Kultura

Predstavljanje azerbejdžanskih književnika u Crnoj Gori Čingiz Abdulajev

Jul 01, 2021 0 Komentara

(15 riječi)

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

 

Povodom završetka knjige ,,Savremena književnost Azerbejdžana” koju su priredili: Božidar Proročić, Seyran Mirzazada i Dijana Tiganj. Azerbejdžanske književnike predstavljamo u crnogorskim medijima dok crnogorske predstavljamo u medijima u Azerbejdžanu. Svi pisci su prevedeni sa ruskog jezika a izbor je naparavljen uz pomoć Centra za prevođenje u Azerbejdžanu.

Čingiz Abdulajev (azerbejdž. Çingiz Abdullayev)je rođen 1959. godine. Narodni je pisac Azerbejdžana,sekretar Saveza pisaca, potpredsjednik PEN kluba,doktor pravnih nauka. Knjige ovog pisca prevedene su nasedamnaest jezika i objavljene u ukupnom tiražu od preko20 miliona primjeraka. Američki list „Christian ScienceMonitor“ proglasio ga je jednim od najboljih autora u žanrupolitičkog detektiva.

Predstavljamo vam priču:

 

PRIČA O VJENČANJU

 

Ako vi nijeste mogli doći u Baku sredinom prošlogvijeka to znači da nijeste mogli da osjetite atmosferuvječitog karnevala koji je vladao u ovom južnom gradu.Najljepše žene bile su poznate po imenima, a svaki njihovprolazak kroz grad izazivao je zaprepašćenje i oduševljenjemještana. U bilo kom društvu u bakuanskoj kući moglisu se naći predstavnici različitih naroda koji su govoriliposebnim bakuanskim dijalektom ruskog jezika prošaranimazerbejdžanskim riječima. Štaviše, svi su imali isti južniakcenat: Azerbejdžanci, Gruzijci, Jermeni, Rusi, Jevreji,Lezgini, Tatari govorili su istim jezikom i često je bilo teškorazlikovati ih jedne od drugih.Prozori su bili otvoreni, a svuda su se čuli zvonkiženski glasovi. A kakvi su „frajeri“ šetali duž Torgovaje!

Najbolje najlonske košulje i čarape, najbolja odijela,najnevjerovatnije torbe pojavile su se u Bakuu mnogo prijenego u drugim velikim gradovima Evrope. Voljeli su životovdje i znali su da uživaju u njemu. Činilo se da je samovrijeme favorizovalo stanovnike ovog nevjerovatno lijepoggrada smještenog uz more. To je bio jedini grad - glavni gradrepublike, smješten uz more. Riga je bila okrenuta Baltičkomzalivu, a ostali gradovi su imali samo rijeke. Možda je morenekako uticalo na običaje ljudi? Miris joda, ogromna masavode, čine ljude mirnijim i uravnoteženijim. U ogromnoj zemlji koja je zauzimala šestinu kopna postojala su samodva takva južna grada, gdje su se sunce, more, smijeh, vino,muzika, šarmantne žene, zgodni muškarci miješali jedni s drugima, stvarajući posebnu i jedinstvenu polifoniju.Ova priča se dogodila u Bakuu krajem četrdesetih.Upravo je završen najstrašniji rat koji se ikada dogodiona našoj planeti. Hiljade sahrana, hiljade invalida, hiljadesiročadi ostali su bez roditelja. Činilo se krajnje vrijeme dapostanete ogorčeni, postanete sebični, mislite samo na sebe,uživate u svojoj tuzi. Ali kod ljudi su se dogodile nevjerovatne metamorfoze. Komšije su se međusobno pomagale. Strancisu pokušali da razvesele slučajnog prolaznika. Krađahlebnih karata djeci smatrala se najsramnijim činom, čaki među lopovima. Ljudi su tek počeli da dolaze sebi nakoniscrpljujućeg dugog rata koji se vukao mnogo godina. Tek sada se čini da je rat trajao čitave četiri godine. Četiri godinesu takođe mnogo, nezamislivo dugo i zastrašujuće. Pitajtemajku čiji je sin ratovao, pitajte ženu čiji je muž odvedenna front, pitajte svakoga ko je čekao pune četiri godine. Ireći će vam da su to bile najduže, najduže godine njegovogili njenog života. Ali u stvari, rat je započeo trideset devete,kada su se sovjetske trupe borile protiv japanskog napadau Mongoliji. Zatim je bio sovjetsko-finski rat, za koji je takođe mobilisano hiljade ljudi. Zatim - Veliki otadžbinskirat. Čim se završio, mnoge jedinice počele su ponovo da se prebacuju na Daleki istok, protiv Japana. I tek četrdesetsedme, četrdeset osme, četrdeset devete počeli su da sevraćaju kući veterani.Odrasla djeca nijesu prepoznala svoje očeve. Ali ovo subila najsrećnija djeca. Mnogi nijesu dočekali da se njihovinajmiliji vrate s fronta. Mnogi su odrasli, a da nikada nijesuvidjeli očeve. Ponosne žene Bakua izlazile su na puteve bacajući kape sa glave i radoznalo su gledale svakogprolaznika. Hiljade su primile prijave o nestalim rođacimai prijateljima. A i oni su čekali svoje mušarce, nadajući se,suprotno svim normama zdravog razuma, čudu. A čuda su se ponekad dešavala.Možda su zato ljudi tih godina bol susjeda doživljavalikao svoj i znali su da se raduju zajedno. Bila su to posebnadvorišta Bakua sa svojim jedinstvenim unutrašnjimprostorom. Nekoliko porodica u Bakuu živjelo je u jednom od ovih dvorišta na Divičinskoj.Ovu kuću je početkom dvadesetog vijeka sagradiopoznati Kablei Damir koji je bio poštovan ne samo zatošto je posjetio Karbalu. Ovaj strogi čovjek, vlasnik kuće, bio je otac velike porodice. Ali nakon revolucije, u kući suse dogodile neke promjene. Ostavili su mu nekoliko soba,zaplijenivši ostatak. Može se smatrati da je imao sreće,pošto je imao veliku porodicu i ostale su mu tri velike sobe.Kablei Damir se nikada nije suprotstavio režimu, i zato je nova vlada odlučila da pokaže razboritost koja je kasnijebila toliko neobična za nju.Novi stanari nastanili su se u ostatku prostorija. Prva sepojavila porodica Bertine tetke, koja je iz Voronježa stigla sasuprugom, bivšim političkim instruktorom propagandnogvoza koji nosi ime druga Fridriha Engelsa. Stari LezginMustafa sa petoro djece i uvijek trudnom ženom nastaniose u drugom dijelu kuće. U aneksu, koji je nekada biogostinska soba i obnovljen već dvadesetih godina, živio je Tatar Habibula, koji je u Baku došao iz Kazana i oženio seGalinom, Ukrajinkom, koja je naučila da kuva bakuska jelajednako dobro kao i lokalne žene.Pa su svi oni živjeli u ovom dvorištu. Ponekad su sesvađali, ponekad su se prepirali, ali nikada nijesu stvaridovodili do ozbiljnih sukoba. U ovom dvorištu su svipraznici proslavljani zajedno - Novruz Bajram, KurbanBajram, pravoslavni Uskrs, jevrejska Pasha. Naravno,slavili su 1. maj i 7. novembar, Nove godine, pa čak i na Lenjinovim subotnicima svi su zajedno izlazili da očisteionako čisto dvorište, a žene su iz nekog razloga izbacivaletepihe tog dana.

Najčešće su zajedno pili čaj pod starim platanom.Muškarci su igrali bakgamon, žene su prale odjeću,razgovarale o svojoj djeci, cijenama na pijaci, o Huseinbalu,koji se vratio iz Njemačke i postao ratni vojni invalid, kojije uspio da se drugi put vjenča bez nogu. Huseinbala je bio dobar limar i iznajmio je sobu od Mustafe, plaćajućije iz sopstvenih sredstava. Majstor poput njega uvijek jemogao da nađe posao, obezbjedjujuci uslove ne samosebi, svojoj novoj ženi sa dvoje djece, već i bivšoj ženi odkoje je dobio sina. U to doba limar bez nogu bio je simbol prosperiteta i mogao je dobro prehraniti dvije porodiceodjednom. Njegova supruga Fatima odmah je zavoljelasve komšije. Već su znali da je ona majka blizanaca kojinikada nijesu vidjeli oca. Vjenčanje je bilo u petak 20. juna1941. godine, a dva dana kasnije izbio je rat i Fatimin muž je odveden na front. Ubijen je septembra 1941. godine. Umartu 1942. rodila je dva dječaka. Fatima je bila poštovanai zbog teške sudbine i zbog tihe poslušnosti. Pomagala jesvim komšijama, a njeni dječaci su uvijek bili uredno i čistoodjeveni. Ali niko je nikada nije vidio da se smije. Pričalo se da je veoma mnogo voljela svog prvog muža.Suprug tetke Berte umro je 1935. godine. Imao je samo četrdeset dvije godine, ali je bio veoma bolestan -revolucija je uticala na prošlost - i čir koji se otvorio gaje ubio. Vjerovatno je djelimično imao sreće, sahranjenje sa orkestrom, a na grobu je postavljen spomen-znak sacrvenom zvijezdom i izrečeno puno lijepih reči. Ko zna,da je živio još nekoliko godina, mozda bi bio optužen zaneku sabotažu ili bi bilo utvrđeno da je istovremeno bio japanski, korejski i njemački špijun? A tako je tetka Berta dobila dobru penziju, pa je čak nekoliko puta bila pozivanau lokalne škole da priča o svom junačkom mužu.1939. godine, kao da je predviđala rat, njena staramajka iz Voronježa preselila se u Baku. Tetka Rahili jeimala već oko sedamdeset godina, ali je zadržala bistri umi prilično se brzo uklopila u prijateljski tim dvorišta Bakuana Divičinskoj. Treba napomenuti da je ova ulica, smještenapored bioskopa po imenu 28. april, ovdje izgrađenog poslijerata, nazvana tako zbog kamila koje su se na ovom mjestu zaustavile početkom vijeka.Tetka Rahili imala je samo jednu suštinsku osobinukoja ju je razlikovala od ostalih: išla je u sinagogu. Bilo jenemoguće, pogrešno, nerazumno u dvadeset petoj godinirevolucije. Tetka Berta je sve vrijeme pokušavala da jerazuvjeri, ali nikako nije mogla da je ubijedi. Tetka Rahilije cijelo dvorište hranila matzom, nikada nije krila da jepobožna žena i s poštovanjem se odnosila prema hrišćankiGalini, šiite Huseinbala i Kablei Damira, sunite Mustafu i Habibula, iako nijednog od njih nije odlikovala takvapobožnost.Ali 1942. godine dobili su tragične vijesti: sin tetkeRahili, brat tetke Berte Boris, nestao je na jugozapadnomfrontu. Tada su se tamo vodile najžešće bitke. Tetka Rahili,do tada vesela i energična zena, trenutno je ostarila nekolikogodina. Cijelo dvorište ju je tješilo, shvatajući da takvanesreća može svakoga dirnuti. Huseinbala u to vrijeme niježivio u dvorištu, ali su Mustafina dva sina otišla na front1941. godine, a 1943. nesrećni otac dobio je vijest da jenajstarji sin poginuo i da je sahranjen.Međutim, bilo je potrebno znati tetku Rahili. Nije moglai nije željela da se ponizi. Sada je još češće posjećivala sinagogu, kao da pokušava da moli Boga za život svog sina. A ćerka se više nije protivila čestim posjetama sinagogi. Isama snaga kao da se promijenila. Ljudima koji su patilitokom rata bilo je dozvoljeno da posjećuju crkve, džamije,sinagoge. Čak su i najbezbožnije vlasti shvatile da im je u takvom trenutku bila potrebna pomoć kako bi pronašliutjehu.Devetog maja, 1945. stigla je poruka o Pobjedi. Svisu tog dana plakali. Oni koji su živjeli u Bakuu sredinomprošlog vijeka mogu da potvrde da se to dogodilo u gradusamo dva puta. Prvi put je to bilo 9. maja 1945. godine, adrugi put marta 1953. godine kada je Staljin umro. Tada sesvima činilo da život neće moći da se nastavi bez „vođe“, imnogi su iskreno tugovali.Na Dan pobjede, tetka Rahili je nagovorila svoju ćerkuda ide s njom u sinagogu. Tetka Berta nije bila pobožnažena, bila je udovica člana stranke i ateista. Ali tog danapristala je da ide s majkom u sinagogu. I prvi put je iskrenozamolila Boga da pronađe njenog brata. I nekim čudom jepronađen. Krajem 1946. godine dobili su apsolutno, činilo se, nemoguću vijest: njen brat Boris vraća se kući. Zašto imse činilo nemogućim? Jer je Boris bio obrezani Jevrejin, a toje u zatočeništvu značilo sigurnu smrt. Ispostavilo se da jeBoris zaista zarobljen, ali da se predstavljao kao musliman.Tada su nacisti već usvojili razliku između jevreja i muslimana. Boris je poslat u koncentracioni logor, a naputu za njega je pobjegao. Zatim se pridružio partizanima uJugoslaviji i borio se do četrdeset pete. U maju je pokušaoda se probije do svojih, ali je teško ranjen i tek 1946. uspioje da istraje na tome da bude poslat kući.Od tog dana, tetka Berta je počela da posjećuje sinagogu.Boris je ubrzo stigao. Cijelo dvorište se obradovalo podmlađenoj tetki Rahili.U maju 1949. trebalo je da se održi vjenčanje najstarijećerke Kableje Damira.

 Za vjenčanje su se pripremali prijevremena, kao što bi trebalo da bude u dobrim bakuanskimporodicama. Prvo su se u kući pojavili svatovi koji su dobilisaglasnost za pregovore. Po njih su dolazili muškarci. Dugosu sjedeli za stolom nasuprot muškaraca iz porodice Kablei Damira. Na kraju sastanka poslužen je slatki čaj, što jeznačilo da je porodica đevojke pristala da je uda. Tada jezapočela razmjena poklona. Četrdeset devete godine običansapun ili mali komad platna imali su veliku vrijednost.Porodice su dale sve od sebe. Vjenčanje je bilo zakazano za šesnaesti maj. Dobiti mladog muža sa četrdeset devetgodina bilo je gotovo čudo. Na svakih deset djevojaka uzemlji nije bilo više od tri ili četiri momka.Vjenčanje je trebalo da se održi u dvorištu nevjestinekuće. Pripremljeni su stolovi, meso je donijeto iz susjednihbakuanskih sela. Svi su se trudili koliko su mogli, vjenčanjeje obećavalo da će biti zabavno i brojno, za skoro stotinu ljudi. Sada su svi navikli na bučne gozbe za pet-šest stotinaljudi u dvorcima. A tada se i dvadeset ljudi činilo mnogo. Pasto je skoro nevjerovatna cifra.Na vjenčanje su, naravno, pozvane i sve komšije.Svako se za događaj pripremio na svoj način. Samo je tetkaBerta bila pomalo van sebe. Poslednjih dana njena majka ječesto bila bolesna. Tetka Rahili je već imala oko osamdeset godina. Trinaestog i četrnaestog maja pozvana je hitnapomoć. Odbila je da ode u bolnicu, vjerujući da nije imalapravo da napusti kuću u tako svečanom trenutku.Petnaestog maja osjećala se bolje. Čak je šetala po sobi,tješeći ćerku. A šesnaestog ujutru, kada su se u dvorištu većzačuli glasovi žena, koje su počele da raspoređuju stolice,Berta je prišla majci i sa užasom vidjela da je mrtva. Umrla je u snu, poput pravednice, kao što umiru vrlo srećni ljudi,sa osmjehom na usnama.

Tetka Berta je navukla zavjese i sjela na čelo kreveta.Suočila se sa veoma teškom dilemom. Prema strogimkanonima jevrejske religije, pokojnik je trebalo da budesahranjen prije zalaska sunca.

S druge strane, sada se smrt majke ne može najaviti:morali bi da otkažu vjenčanje za koje je toliko togapripremljeno, da biste ljudima pokvarili praznik, možda čaki cio život. Zauvijek će pamtiti šta se dogodilo i nikada nećebiti srećni.Berta je sjeđela i plakala, a vrijeme je neumoljivoprolazilo.Iza prozora čuli su se uzvici i radosne čestitke odpristiglih gostiju. Ubrzo su se pojavili mladenci. Nekolikoputa je majka nevjeste pokucala na Bertin prozorpozivajući je na svadbenu ceremoniju. Berta se odlučila.Ustala je, majku pokrila čaršafom, umila se, presvukla iuzevši unaprijed pripremljeni poklon izašla u dvorište. Tevečeri nijedna osoba nije saznala za ono što se dogodilo u Bertinoj kući. Nasmiješila se, čestitala mladima, čak ipopila za njihovo zdravlje. I svima je rekla da njenoj majcijednostavno nije dobro.Vraćajući se kasno uveče u svoju sobu, prišla je tijelu, sjela i počela da govori o vjenčanju, kao da je majka čuje.Sledećeg jutra, Berta je objavila da joj je majka umrla tenoći. Čini se da niko od komšija nije ni slutio što se stvarnodogodilo, ali je nevjestina majka, ušavši u sobu i osjetivšikarakterističan miris, prišla Berti i, zagrlivši je, dugo plakala, kao da se zahvaljuje.Ova istinita priča dogodila se u kući mog djeda Kableje Damira na Divičinskoj. Moja baka mi je pričala o tome. Nevjerujem zaista u drugi svijet, ali apsolutno pouzdano znamda je Bertina majka, pobožna Rahili, mogla samo u Raj.I ispostavilo se da je vjenčanje bilo srećno. Mladencisu živjeli zajedno skoro pola vijeka. Imali su petoro djece i osmoro unučadi. Sada postoje čak i praunuci. Berta je umrlatrideset godina kasnije. Svi su je oplakivali. Bio sam nanjenoj sahrani i sjećam se osmjeha na njenom licu. Moždaje Bog oprostio njenoj porodici militantni ateizam jer jeučinila pravedno djelo. Sigurno je i majku i muža upoznala u svijetu iz kojeg se ne vraćaju. Želim da vjerujem u to.