Vitov naum je ontološkog karaktera jer je njegova poezija takva: suštinska, supripadna bitku/biću svijeta, života i čovjeka, gotovo kao nijedna druga, u svakom slučaju jedina koja na ovaj svoj poseban, samosvojan, autentičan, ekskluzivan način, jednostavnošću, (s)uzdržanošću, škrtošću riječi a izuzetnom dubinom i nepojmljivo i polivalentno bogatom paletom misli, izraza/iskaza i emocija, stiže do vrhunske i vrhovne tajne svjetskog bitka/bića. Idući i tragajući (za) tim tragom, čarajući i odgonetajući ga, pjesnik u svim situacijama, bez obzira na prirodu i karakter tih mnogobrojnih i raznovrsnih opčinjavajućih i varljivih tragova i tragovčića, staza i stazica, puteva i putića (“tanak mlaz vode u kršu, ljeti, / a zimi – Sveti Stefan i Budva. / Ili su to riječi što ih čusmo / u pjesmi stare Podgorice”), traga zapravo za razrješenjem porijekla, prirode, zadatka, svrhe i smisla čovjekovog postojanja i života u svijetu, u vremenu i prostoru, za razrješenjem tajne ljudskog položaja u kosmosu i njegovog pozvanja i cilja u ovozemaljskom životu, za razrješenjem, jednostavno, istine o čovjeku.

I zato lirski subjekt za svaki trag, ma kakav i ko on bio, zapravo ponavlja “Sezame, otvori se...”. I na tu svetu molitvu koja pokreće čovjeka i koja je u njegovom najdubljem lagumskom samosviješću i biću i kada je ne izgovara, upravo, dakle, na nju, čovjeku se i javljaju, odazivaju i pristupaju mu (se) i sve one druge male, tajne i (ne)poznanice koje se tek naslućuju u mnogim tragovima u našim svagdašnjim i svakodnevnim životima. Ali, iako se otvara u liku svih tih malih sitnica što život znače, svjetsko biće/bitak se, ipak, ne otvara i ne otkriva u svom fundamentalnom, najvažnijem svojstvu i odgovoru, rješenju i ozarenju, pa pjesnik mora i dalje da ide, da traga, da pjeva i da traži ono što je on sam, ono što je i njegovo biće kao pjesnika ali i ono što je biće samog čovjeka, života i svijeta, a to je poezija – dakle, njihovo sveukupno poznanje, pozvanje, uzrok, svrha i razlog postojanja.

Vitov lirski subjekt poručuje da duša više ne bi trebala da ide među ljude, već ka “gori, gdje te jablan čeka” (jablan kao simbol visine koja stremi ka suncu i spaja nebo i zemlju, simbol slobode, stamenosti, snage, ljepote, sklada, gordosti, dostojanstva i usamljenosti), dakle, ka prirodi kao čovjekovom praroditelju, kao što je to tražio i Henri Dejvid Toro: “Otišao sam u šumu jer sam želeo da se prepustim razmišljanju i suočim sa suštinskim stvarima da bih video da li mogu da naučim ono čemu je život imao da me poduči, kako ne bih otkrio, kada budem blizu smrti, da u stvari nisam ni živeo.“ Za Vita je i Bog čovjekova “pogrešna meta”, pa se valja zapitati zašto su za Vita i Bog i ljudi čovjekove “pogrešne mete”, zašto mu je samo ostala priroda kao utočište i mir, nada i izbavljenje? Zato što je, bez sumnje,”bezdušje” postalo osnovno središte i śedište i Boga i ljudi!, pa zbog toga, kako smo već viđeli, nema više ni Boga ni ljudi. Stihovi ove tematike se u potpunosti uklapaju u Vitovu koncepciju o “vječnom vraćanju istoga”. Pošto se uvjerio i tako i toliko očigledno propatio i probolio (ali ne i prebolio!) zbog svega tragičnog i nesrećnog, nepravednog i očajnog stanja u svijetu i životu, što je iskazao suštinski i sintetički pjevajući o bezdušnosti i Boga i ljudi, Vito se našao u možda najvažnijoj dilemi i sumnji, upitu i slutnji, pa se obraća duši – u skladu sa svojim osjećanjem “vječnog kruga” i stalnog, vječnog obnavljanja, ponavljanja i povraćaja svega istog u kosmosu i na svijetu – imajući u vidu da ona, duša, na kraju u ontološkom smislu ovog ovakvog i jednog jedinog ovakvog života, “robije” kako Vito kaže, sigurno izlazi iz dosadašnjeg uskog i preuskog, neadekvatnog i tragičnog rama bivstvovanja i neđe odlazi da ponovo započne vječni ples postojanja (i opstojanja, tj. opstajanja!), te je u pjesmi bez naslova pita: “Kad izađeš sa ove robije / gdje ćeš, dušo, okrenuti prije / da li gori, gdje te jablan čeka / ili opet u nekog čovjeka. / Nemoj više među rebra ljudska / Previše su, dušo, za te uska.”

Vito zapravo pita i sebe i nas je li uopšte moguće u kosmičkom i ontološkom smislu prekinuti vječnu igru (to je igra bez igre jer ne pokriva i iskazuje u biti i mogućnosti cjelinu čovjeka kao homo ludensa)”bezdušja” i otvoriti novi modus plemenitog postojanja i opstanka čovjeka, time što će kad smrt dođe i život stane, duša prema zakonima “vječnog” kruga i postojanja svega, prestati da stalno iznova se vraća ljudima naseljavajući njihova tijela, već da će prvi put u dosadašnjoj vječnosti a za račun nove (dosada samo sanjane u glavama i umovima najvećih ličnosti čovječanstva) vječne budućnosti duša čovjekova krenuti ka prirodi, ka svojoj praroditeljici, đe će, to Vito najsnažnije i najpoetskije sluti i priželjkuje svakako!, pokušati a pjesnik se nada i uspjeti da ostvari neku do sada nepostojeću ali sigurno, nema nikakve sumnje! (to proizilazi iz čitavog Vitovog poetskog opusa), moguću beztjelesnu, svjesnu, duhovnu, ljudsku dimenziju bivstvovanja koja bi i u praktičnom vidu u sebi ovaplotila sve utopijske čežnje i želje čovjeka za savršeno svjetlosnim, radosnim i srećnim životom.

                                           Nastavlja se