Kultura

POETSKI OBELISK MUNEVERE SUTOVIĆ

,,PISMA MAJCI KOJA ĆE ČITATI POSTHUMNO”

Jun 28, 2021 4 Komentara

(15 riječi)

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

 

Zahvaljujući neumornom posleniku kulture i direktoru Centra za kulturu Rožaje Beći Kujeviću ovih dana je iz štampe izašla prva zbirka poezije Munevere Sutović i zablistala na poetskom nebu Crne Gore. Centar za kulturu Rožaje nastavlja svoju plemenitu misiju ka afirmaciji najljepših vrijednosti savremene kulturne scene.

Munevera Sutović predstavlja darovitu pjesnikinjuRožaja koja već duži niz godina piše, a pojavljuje se sasvojom prvom zbirkom poezije koja nosi naslov ,,Pismamajci koja će čitati posthumno.” Kada neko zakoračiu čarobni i mistični svijet poetike, u njemu pronalazi tajanstvene puteve često nedokučice ,,običnim smrtnicima.”Na samom uvodu u zbirku se, kroz poetsku sublimaciju,izražava kao traganje za sopstvenim identitetom, jezikom,domovinom, žrtvom, razotkrivanjem smrti i govora o njoj.Pjesnikinja ne može da čeka, želi da probudi poetsku masuumrtvljenu običajima, stereotipima prošlosti, ona djelujekao vješt narator koji vas vodi kroz sopstveni performans.Nije slučajno što pjesma koja otvara zbirku „Domovina“ počinje nizom pitanja i razmišljanja, u kojoj se traži slobodapostavljaju se pitanja, ali i teži ka odgovorima.

 

 U pjesmi,,Jezik” kaže:

 

Odriču me

U zemlji živih

Na polju lala

U plesnim salama

Ne primaju me ni

Na napuštenim grobljima

Znaju da sam kradljivac njihove tišine

 

Jezik je ono čemu težimo, ono što naučimo tokomodrastanja od naše majke Taj jezik prati Muneveru Sutoviću svim njenim pjesmama dajući im posebnu težinu.Pjesnikinja je potpuno ukorijenjena, potpuno vezana zasvoj maternji (bosanski) jezik koji je othranio i stvorio.Muneverina poezija je melodični naboj vezana za podnebljesopstvenog kraja. U filozofiji misao je prva dok je u poezijijezik na prvom mjestu. U poeziji Munevere Sutović estetskise oblikuje poezija, a autorkine ,,ispovjesti” su satkanekroz vrijeme, ali autorka ne želi odustati jer ima autentičnužudnju i potrebu za stvaranjem. Kod autorke nadvladajupovremeni tonovi gorčine. Autorka svoje tanane stihoveiz sfere intimnog doživljaja predstavlja kroz emocinalne

društvene ali i lične principe. Poetska forma autore jemistično-složenog karaktera a nastala je kao plod njenihpromišljanja. Igra pjesničkih sjenki je potpuno ukorijenjenau njen stil.

U pjesmi ,,Groblje očeva” autorka ističe:

 

One ne daju sjenkama

Našeg rođenog mjesta

Pa nam je ova aleja

Groblje naših očeva

Ipak divno se čuje šuštanje

Očešljanih listova.

 

Kada neka pjesma hoće da na poseban način ispoljiunutrašnji lirski segment ona potraži i pronađe onoporodično utočište, odgovarajući trenutak umne sintagmepjesnikinje koji će je transformisati i prevesti u riječi, itako donijeti u svijet ,,uređenih aleja.” U interferenciji pojedinačnog uma i beskrajnih polja lične savjesti čije ćemisli (ideje) iskazati samo jedan dio, nastaje sve što seriječima može izraziti. I naravno, ne samo riječima. Sve slikežele da budu naslikane, a one su odraz spcefikuma autorkekoja to proživljava. Lirski mozaik trenutaka i raspoloženjarazotkrivaju žensku intimu, senzibilnost i senzualnost.Poezija kao vizija pejsaža i drugih motiva sopstvenogdoživljaja ne umanjuje, ni u kom slučaju, bogatstvo duboko proanaliziranih metafora, personifikacija, antiteza, epiteta iostalih stilskih figura. Njena dodatna vrlina je u tome dasnažno podržava sigurnost ravnoteže stihova.

U pjesmi ,,Smrt trinaesta” pjesnikinja kaže:

 

U podrumu je

skrivala ranjena vojnika

Ne znam da li je voljela Boga

Pustio je da umre dvanaest puta

Utroba je na kraju izbacila dvoje

Poslije onog kopileta sa groblja

Muž tako zvao ga je

A ona ga privi sebi na njedra

Tu i umrlo je.

 

Da li u ovoj pjesmi ima pobjednika - nema, svi suporaženi u svijetu nepravde stradanja, ropstva i izdaje.Prepliću se različiti tonovi užasa nad nevinima. Pjesnikinjaostaje bez reiječi kajanja, bez poruke, smisla a ima li Bogapita se u sebi. Smrt je odgovor na brojna pitanja i teorije tokom života. Onaj koji ostaje iza umrlog, kivan je, jerpropada kroz svjetove sopstvenog nihilizma. Izvornostčesto bolnog postojanja, i poneki tren nade igra su riječimautorkinog alter-ega. Misli su slobodne i lutaju po stihovimađe ostavljaju svoje tragove. Autorkina poezija je zato otvorena za različite interpretacije i krajnji (subjektivan)pristup čitanju. Oni koji čitaju moraće da slažu fragmentekoji su dio životne slagalice. Tematski, radi se o dubokorefleksivnoj poeziji, prepunoj simbola i pjesničkihslika, bilo da su one vizuelne, zvučne, taktilne. Epiteti u pjesmama stvaraju sjajne metafore, a onda pretvarajucijelu pjesmu u alegoriju. Uporedbe i kontrasti, vrlo čestouz korištenje hiperbole, stvaraju gotovo u većini pjesamaparadoksalne situacije, praveći snažne zaokrete i pobijajućinerijetko zakone logike. Siguran sam da će sami sadržajzbirke ,,Pisma majci koja će čitati posthumno” izazvatipažnju čitalačke javnosti, a sama pjesnikinja biti jedna odznačajnijih na planetarnom nebu Crne Gore.

U samom predgovoru knjige Beća Kujević daje osvrt sa naslovom ,,Rožajski univerzum poetske misli”:

Rožaje, taj maleni kutak sjevera Crne Gore, je kroz svojudugogodišnju istoriju dalo brojne i istaknute umjetnike,slikare, pisce, pjesnike, muzičare. Posebna radost je kadamlađe generacije doprinose da naša kulturna baštinaBošnjaka nastavlja tu tradiciju i čini ove prostore i ljepšim i bogatijim. A bogastvo je uvijek u pisanoj riječi. MuneveraSutović pripada pjesnikinjama čiji poetski univerzumnadmašuje sve stereotipe moderne današnjice. MuneveraSutović nije anonimus, makar ne u rodnim Rožajama alini u Crnoj Gori i Sandžaku. Moja je skromna misija da jepredstavim na pravi način onako kako to ona zaista zaslužuje.Njene pjesme bi, prije svega, trebalo shvatiti veomaozbiljno, stil im je rafinisan, zapravo prilično emocionalan,i na momente složen sa pažljivo biranim sintagmama, iakose radi o poeziji koja je po svojoj funkciji okrenuta, to jest usmjerena, na čitaoca kao glavnog konzumenta. Međutim,svojim kvalitetom i elegantnim stilom, nadilazi mnogepjesničke zbirke današnjice. Možda će vam se učiniti natrenutak da sama autorka sa čitaocem želi da podijeli svoježivotno iskustvo, ali treba svaku pjesmu doživjeti iz ugla pjesnikinje a takva promišljanja su najteža.Ono što pjesnikinju Sutović ipak izdvaja je česta ironija, bez gubitka intenziteta poruke svake pojedine pjesme i većibijeg ka onom misaonom, emotivnom u prirodi svakoginsana. Iza njene poetske fascinantne slike krije se sudbinaukletih (ženskih) pjesnika. Njena sudbina su njeni stihovpuni bolne i gorke istine.Ona svojim jakim autentičnimstilom pripada onim skrivenim pjesnicima koji žive u,,sjenci” malo li je neshvaćenih pesnika, čije su pjesme bolnispomenici ljudske nesreće, česta sudbina pjesničkog usuda.U poeziji autorke prisutan je semantički konkretizam za kojise obično kaže da on zagovara profilisano umno pjesništvo,to jest stihove povremeno prošarane misaonom logikomkao i zvukom sa slobodnim asocijacijama. Pa i samokorištenje posebnih stilskih izraza u poeziji daje posebanbljesak poetike. Na mjestima gdje pjesnikinja koristiposebne emocije, otvaraju nam se horizonti, harizmatičnost se okreće i briljira, vešeslojnost i višesmislenost postajeudarna snaga njenog pjesničkog izražaja.

Zbog mnogobrojnih književnih činilaca, ali nadasvezbog originalnosti i virtuoznosti ove pjesnikinje koja vasvještom rukom spisatelja navodi na razmišljanja o svemudo sada poznatom, čineći da budi svijetlo u vama i poglediz nekog novog ugla, toplo preporučujem ovu knjigu za čitanje. Ovo je poezija koja se stvara za sva vremena.Munevera Sutović je iz rožajskog univerzuma i okruženjapredstavlja kristalno stanje istine, odričući se stereotipa daje žensko pismo neprepoznato. Sutovićka je pjesnikinjapobune protiv tog primitivizma, ona je pjesnik, poslanik mira, koja u svojim stihovima nosi magiju koja se nalazi unjenoj poeziji, ali i u svakom od nas.