ne bismo imali uznemirujuće iskustvo nezainteresovanosti Brisela za principe na kojima počiva savremeni međunarodni poredak i politiku dvsotrukih aršina prema Crnoj Gori.

EU izgleda kao nadobudan gazda kojem su podvalili robu i sada je u fazi tvrdoglavog poricanja loše trgovine. Tim prije što suočavanje s istinom znači spoznaju da se Brisel 30. avgusta kladio na ruskog „konja“. Valjda otud i nespremnost da se jasno reaguje dok fundamentalne vrijednosti zapadnog svijeta, ovdje, jedna po jedna, završavaju pod kopitama sve azginijeg ata?

No, nema sumnje da će ulazak Džoa Bajdena u Bijelu kuću natjerati i briselsku birokratiju da uključi vijuge i poluge povodom Zapadnog Balkana, pa i Crne Gore. Jer, u našoj je zemlji na ispitu sposobnost Zapada da se suprotstavi malignoj geostrategiji Rusije i upotrebi Srbije i srpskih nacionalnih institucija za ostvarenje globalnih planova Kremlja, skroz kompatibilnih sa regionalnim pretenzijama Beograda.

„Nova Crna Gora„ po modelu Trojnog pakta ili EU?

Srpska pravoslavna crkva jedan je od ključnih instrumenata u toj operaciji. Spremnost Alekse Bečića da, uz neko neprirodno smijuljenje, odbaci tromjesečni imidž korektnog spikera parlamenta, zarad ostvarenja direktive SPC, servilnost poslanika URA i u situaciji kad glasaju za otvorenu izdaju crnogorskih državnih i nacionalnih interesa, sramotno držanje dvoje poslanika, nacionalnih Bošnjaka povodom Rezolucije o Srebrenici... potvrđuje da skupštinsku većinu na okupu ne drži samo mržnja prema bivšoj vlasti, nego i moćan vanpolitički faktor?

Ako je tridesetogodišnja vladavina DPS i koalicionih partnera postala nepodnošljiva zbog korupcije i partijskog kadrovanja, nova vlast uspostavlja sistem od kojeg bi i u Briselu i u Vašingtonu mogli da počnu da se hvataju za glavu! Ta „nova Crna Gora“ koju je u Skupštini proglasio Vladimir Leposavić prije bi postala članica „Trojnog pakta“, nego EU.

Aktuelnog ministra pravde lako je zamisliti u nekoj minhenskoj pivnici, kako okružen tuđim kriglama pijucka gusti sok - crvene boje. Čovjeka je Draginja Vuksanović pravno razorila na Zakonodavnom odboru, nije prokamenio kontraargument, a onda je pred 39 validnih poslanika obrazloženje izmjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti pretvorio u odu litijama i in memoriam Amfilohiju i Irineju.

O pravdi i ljudskim pravima u sekularnoj državi, u normalnim okolnostima, ne brine vjerski fanatik koji ne haje za princip podjele vlasti, a državu tretira kao servis crkve! A, ako je Fulbrajtova stipendija potrebna da bi se bilo kurir-ministar između SPC i Skupštine, onda Stejt department treba da poradi na izmjenama Fulbrajtovog zakona i pročešlja kriterije za izbor stipendista.

Ništa manje na fonu te Leposavićeve „nove Crne Gore“ nijesu poslaničke pojave poput Miloša Konatara i njegovih crno-bijelih kolega, koji bagatelisanje 1918. vide kao superioran način da se samopromovišu u političare evropskog profila.

Neznanje, bojim se i glupost, kao objašnjenje takvoga stava ne treba isključiti, ali pravi problem leži u nečem drugom: tom soju ljudi „bijeli teror“ i Srebrenica nijesu pitanje ljudskosti, nego kamičak u cipeli na putu ostvarenja političke ambicije. Vlastodršci lišeni emocija opasna su okolnost za društvo i pojedinca!

Teritorija Crne Gore je neotuđiva

Konačno, dolazimo da najvažnijeg – vladavine prava,  jedinog instutucionalnog lijeka za klerofašizma u evropskoj oblandi!

Predsjednik države Milo Đukanović rizikuje da prekrši Ustav samo ako potpiše izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti, nezavisno od toga hoće li ih na „popravnom“ glasanju podržati 41 poslanik.

Prekjuče je taj akt vratio parlamentu zbog evidentnog kršenja Poslovnika. Nema, naime, kvoruma ako je u skupštinskoj sali 39 poslanika i prethodnih je dana to apsolutno pravno raščlanjeno. Filipu Adžiću mandat je prestao ostavkom,  Maja Vukićević bila je u samoizolaciji, a Suada Zoronjić bez verifikovanog mandata u DIK.

Ono što novi tekst zakona čini neustavnim, zapravo, je njegov sadržaj! Ustav Crne Gore, član 3. jasan je: „Teritorija Crne Gore je jedinstvena i neotuđiva“! Ne znam da li čak i u Pravnom savjetu Mitropolije pojam „neotuđiv“ u prevodu na srpski glasi – otuđiv? No, na crnogorskom nema drugoga značenja do zabrane bilo kome i u bilo kojim okolnostima da dio teritorije Crne Gore otuđi u korist druge države!

Inače, već je izračunato da bi 50-ak km2 državne teritorije, sa crkvama i manastirima, postalo vlasništvo Srpske pravoslavne crkve, ako izmjene Zakona budu usvojene i stupe na pravnu snagu. Ponovimo hiljaditi put: Mitropolija crnogorsko primorska ( kao i ostale tri eparhije sa teritorije Crne Gore) samo je jedna od eparhija Srpske pravoslavne crkve, a SPC je državna crkva države Srbije i srpskog naroda i sjedište joj je u Beogradu!

Osim ako je Mitropolija crnogorsko-primorska proglasila autokefalnost, a da za to ni crna zemlja ne zna?

Ne treba sumnjati da je poslanica Božena Jelušić dobila tumačenje „tri pravnika“ da izmjenama zakona crnogorska teritorija i kulturna baština ne postaju vlasništvo Srbije. Mogla je lagano pronaći i trideset tri šoća, kavarića, markovića i slična spc-ugodna advokata, zastupnika pravne škole utemeljene na izjavi Zdravka Krivokapića: “Ustav je sada u rukama građana“, koji bi joj rekli ono što želi da čuje. No, to pravno tumačenje mogu zakačiti za vrh šubare, pošto je njegova jedina upotrebna vrijednost - umirivanje savjesti poslanice Jelušić.

Pred ovakvim pravnim voluntarizmom prenula se i gore pomenuta Ana Pisonero, stavivši do znanja sinodalnoj vladi i sabornom parlamentu da je Brisel konačno počeo da ih posmatra. Koliko će to uticati na njihovu strategiju: evropska retorika prema vani, politika DF-a unutra, vidjećemo brzo.

A, još brže ćemo saznati da li je Đukanović pravilno razumio čl. 98 Ustava CG, koji u stavu 2 kaže: „Predsjednik odgovara za povredu Ustava“! U tom slučaju, povredu Ustava utvrđuje, ne Vladimir Leposavić ili autor ovoga teksta, nego Ustavni sud.   

I, za kraj, član 94. Ustava, u stavu 2 kaže:“Predsjednik Crne Gore dužan je da proglasi ponovo izglasan zakon“. Zdrav razum upućuje da to važi samo za zakon koji je u skladu sa Ustavom.

Ukoliko apostol Leposavić ne odluči da Ustav nije u skladu sa zdravim razumom.