Goran Sekulović - Vitomir Vito Nikolić: Drumska koračnica smrti kao koračnica života
VREMEPLOV ZA JUGONOSTALGIČARE (XXVI): VITO ILI ĐEČJA USPAVANKA O SMRTI
Vitov naum je ontološkog
karaktera jer je njegova poezija takva: suštinska, supripadna bitku/biću
svijeta, života i čovjeka, gotovo kao nijedna druga, u svakom slučaju jedina
koja na ovaj svoj poseban, samosvojan, autentičan, ekskluzivan način, jednostavnošću,
(s)uzdržanošću, škrtošću riječi a izuzetnom dubinom i nepojmljivo i
polivalentno bogatom paletom misli, izraza/iskaza i emocija, stiže do vrhunske
i vrhovne tajne svjetskog bitka/bića. Idući i tragajući (za) tim tragom,
čarajući i odgonetajući ga, pjesnik u svim situacijama, bez obzira na prirodu i
karakter tih mnogobrojnih i raznovrsnih opčinjavajućih i varljivih tragova i
tragovčića, staza i stazica, puteva i putića (“tanak mlaz vode u kršu, ljeti, /
a zimi – Sveti Stefan i Budva. / Ili su to riječi što ih čusmo / u pjesmi stare
Podgorice”), traga zapravo za razrješenjem porijekla, prirode, zadatka, svrhe i
smisla čovjekovog postojanja i života u svijetu, u vremenu i prostoru, za
razrješenjem tajne ljudskog položaja u kosmosu i njegovog pozvanja i cilja u
ovozemaljskom životu, za razrješenjem, jednostavno, istine o čovjeku.
I zato lirski subjekt za
svaki trag, ma kakav i ko on bio, zapravo ponavlja “Sezame, otvori se...”. I na
tu svetu molitvu koja pokreće čovjeka i koja je u njegovom najdubljem lagumskom
samosviješću i biću i kada je ne izgovara, upravo, dakle, na nju, čovjeku se i
javljaju, odazivaju i pristupaju mu (se) i sve one druge male, tajne i
(ne)poznanice koje se tek naslućuju u mnogim tragovima u našim svagdašnjim i
svakodnevnim životima. Ali, iako se otvara u liku svih tih malih sitnica što
život znače, svjetsko biće/bitak se, ipak, ne otvara i ne otkriva u svom
fundamentalnom, najvažnijem svojstvu i odgovoru, rješenju i ozarenju, pa
pjesnik mora i dalje da ide, da traga, da pjeva i da traži ono što je on sam,
ono što je i njegovo biće kao pjesnika ali i ono što je biće samog čovjeka,
života i svijeta, a to je poezija – dakle, njihovo sveukupno poznanje,
pozvanje, uzrok, svrha i razlog postojanja.
Vitov lirski subjekt
poručuje da duša više ne bi trebala da ide među ljude, već ka “gori, gdje te
jablan čeka” (jablan kao simbol visine koja stremi ka suncu i spaja nebo i
zemlju, simbol slobode, stamenosti, snage, ljepote, sklada, gordosti,
dostojanstva i usamljenosti), dakle, ka prirodi kao čovjekovom praroditelju,
kao što je to tražio i Henri Dejvid Toro: “Otišao sam u šumu jer sam želeo da
se prepustim razmišljanju i suočim sa suštinskim stvarima da bih video da li
mogu da naučim ono čemu je život imao da me poduči, kako ne bih otkrio, kada budem
blizu smrti, da u stvari nisam ni živeo.“ Za Vita je i Bog čovjekova “pogrešna
meta”, pa se valja zapitati zašto su za Vita i Bog i ljudi čovjekove “pogrešne
mete”, zašto mu je samo ostala priroda kao utočište i mir, nada i izbavljenje?
Zato što je, bez sumnje,”bezdušje” postalo osnovno središte i śedište i Boga i
ljudi!, pa zbog toga, kako smo već viđeli, nema više ni Boga ni ljudi. Stihovi
ove tematike se u potpunosti uklapaju u Vitovu koncepciju o “vječnom vraćanju
istoga”. Pošto se uvjerio i tako i toliko očigledno propatio i probolio (ali ne
i prebolio!) zbog svega tragičnog i nesrećnog, nepravednog i očajnog stanja u
svijetu i životu, što je iskazao suštinski i sintetički pjevajući o bezdušnosti
i Boga i ljudi, Vito se našao u možda najvažnijoj dilemi i sumnji, upitu i
slutnji, pa se obraća duši – u skladu sa svojim osjećanjem “vječnog kruga” i
stalnog, vječnog obnavljanja, ponavljanja i povraćaja svega istog u kosmosu i
na svijetu – imajući u vidu da ona, duša, na kraju u ontološkom smislu ovog ovakvog
i jednog jedinog ovakvog života, “robije” kako Vito kaže, sigurno izlazi iz
dosadašnjeg uskog i preuskog, neadekvatnog i tragičnog rama bivstvovanja i neđe
odlazi da ponovo započne vječni ples postojanja (i opstojanja, tj.
opstajanja!), te je u pjesmi bez naslova pita: “Kad izađeš sa ove robije / gdje
ćeš, dušo, okrenuti prije / da li gori, gdje te jablan čeka / ili opet u nekog
čovjeka. / Nemoj više među rebra ljudska / Previše su, dušo, za te uska.”
Vito zapravo pita i sebe
i nas je li uopšte moguće u kosmičkom i ontološkom smislu prekinuti vječnu igru
(to je igra bez igre jer ne pokriva i iskazuje u biti i mogućnosti cjelinu
čovjeka kao homo ludensa)”bezdušja” i otvoriti novi modus plemenitog postojanja
i opstanka čovjeka, time što će kad smrt dođe i život stane, duša prema
zakonima “vječnog” kruga i postojanja svega, prestati da stalno iznova se vraća
ljudima naseljavajući njihova tijela, već da će prvi put u dosadašnjoj
vječnosti a za račun nove (dosada samo sanjane u glavama i umovima najvećih ličnosti
čovječanstva) vječne budućnosti duša čovjekova krenuti ka prirodi, ka svojoj
praroditeljici, đe će, to Vito najsnažnije i najpoetskije sluti i priželjkuje
svakako!, pokušati a pjesnik se nada i uspjeti da ostvari neku do sada
nepostojeću ali sigurno, nema nikakve sumnje! (to proizilazi iz čitavog Vitovog
poetskog opusa), moguću beztjelesnu, svjesnu, duhovnu, ljudsku dimenziju
bivstvovanja koja bi i u praktičnom vidu u sebi ovaplotila sve utopijske čežnje
i želje čovjeka za savršeno svjetlosnim, radosnim i srećnim životom.
Nastavlja se
0 Komentara