I u jugoslavenskoj zajednici razvijaju se čvrsti književni dodiri hrvatske i crnogorske književnosti. Omiljeni pjesnik između dva rata Augustin Tin Ujević bio je stipendista crnogorske vlade kralja Nikole u izbjeglištvu, i to na studijama u Parizu. U Nikšiću štampa zbirku pjesama Auto na korzu (1933) uz pomoć svojijeh prijatelja i književnika Stojana Cerovića i Marka Kavaje. Prijateljevao je i s crnogorskijem slikarom Mirkom Kujačićem. Bliske odnose uspostavljaju u Zagrebu i dvojica disidenata, nepravedno proskribirani intelektualci i književnici – Savić Marković Štedimlija i dr. Sekula Drljević. Avangardni hrvatski pisac lijeve orijentacije Miroslav Krleža bio je zadugo prisutan na crnogorskoj književnoj sceni, a njegovo književno i dramsko djelo ostvarilo je snažnu recepciju, osobito izvedbama njegovijeh drama na pozorišnoj sceni. O njemu je Milosav Kalezić objavio knjigu Crna Gora i Krleža (1995). Dobriša Cesarić, Dragutin Tadijanović, Gustav Krklec i Jure Kaštelan uspostavljaju idejne i književne veze s crnogorskijem pjesnicima: Mirkom Banjevićem, Radovanom Zogovićem, braćom Lopičić, Ristom Ratkovićem i drugijema. Književnik Nikola Lopičić bio je profesor u Splitu, i o njemu napisao roman Ne diraj palmu, a Mirko Banjević je bio profesor u Gospiću. Književni kritičar Božo Milačić u Zagrebu je objavio nekoliko knjiga o crnogorskoj i hrvatskoj literaturi. Potkraj sedamdesetijeh godina XX. st. veliki poklonik Njegoša i njegova djela bio je hrvatski kipar i ingeniozni umjetnik Ivan Meštrović, tvorac monumentalnoga spomenika – Njegoševa mauzoleja, koji se izdiže na crnogorskoj planini Lovćen.

U novoj hrvatskoj državi crnogorska enklava Peroj/Istra valorizovana je i osvijetljena projektom “Kulture u doticaju: stoljetne hrvatsko-crnogorske veze (komparativni kontekst)”. Pod ravnateljstvom sveučilišnog prof. Milorada Nikčevića, te brojnijeh hrvatskih i crnogorskijeh znanstvenika i književnika, stvorena je bogata filološka i književna literatura koja dokažuje da su Perojci doseljenici iz Crne Gore, da su očuvali svoj crnogorski jezik i svoju autohtonu književno-kulturnu tradiciju i vjeru sve do danas.

Domovinski rat u Hrvatskoj odrazio se u poeziji Jevrema Brkovića, Vitomira Nikolića, esejističko-diskurzivnijem žanrovima Milorada Nikčevića, Veseljka Koprivice, u akademskijem slikama Dimitrija Popovića, Voja Stanića, mr. ar. Miroljuba Pavlovića (Istra) i drugijeh. Ta je umjetnost svojijem sadržajem, formom, impulzivnijem buntom i prkosom konfrontirala nasrtajima zla, sile i zle ljudske kobi. Svi spomenuti stvaraoci branili su svoje ljudsko i etičko dostojanstvo, dostojanstvo Duklje – Zete – Crne Gore u očima patničke Hrvatske i cijeloga uljudbenog svijeta! Most prijateljstva ostvaruju danas između Republike Hrvatske i Republike Crne Gore: Hrvatsko-crnogorsko društvo prijateljstva “Croatica–Montenegrina” (2000), čiji je predśednik književnik i kulturolog Ernest Fišer iz Varaždina; zatijem brojna kulturno-umjetnička društva okupljana u krovnijem udruženjima: Savez crnogorskih udruga Republike Hrvatske i Nacionalne zajednice Crnogoraca Republike Hrvatske; istaknuti kulturni, književni, filmski i drugi djelatnici: Krsto Papić i Veljko Bulajić; književnik Mirko Kovač, potom Milorad Nikčević, književni povjesničar s više knjiga o hrvatskijem i crnogorskim književnijem vezama, kao što su: Hrvatski i crnogorski književni obzori (1995) i Odsjaji kultura. Hrvatska i crnogorska kultura stoljećima (2002), akademik Vojislav Nikčević, autor Kroatističkijeh studija (2002) i predśednik Crnogorsko-hrvatskoga prijateljskog društva Ivana Mažuranića na Cetinju, te, napokon, brojni univerzitetski profesori i publicisti iz Zagreba (primjerice Drago Kastratović). U najnovije vrijeme u Republici Hrvatskoj utemeljena je i registrovana Crnogorska autokefalna pravoslavna crkva (2006).

Zadugo nije bilo zajedničkijeh, a ni posebnih republičkijeh projekata koji bi u bivšoj Jugoslaviji kohezijski osvjetljavali kretanja i tendencije ondašnjijeh trenutaka mlade crnogorske poezije i proze. Samo se povremeno crnogorska književnost javljala u hrvatskoj književnoj periodici, posebice poetski i pripovjedni žanrovi koji su preuzimani iz ondašnjijeh vodećih crnogorskijeh književnih časopisa: Susreta (1953-1962)[1] i Stvaranja (od 1946. do danas).[2] Osječki agilni i nadasve vrijedni kulturni pregaoci: Jože Pogačnik, Josip Cvenić, Željko Hodonja, Tatjana Lukić, Nikola Strajinić, Divna Zečević i Milorad Nikčević, uz mnoge druge članove, činili su jezgru Izdavačkoga savjeta književne Revije (časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja). Pokrenut je nakratko projekt predstavljanja republičkijeh dosega najmlađih autora proze i poezije. Izbor crnogorske poezije pripao je krajem osamdesetijeh godina prošlog stoljeća književniku, povjesničaru, kritičaru i esejistu dr. Miroslavu Đuroviću. Pregledno, hronološki i studiozno Đurović je dao prvi panoramski uviđaj u najnovija strujanja, previranja i najvažnije žanrovske i tematske odlike crnogorskog mladog pjesništva. Pod esejističkijem naslovom “Trenutak mlade crnogorske poezije” Đurović je predstavio crnogorske pjesnike s ograničenijem brojem (najčešće tri!) poetskih sastava. No, i pored toga, njihovi su sastavi činili prvi veći poetski korpus koji je osječka Revija prezentirala u četvrtom broju iz 1989. godine (na stranicama 251-278). U tom se tematu našlo na okupu trinaest crnogorskijeh pjesnika, pretežno onijeh koji su rođeni u Crnoj Gori, te po jedan pjesnik predstavnik crnogorskijeh manjinskih naroda: Roma i Mislimana. U Reviji su poređani śljedećijem redośljedom: Radojica Bošković (1947), Janko Vujisić (1942), Slobodan Vukanović (1944), Bećir Vuković (1954), Jasna Č. Vuković (1950), Ratko Deletić (1947), Novica Djurić (1956), Ranko Jovović (1941), Fehim Kajević (1945), Ilija Lakušić (1953), Momir M. Marković (1948), Ruždija–Ruso Sejdović (1966), Miodrag Tripković (1947), Radomir Uljarević (1954) i Božidar Filipović (1950). Iako među njima ima stvaralaca po rođenju u rasponu od jednog desetljeća, književni kritičar nije uspostavljao nikakve razvojne periodično-stvaralačke faze, već je uvodnom prezentacijom njihovijeh poetskih tvorevina nastojao predočiti duhovno-povijesnu strukturu njihovijeh pjesničkih realizacija od otprilike 1960. do kraja osamdesetijeh godišta prošloga stoljeća. Obogativši svoj prijegled kratkijem anotativnim bio-bibliografskijem prijegledima svakog pjesnika, navodeći njihove objavljene zbirke pjesama, s njihovijem datumom rođenja i slično, književni “antologičar” dao je prvi put na jednome mjestu dostupan prijegled crnogorskoga novog pjesničkog senzibiliteta te time ostvario dobar prijegled i putokaz za neka buduća istraživanja i prezentiranja. Đurović se pokazao, dakle, ne samo kao korektan “selektor” već i kao senzibilan i inventivan istraživač, dobar interpretator, uzimajući u obzir sve moguće karakteristike vremena u kojem su ti stvaraoci ponikli, te tipološke komponente toga pjesništva, odredivši ga donekle u relacijama i odnosima s poetskijem generacijama koje su djelovale ispred njih, tj. između dvaju svjetskijeh ratova, te markirajući senzibilitet, vrijeme i put tijeh stvaralaca, poslijeratnih egzaltacija, tema, dilema i uznemirenja.

Raznoglasje koje je unio Đurović očituje se upravo u savremenoj crnogorskoj poeziji koja se prezentira u tematu Revije, a to novo pjesništvo generacije obilježavaju izvjesne konstante: angažman, vezanost za zemlju i svoje vrijeme, moć jezika, vjera u funkciju poezije i njene moći da utječe na čovjekovu sudbinu i njegovu svakodnevicu, otvorenost za probleme drugih, kao i individualni poetski govor. Ova poezija duboko je zamišljena nad svijetom i čovjekovom sudbinom. To i depresivna priroda Crnogoraca, razlozi su da je u njoj više tuge nego radosti. Moralna pitanja u srži su njenog bića. Međutim, tim se ne iscrpljuje bogata motivika savremene crnogorske poezije. Eksplicitno ili u podtekstu i u gustim asocijacijama, ta poezija iskazuje sentiment i misli savremenog čovjeka ovih prostora, od ‘čisto’ crnogorskih opsesija (otac, rodni kraj, smrt, groblje, hljeb), preko evokacija revolucije, ljubavi, sudbine pjesnika, zabrinutosti za sudbinu domovine, problema Kosova, lutanja Roma, kritike staljinizma i iluzija komunizma, do egzistencijalnih i filozofskih problema današnjice.

Međutim, u tom kontekstu, ono što karakteriše gotovo sve ove pjesnike, naročito mlađe, jeste ironičan odnos prema svijetu, sumnja u postojeće vrijednosti i kritika životnih datosti i svega što ograničava čovjekovu slobodu, uskraćuje njegovu sreću i obesmišljava ljudsku egzistenciju uopšte. Nasuprot tome, ispod ironije, tinja čovjekova čežnja za ljepotom života, za ljubavlju i humanizmom.[3]

Miroslav Đurović, pjesnik i esejista šireg raspona, u nevelikome esejističkom predgovoru osvrće se lucidno na glavne tematske i motivske raspone novoga crnogorskog pjesništva, ocjenjujući i dajući glavna obilježja posebno najnovijih pjesnika i svijeh onih koji su na neki način izrazili izvjesne osobitosti i utisnuli pečat vremenu, a to je vrijeme krajem šezdesetijeh i dalje u rasponu od sedamdesetijeh do osamdestih godina prošloga stoljeća. U kontekstu tijeh Đurovićevih emocionalnijeh analiza svakako treba navesti i njegov kreativan odnos prema jeziku crnogorskog pjesništva: “Sastavljač je želio da naglasi leksičko bogatstvo savremene crnogorske poezije, koja polazi od folklornih elemenata (Vujisić, Vukanović) i seže do kolokvijalnog jezika ulice i ‘nepoetske’ svakodnevice (Jovović, Bošković, Uljarević, Filipović i drugi)”. Iako je naglasio ijekavski i ekavski govor pjesnika kao njihov glavni izražajni i stilski medij, književni esejista nije potanko razrađivao pjesničku poetiku tijeh stvaralaca, koja bi se svakako mogla tipologizirati od pjesnika do pjesnika, po tematskijem i motivskim svjetovima, ali daleko više po raspjevanoj poetskoj formi i poetski naglašenome crnogorskom usmenome (narodnom) idiomu i jeziku. Takvijem panoramskim prijegledom mlade crnogorske poezije otvoren je u narednijem zbivanjima raspada bivše Jugoslavije novi postmodernistički senzibilitet u crnogorskome nacionalnom, ali i duhovnom biću. Rat i poratno vrijeme na cijelome prostoru bivše domovine donio je nova stvaralačka iskustva, nove forme i mijene i posve drugačiji senzibilitet koji prožima crnogorsku poeziju i prozu devedesetijeh godina prošloga, te početak ovoga tekućeg stoljeća.

Metaforično kazano proplamsaji mladijeh crnogorskih stvaralaca izrasli su na narativnoj tradiciji prijethodne generacije pisaca. O toj generaciji književni kritičar Borislav Jovanović napisao je stručno, lucidno i sintetički śljedeće:

Stariji pisci (rođeni tridesetih godina prošlog vijeka) napisali su u ovom periodu neke od svojih najboljih knjiga, kako proze tako i poezije. Oni nijesu postali postmodernisti, ali su od tog novog duha u crnogorskoj književnosti apsorbovali neke njene izdiferencirane elemente koji su značili dogradnju sopstvenih poetika – prije svega u sferi književnog postupka i estetske fundiranosti teksta. Ova generacija pisaca je u svojim transformacijama prešla put od početnih otklona tradicionalističke književne stigme do onog što bi se moglo nazvati crnogorskim književnim promiskuitetom. Ona je sačuvala svoje etičko i intelektualno dostojanstvo dajući otpor varvarizaciji Crne Gore i šovinističkim divljanjima. Amblemi tog vremena su pjesme o Dubrovniku Jevrema Brkovića i Vita Nikolića napisane dok je još iznad tog grada kuljao dim od bombardovanja sa srbo-crnogorskih položaja.[4]

         No, bez pretenzija da se ovđe duže zadržavamo na generaciji najmlađe crnogorske proze, valja uspostaviti, barem po naslovima, stvaralačku vertikalu i kontinutet tradicije koju su u svojijem djelima ostvarili aktualni crnogorski prozaisti prije njih. U taj stvaralački korpus “starijih” ubrajaju se djela: Jevrema Brkovića (Monigreni), Sretena Asanovića (Putnik), Zuvdije Hodžića (Davidova zvijezda), Novaka Kilibarde (Crnogorska hronika), Radoslava Rotkovića (Šuma Sv. Leonarda), Čeda Vukovića (Ogrtač boje mirte), pentalogija Huseina Bašića (Tuđe gnijezdo, Pusto tursko, Kapija bez ključa, Bijeli Azijati, Kosti i vrane), Jovana Nikolaidisa (Valdinos 33), Miraša Martinovića (Putevi Prevalisem), Miodraga Vukovića (Mlaka voda) i svijeh drugih koji čine stvaralački poveznicu s najmlađom crnogorskom prozom, o kojoj će biti podrobnije pisano na stranicama ovoga izdanja.

Uvrštene studije, te izvršen izbor proza, teorijski i konkretno obuhvataju novu crnogorsku tekstualnost koja svojijem izraznim i sadržajnijem osobitostima uistinu pokažuje živost crnogorske književne scene, a kvalitetom izvedbe ukazuje na priključenost aktuelnijem trećemilenijumskim literarnijem tijekovima. Pri tome karakter povelje za siguran prolaz savremene crnogorske književnosti po mnogo čemu neutrtijem stazama imaju prozni naslovi mlađe generacije kojoj pripadaju: Igor Đonović, Momčilo Zeković, Željko Stanjević, Dragan Radulović, Ognjen Radulović, Aleksandar Bečanović, Milovan Radojević, Predrag Sekulić, Ognjen Spahić, Andrej Nikolaidis, Balša Brković, Vladimir Vojinović i dr. Riječ je o autorskijem glasovima koji nesumnjivo zaslužuju širi receptivni odjek s promocijom dostojnom njihova trudbeničkoga uloga, te njime oblikovane umjetničke riječi.

         I u sintezi dodajemo: niti jedno ime crnogorske mlade proze nije se našlo u Leksikonu Crne Gore, a ti stvaraoci su se upravo afirmisali u duhovnome ozračju najnovije crnogorske istorije u kojoj su, kao i autori leksikona, umjetnički śedočili o burnijem, istorijski pomaknutijem i pomjerenim vremenima u Crnoj Gori.

(Nastavlja se)