Moguće je da je o nacionalizmu već više puta sve rečeno. I možda bi to bilo dovoljno da nacionalizam posustaje. Ali ne, i nakon svih poraza i tragedija, naročito onaj beogradski, ne da slabi već se stalno iznova obnavlja, revitalizuje i pojačanim djelovanjem prijeti da izazove nesagledive posljedice. Prije svega u samoj Srbiji, ali ne manje i u njenom susjedstvu, naročito u Crnoj Gori.

Uticajni dijelovi srpske političke i intelektualne elite, odbijajući svaku modernizaciju i reformu cjelokupnog društva, već decenijama nacionalizmom uspijevaju gotovo nemoguće — da pod istom zastavom okupe bogataše i sirotinju, državne službenike i kriminalce, akademike i radnike, grad i selo…i vlast i većinski dio opozicije. Da stvarne društvene sukobe potisnu nacionalnim pitanjem. A odgovornost za stanje u sopstvenoj zemlji uvijek potraže negdje drugo.

Srbija, zahvaljujući pogrešnim percepcijama i usmjerenjima njene inteligencije i vođenjem agresivne nacionalističke i hegemonističke politike posljednjih pola vijeka, nalazi se na ivici haosa i građanskih sukoba. Nacionalistička histerija bila je i ostaje uzrok skupo plaćenih zabluda koje tek pristižu na naplatu. Samo suštinska promjena ove politike i modernizacija mogu spasiti Srbiju od potpune propasti. Nažalost, pored svih promašaja i izgubljenih ratova, nacionalizam, sada (nevješto) prikriven kroz integralizam, ušavši u sve pore srpskog društva, održava se, jača i prijeti da u potpunosti dezintegriše državu.

Negdje na samom početku svoje vladavine Vojislav Koštunica naglašava: ”vrijeme je da se mi okrenemo našoj maloj Srbijici”. I kamo sreće da jesu. Jer da (njegovi prethodnici) jesu, ne bi bilo ratova, pogibija, raseljavanja, siromašenja, genocida i sukoba sa svim i svakim u okruženju. Ne bi danas Srbija bila usamljena, daleko od Evrope i svakog modernizma zarobljena u lažnom mitu o sopstvenoj veličini.

Pogubna velikodržavna iluzija koja ne splašnjava, prijeti daljoj dezintegraciji zemlje. Istrajavanje na zamišljenim zapadnim granicama na liniji Karlovac-Karlobag-Ogulin-Virovitica dovoljno je unesrećila srpski živalj preko Drine, a prijeti, svjedočimo ovih dana, građanskim sukobima i, na kraju, daljim usitnjavanjem i gubitkom Vojvodine, Sandzaka… A ta “mala Srbijica” koju je samo jednom pomenuo Koštunica, mogla je biti, po brojnosti stanovništva, ekonomskoj snazi, resursima vodeća zemlja na prostoru bivše Jugoslavije. I bila bi istinska velika Srbija.

Mi u Crnoj Gori nijesmo imuni ni na jednu balkansku pošast. Ponekad se trudimo i da prednjačimo. Povodljivi, kakvi jesmo, često bi se kroz istoriju, uglavnom ponešeni “velikim idejama” i interesima drugih, zalijetali ”grlom u jagode”, upadali u nevolje, pa se ponekad i dobro osramotili. Kao u sramotnom pohodu na Dubrovnik. Neki obmanuti, neki vrlo svjesni onoga što rade, nasrnuli smo na susjede. Iza tog pohoda ostalo je stradanje, pustoš i sramota od koje nas nikakvi naknadni izgovori ne mogu osloboditi.

Od posrnuća Crne Gore i dolaska na vlast samozvanih “oslobodilaca”, u stvari osvetnika prema državi, nad građanskom Crnom Gorom nadvili su se mutni oblaci. Svojim činjenjem i nečinjenjem, podijelivši državu na etno feude, osvetnici, naročito onaj najznačajniji dio vlasti opsesivno vezan za posrnulu Srbiju i retrogradnu, Crnoj Gori neprijateljsku SPC, nastavlja sa opstrukcijama na našem EU putu, kvare odnose sa susjedima, vrše reviziju prošlosti i urušavaju građanski karakter države.

Podjele i opšta kriza u društvu opasno se produbljuju. Istinski opredijeljene za građansku Crnu Goru i stvarne opozicione partije su DPS i Evropski Savez (ES). Otpor takvoj politici, međutim, ne završava se na opozicionim partijama. On pripada i građanima željnim normalnog života, sigurnosti i međusobnog poštovanja. A opozicija, ako hoće njihovo povjerenje, mora pokazati da je iz sopstvenih grešaka nešto naučila.

Poznati francuski mislilac iz sedamnaestog vijeka Blez Paskal kaže: “ako svak’ ispita svoje misli, naći će da su uvijek obuzete prošlošću ili budućnošću…ako i mislimo o sadašnjosti to je samo da bi u njoj našli uput kako da raspolažemo budućnošću”. Ako zaista želimo da Crna Gora postane naredna članica Evropske unije, onda vlast mora odgovoriti na jednostavna pitanja. Kakvu evropsku budućnost gradimo ako Vlast relativizuje ratne zločine? Kakvo pomirenje nude ako obnavljaju stare podjele i sprovode reviziju istorije po modelima iz Srbije? Kakvu samostalnost brane ako Vlast nema želje i snage da se odupre malignom režimu u Beogradu, koji ne pokazuje ni naznake odustajanja od stvaranja svesrpske države i miješanja u unutrašnje stvari svih susjednih država? Evropsko opredjeljenje obavezuje. I onda kada treba sprovesti reforme. I onda kada se treba suprotstaviti onima koji bi Crnoj Gori određivali mjesto i budućnost.

Neposredno pred smrt, u posljednjoj oporuci, Mirko Tepavac, jedan od najznačajnijih (u plejadi velikih) ministara inostranih poslova druge Titove Jugoslavije, zapisuje:“Sa kišom il bez kiše oluja se sprema…ja ne mogu više u zemlji koje nema”. Najveća zabluda je ako mislimo da će ova i ovakva vlast, razjedinjena, posvađana, zavisna od centara van svoje države, sa najznačajnijim svojim dijelom protiv samostalne države, vlast u kojoj su zastupljene sve nacionalne skupine osim Crnogoraca, uvesti zemlju u EU.

Neće! Jer je cilj sadašnje marionetske vlasti da se Crnogorci nikad ne vrate (u vlast) i da ih bude što manje. Jer kako drugačije tumačiti činjenicu da je Crnogoraca po popisu iz 1981. u Crnoj Gori bilo preko 400 hiljada, u Srbiji oko 150 hiljada. A danas (popis iz 2023) je u Crnoj Gori oko 250 hiljada, a u Srbiji medju “golorukim srpskim narodom” spadoše na jedva 20 hiljada. Nikako, osim da ih bude što manje, ili kako jasno kaže aktuelni ministar zdravlja Srbije (Lončar) da ih uopšte ne bude. Ni njih ni njihove države. Što i jeste krajnji cilj. Jer zamišljena velika država podrazumijeva jednu državu, jedan narod i jednog vođu.

U “godini raspleta” koja slijedi vlast koja je komunistički identitet prevela u kosovski zavjet, a biste narodnog heroja Save Kovačevića zamijenila ikonama Svetog Save, vlast koja se do nedavno grozila na sve što dolazi sa “zlog zapada” i pored želje tog evropskog Zapada da nas primi (ugura) u svoje okrilje, teško je zamisliva.

Zato je vrijeme da svi koji Crnu Goru smatraju svojom državom, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, zahtijevaju promjenu ovakve vlasti. I jasnu odgovornost onih koji će doći poslije nje. Jer država nije partijski plijen. Niti je bilo čiji nacionalni feud. U njoj mora biti mjesta za sve njene građane, po jednakim uslovima i sa jednakim pravima.

Godina raspleta traži odluku. Hoćemo li nastaviti da plaćamo tuđe velikodržavne zablude ili ćemo konačno preuzeti odgovornost za sopstvenu budućnost. Da nam od svih obećanja ne ostane samo sjećanje na ono što smo mogli biti. Crnu Goru imamo. Na nama je da je sačuvamo.