Priče o tradicionalnim  porodičnim  odnosima  u Crnoj Gori, recimo, od prije sto godina, današnjim generacijama su gotovo neshvatljive. Prije svega, mladi teško mogu razumjeti da su u istoj kući živjele nekolike generacije, sa više čeljadi. Možda  sadašnja situacija u vezi sa  epidemijom korone, koja je porodice "satjerala" u kuće,može, bar donekle, približiti kako je kad u istoj kući žive roditelji, oženjena braća, njihova djeca, kao i drugi članovi  familije. Sad  se još poneko prisjeća tih vremena, odnosno, porodičnih priča o njima. 

Tako  su na  Gornjim Kokotima, kao i u većini  porodica, prije 90 godina,  zajedno su  živjela braća sa svojim porodicama, sa njima  naravno njihovi roditelji, svekar i svekrva. Porodica iz koje potiče ova priča, bila je jedna od imućnijih, jer   je  imala  veliko imanje, stoku, takođe,  pa je  posla tokom cijele godine bilo dosta, kako za muškarce, tako i za žene. Najteži ženski  poslovi su bili okopavanje  ili kako se u tim krajevima zvalo"prašek". Kada je bilo  vrijeme tih poslova radilo se od jutra do mraka. Sa sobom bi se  nosila hrana i  voda. No, i  u takvoj porodici, i pored izobilja, svekrva je bila veliki "štediša", čak i preko svake mjere. Njoj bi bilo  žao da spremi snahama  nešto za jelo da na njivu ponesu sa sobom. Zato bi se ona, kada snahe, Pave i Milica,  treba da idu u rabotu,  izgubila  iz kuće, pošla bi u komšiluk. 

Snahe, znalo se, ne smiju same uzeti nešto za jelo, niti je bilo primjereno da je traže po komšiluku, pa tako krenu  bez ičega. Kad  malo odmaknu od kuće  svekrva, da  mogu čuti i one i komšiluk, iako je znala da nijesu uzele hranu  poviče za njima: "Pave, Milica, pođoste u rabotu, uzeste li što za izjesti ". One odgovore  ili kao nijesu gladne,  ili se pretvaraju  da je ne čuju,  da se svekrvi ne bi zamjerile i produže đe su krenule.  Međutim, pošto se to češće dešavalo, jednoj od njih,  Milici, to dozlogrdi, pa joj jednom prilikom odgovori :„Nijesmo, kako da uzmemo kad tebe nije bilo doma."

Ali svekrva se nije dala zbuniti  nego im kaže:" E pa neka, slađe ćete jesti  kad se vratite", pa  Pave i Milica  cio dan kopaju  bez zalogaja.

Drugi slučaj porodična zajednica  tri brata , sa njihovim ženama i djecom. Dvojica starijih bili su vrijedni,  dok je treći bio prilično lijen i kad god je mogao zabušavao je, ali naravno da braća ne primijete.Tako on često  pričeka da ona dvojica braće prvi pođu na rabotu, onda on  uđe u podrum  kuće, tu nešto kao sređuje, a u stvari cio dan leškari. Uveče kada braća dođu kući i razgovaraju što je ko tog dana radio  Blagota kaže :„Ja sam cio dan bio u Golubinsku jamu (tako se zvalo jedno imanje podalje od kuće) pale međe, pa sam ih cio dan zida, baš se umorio." 

Snahe koje su, kao i on, cijeli dan bile kući i znale da ne govori istinu  nijesu to nikad rekle svojim muževima, jer kako reći da đever laže.

Podizanje  međa, poznato je, jeste bio težak posao, ali rad koji  se nije mogao lako "dokazati",  jer se slagao onaj isti  kamen koji je pao, dok  maltera nije bilo, pa to nije  baš bilo ni vidljivo. Zato je Blagoti ovo bio najidealniji izgovor za izleževanje, naravno „zahvaljujući"  i snahama koje su zbog mira u kući i poštovanju prema đeveru, iako nije zaslužio, ćutale.

Gotovo nevjerovatno, ali istinito. Porodica  je bila čvrsta zajednica, iz nje se  nije smjelo, nije moglo, da "izađe" bilo šta što bi je kompromitovalo, nju, ili nekog njenog člana. A pogotovu  da kakva ružna priča krene od snaha, to nikako. Ipak, takva  tolerancija, u određenom smislu, čuvala je porodicu , kao kompaktnu zajednicu koja je, u tadašnjim uslovima, samo tako mogla opstati. Pojedinac je , često, bio žrtva, ali kolektiv  je  bio u prvom planu.

 B. Pejović.