No, đe god da sam bio i što god da sam radio, nikad me nije napuštao ośećaj da su ti rojevi toponima i te bremenite uspomene na đečačke i mladalačke dane jedino moje pribježište od svih nedaća ovoga svijeta. Bat večernjih koraka niz nikšićki korzo, od Pošte do Opštine, gimnazija i autoritativni njen direktor, akademik Branko Radojičić, pjesnici i boemi, urođena gospoda kakvu niđe više nijesam srio, mučni vonj poratne nemaštine, doba kad smo od života imali tek koru kruha i okean nade u bolje śutra...

To su moje uspomene na grad koji me otpratio u široki svijet, darujući mi najvrednije poduke o merhametu, etici i životu. Srijetao sam decenijama potom taj moj Grad u stihovima velikog pjesnika Vita Nikolića, na stranicama priča Mirka Kovača, u esejima Boža Koprivice, ovjekovječen kadrovima Velje Stojanovića, ali više nego u realnom životu, taj je uzavreli grad bitisao u meni.

Prkosna fotografija heroja koji se osmjehuje pred streljačkim vodom, to je slika slobode što se zarana usadila u meni, identificirajući Slobodu s mojim Gospodinom Gradom.

Vraćao sam se mom Nikšiću često, u njemu srijetao drage prijatelje, promovirao svoje knjige i bio njegov neimenovani veleposlanik na raznim točkama zemljina šara. Rastao je moj grad, mijenjala se i Crna Gora s njim, a meni je bilo puno srce što su se tvrdi temelji slobodarstva dojmili kao neprobojni nikšićki Bedem.

Slike koje mi danas stižu iz mog Nikšića, koji je postao poprište bespoštedne bitke za „srpski svet“, kriminalci iz suśednih država koji siju strah i mržnju po ulicama, ranjavanja crnogorskih patriota, sramne odluke vlasti da žrtvuje živote svojih građana u cilju štelovanja izbornoga rezultata, s otvorenim granicama prema Srbiji i BiH u jeku strašne zdravstvene krize, skaredne fašističke poruke iz suśedstva u kojima se Crnogorci proglašavaju feleričnom nacijom, koju treba popraviti, kao i dobronamjerna upozorenja da je Nikšić u simboličkome smislu crnogorski Vukovar, meni, koji sam posljednji rat proveo na nišanu onih koji su zgazili Vukovar i primakli se Osijeku, gradu u kojem sam proveo najveći dio života, na puškomet, prizivaju mi u svijest stihove Vita Nikolića posvećene ranjenome Dubrovniku, što danas odzvanjaju kao mučno upozorenje i mojem zavičajnom Gospodinu

Gradu:

A što tebe čeka, Gospodine Grade,
u ovoj noći bratske krvomutnje,
dok krvnici mirno svoj posao rade?...
Ne daj, Bože, da se steknu moje slutnje!

Danas, kad su se ale i bauci nanovo nadigli da uguše ono najvrednije što Crna Gora ima, njen građanski, multikulturalni, antifašistički i sekularni karakter, prva je točka fronta u odbranu Slobode upravo moj Nikšić. Nikad se nijesam pačao u politiku, strančarenja i partijsku propagandistiku, pa neću činiti to ni u ovim godinama.

Ali, u trenu kad mojoj Crnoj Gori i mom Nikšiću prijeti opasnost od istoga onoga mraka za koji smo vjerovali da je prije 75 godina za sva vremena poražen, kao Nikšićanin i Crnogorac, ja ne mogu šutjeti.

Pozivam stoga sve moje drage Nikšićane, rođake, prijatelje, sugrađane, znane i neznane, da u neđelju ne pognu glavu pred rušiteljima svega našeg u ime apetita novih balkanskih velikodržavnih zavojevača, nego onako kako dolikuje njihovoj slobodarskoj tradiciji, ovoga puta s olovkom u ruci, baš kao i 21. maja 2006. godine, kažu DA Crnoj Gori, kažu DA njenoj svijetloj evropskoj perspektivi, kažu DA njezinu antifašizmu, kažu DA multikulturalnosti i progresu i za sva vremena u ropotarnicu povijesti smjeste mračne sile koje nanovo krvožedno kidišu!

Samo su dva puta koja vode tome cilju, jedan je pod brojem 1, a drugi pod brojem 3, sve ostalo su stranputice novoga crnogorskog povijesnog sunovrata! Samo združene građanske snage, u koje zasigurno ne spadaju prijetvorne četničke falange skrivene iza slogana „Crno na bijelo“ i „Mir je naša nacija“ ili njihovi istomišljenici koji ne skrivaju svoje velikosrpske planove iz koalicije „Za budućnost Nikšića“ i „Narodni pokret“, garantiraju siguran put povratka Crne Gore sebi i svojim svijetlim tradicijama.

U mom se Nikšiću danas brani Crna Gora!