U fokusu

Quo Vadis, Aleksa?

Apr 19, 2021 3 Komentara

(15 riječi)

Piše: Darko Šuković

 

„Sve za Crnu Goru. Crnu Goru ni za šta“, tvitnuo je s ljubavlju predsjednik Skupštine Aleksa Bečić, nakon izbora načelnika Generalštaba VCG. Bilo bi banalno zagristi prvu asocijaciju i reći da je lider Demokrata plagirao slogan „sve za srpstvo, srpstvo ni za šta“, kojim su Šešeljevi radikali probijali uši tokom 90-ih. Valjda bi bilo maliciozno otići korak dalje, podsjećanjem da je taj poklič, kao i tri uzdignuta prsta, ostao zaštitini znak užasnih zločina, počinjenih u BiH i Hrvatskoj. No, ne može se ignorisati činjenica da Aleksa Bečić još robuje obrascima iz njegovog političkog puberteta, baš kao što mu evropejski narativ ne odmiče od fraza iz biltena za početnike u pridruživanju EU.

 

Bečić i njegova stranka promovišu već šest godina samozatajnost, mimikriju i „korisne nejasnoće“ kao politički modus operandi. Može se to reći i prikladnije: „dobro jutro čaršijo na sve četiri strane“, komunikaciona je strategija Demokrata, kojom uspijevaju da, oko politike koja se neznatno razlikuje od DF-ove, okupe neuporedivo šarenije društvo, nego što to uspijeva (želi?) Demokratski front, ta otvorena srpsko-ruska ispostava, angažovana na projektu izgradnje srpskog sveta. Utoliko se i Aleksa Bečić, nakon dolaska na vlast, pokazao samo lukavijim od lidera DF-a, koji igraju va-bank, i karikaturalnog čelnika GP URA, koji glumata branitelja građanskih vrijednosti i lojalnosti državi, dok pokorno izvršava svaki anticrnogorski i antievropski nalog, koji iz Beograda stiže na njegovu adresu.

 

I Aleksa Bečić se legitimiše kao građanski političar, na čelu prozapadne stranke, kao „ustavni“ patriota i borac za mir, pomirenje, pravdu i progres. Ko bi takvu političku ponudu odbio, taj nije normalan. No, nije velike pameti ni onaj ko kupi robu prije nego provjeri je li u skladu sa deklaracijom? Evo, i u DF se sad vajkaju što su vjerovali SPC da je Krivokapić „ispravan“ kad su im ga uvalili za premijera.

Pa, hajde da suočimo činjenice i deklaraciju... i počnimo – od početka.

„Dolazak slobode“ 30. avgusta proslavljen je barjačenjem srpskim trobojkama i klicanjem Srbiji. Vic kaže da je za donosioce nekoliko crnogorskih zastava trebalo isplatititi trostruki honorar. Takva ikonografija nije zasmetala Bečiću, ni on, ni niko njegov nije izustio – nije ovo Srbija! Da posrijedi nije bila samo euforija za jedno veče, govore trobojke ispred zgrada lokalne uprave u Beranama i Andrijevici, opštinama u kojima demokrate učestvuju u vlasti.

 

Pred Novu godinu, Skupština na čijem je čelu Aleksa Bečić izglasala je, silom na sramotu, praktično novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je sve pravoslavne crkve i manastire, tu nepocjenjivu kulturnu i istorijsku baštinu, „DNK“ i svjedočanstvo trajanja ove države i naroda, dao Srpskoj pravoslavnoj crkvi – crkvi države Srbije i srpskog naroda. Najbolje što su dosad smislili u odbrani toga veleizdajničkoga čina je fakinska dosjetka da niko neće ponijeti naše sakralne objekte u Beograd. Što nije stav za komentar, nego za prezrenje.

 

Vlada, koju Aleksa Bečić, tobože, ne bi dotakao mašicama, a koja činodejstvuje blagodareći podršci njegovih poslanika, sada će da potpiše Temeljni ugovor sa SPC. Za taj, ajmo reći antiustavni i antidržavni, a primjerenije bi bilo kazati banditski čin, crnogorska javnost saznaje zahvaljujući logoreičnosti Aleksandra Rakovića i tviteraškom iživljavanju Milana Kneževića nad premijerom, sužnjem bez časti i ponosa.

 

„Neznanje prava škodi“, a jasno je da Aleksa Bečić niti dovoljno zna istoriju Crnogorske crkve, niti se razumije u crkveno-pravne stvari. No, ukoliko Vlada zaista potpiše Temeljni ugovor sa u Crnoj Gori neregistrovanom crkvom, pa je još, silujući istorijske činjenice, proglasi za tradicionalnu, predsjednik Skupštine postaće voljni saučesnik u zločinu nad interesima i pravima države čijim zakonodavnim domom predsjedava. Ne znam koliko je Aleksa Bečić zainteresovan za to kako će ga pamtiti pokoljenja, ali je dovoljno mlad da dočeka suočavanje sa sudom istorije o njegovoj ulozi u sadašnjosti. Na njegovom mjestu, umjesto miga piscima nekulturnih stranačkih saopštenja, ovo bih svatio kao dobronamjeran savjet... u minut do dvanaest.

 

Što se „zaštite“ državnih interesa tiče – pametnima dovoljno. U nastavku, gotovo telegrafski, o „zaštiti“ vrijednosti koje Demokrate neskromno smatraju neraskidivim dijelom svoga političkoga i pojedinačnoga bića.

 

Aleksa Bečić je predsjednik Skupštine koja je, njegovim i glasom poslanika „Mir je naša nacija“, na čelo Odbora za ljudska prava postavila negatora genocida u Srebrenici, osobu koja je usred parlamenta više puta izjavila da su Ratko Mladić i Radovan Karadžić heroji. Nije mi poznato ni da su Demokrate sankcionisale svog predstavnika u Savjetu za davanje naziva ulica u Beranama, koji je glasao da dvije ponesu imena Ratka Mladića i Pavla Đurišića?!

 

Konačno, upravo Aleksa Bečić kalkulantskim nezakazivanjem sjednice Skupštine Crne Gore drži u fotelji ministra pravde i ljudskih i manjinskih prava, opskurnog klerošovinistu Vladimira Leposavića. I ne samo to, Demokrate ne kriju da im je važnije s kim bi, eventualno, glasali za smjenu ciničnoga negatora genocida u Srebrenici, nego državno brukanje pred svijetom zbog toga što takva osoba sjedi u Vladi. Zapravo, ne sjedi, nego radi iz petnih žila da Vlada sa SPC potpiše Temeljni ugovor.

 

U Nikšiću su, uoči lokalnih izbora, rovarile sve moguće strukture iz Srbije i Republike Srpske: državne, paradržavne, kriminalne, medijske... Lideri DF hvalili su se na promocijama podrškom Vlade Srbije i Vlade RS. Ipak, na temu miješanja Srbije u unutrašnje stvari Crne Gore, predsjednik crnogorskog parlamenta potrošio je nula sekundi! Tačno koliko i nosilac njihove liste Momo Koprivica, koji je cijelu kampanju proveo radeći „kate“ (borba sa zamišljenim protivnikom, u karateu) protiv Brana Mićunovića. A, ako se ne desi neočekivan politički obrt, Demokrate će na čelo grada Ljuba Ćupića dovesti baštinika ideologije i „poster boy“-a uniforme koja je strijeljala jednu od najvećih ikona antifašizma. Kako li će, onda, izgledati „susret“ živoga predsjednika Skupštine i vječito živoga heroja? Hoće li „naš“ Aleksa osjetiti nelagodu što je na vlast vratio sljedbenike onih na čije se puščane cijevi onako s visoka, čojski i junački, čitaj – crnogorski, Ljubo osmjehnuo?

 

Sad, da se zajednički zapitamo: ako se moralnom čovjeku zgadi kad čuje kako Vladimir Leposavić govori o sebi kao pomiritelju sa Bošnjacima; ako se razumnoj osobi svijet okrene kad se ljubitelji i promoteri lika i djela Ratka Mladića predstavljaju kao evropejci i antifašisti; ako u istinskom patrioti bijes proključa kad u „Crnoj Gori na koju ćemo se morati svi navići“ tužilaštvo i policija štite one koji pale i polivaju fekalijama državnu zastavu, a privode i kažnjavaju one koji njome mašu; ako se civilizovanom čovjeku ovdje ne ostaje dok prosvjetu i kulturu unižava Vesna Bratić i njeni klonovi po dubini... šta reći o onima bez kojih se sve to ne bi moglo dešavati? Šta, dakle, reći o Aleksi Bečiću i njegovim demokratama?

Može biti da je Predsjednik države spazio u njemu/njima ono što je običnom oku nedokučivo: potencijal za partnerstvo na putu ka EU? Može biti... bivalo je, i dosad, što biti ne može. (Ne misli se na slučaj pomjeranja planina, sudu nije dovoljan jedan svjedok, pogotovo kad je očigledno labilan.) Ako toga potencijala u njemu i DCG zaista ima, mora se priznati da ga je Aleksa Bečić sa saradnicima do sada izuzetno uspješno sakrivao. Ako ga ima, duboko je zapretan ispod demagoške, populističke galame o pravdi i pomirenju, miru i poštenju, o čistim rukama koje će stići kriminalce i lopove... Te su ruke, međutim, barem dosad, služile za davljenje interesa države Crne Gore.

 

Ne znam je li Aleksa Bečić svjestan da je upravo stigao do kraja faze dečka koji obećava ambasadama? I da je postao akter utakmice za velike momke, a bez ijednog jakog saigrača. Uz to, propustio je priliku da četiri godine stiče iskustvo za ovaj nivo igre. Bojkot parlamenta više nije opcija, potezi se moraju vući, posljedice podnositi. Bečiću je to prvi put i uskoro bi se to iskustvo moglo pokazati kao traumatično.

Pretvaranje Crne Gore u koloniju Srbije, pod maskom borbe protiv korupcije, kriminala i ugnjetavanja Srba i hrišćana, prestalo je da bude opcija s krahom trampizma. Kad je Babiš morao da najuri ruske diplomate iz Češke, budnima bi trebalo da bude jasno koliko je sati na Balkanu. Ni Aleksa Bečić ne bi smio da zabasa birajući budućnost između Janšinog „non pejpera“ i Bajdenove strategije prema Zapadnom Balkanu. Ako sam ne može ili ne želi da vidi pravi izbor, nema sumnje da će se naći neko ko će pokušati da mu pomogne da politički progleda. 

Pitanje tajminga u dozivanju političkoj pameti, međutim, ima veliki značaj. Hoće li Bečić čekati da ga „pomoć prijatelja“ prosvijetli o odgovornosti za državne interese i, u tom čekanju, izgubiti još neko vrijeme, dajući ga Vladi Zdravka Krivokapića da Crnu Goru dovede na rub države „nizašta“? Ili će i sam shvatiti da ga jedino hitro bacanje vrelog i trulog krompira koji sada drži u rukama, može učiniti političkim partnerom za eru koja dolazi i u kojoj će velikodržavni projekti biti arhivirani, popovi depolitizovani, kriminalci zatvoreni, a petokolonaši prezreni.