U  ove "korona dane", kada  je dopuštena šetnja samo ,,sa sobom" , staro , očevo, biciklo " Rog "  odvezlo me uz Cijevnu, do jednog spomenika, koji čuva uspomenu na  93 rodoljuba , strijeljana  prije 78.  godina.... I kao sve i sjećanje ima  početak ...

Prva saznanja  o  ovom stratištu, odnosno gubilištu  naših rodoljuba  - stekao   sam   kao učenik, osnovac. Uz redovan nastavni program, tada  se radilo   i na njegovanju , kako se govorilo, tradicija iz Narodno- oslobodilačke  i antifašticke borbe .

Obilazili smo  spomen obilježija, posjećivali   porodice  palih boraca. Pripalo  mi  je da sa dva nastavnika i nekoliko učenika posjetim  Iliju Kukuličića, oca dva sina , čiji  životi su   surovo okončani, baš tu,  na obali Cijevne.

Starac Ilija, stegnutog srca  i  suznih očiju, pričao je  da su njegov dom , kako je govorio , u crno zavili ,  neki  iz njihovog sela , koji su imali drugačije poglede  i opredjeljenja  ...  Njegove,  Zariju  i  Špira , predali  su  italijanskim fašistima, a kako ih zatvorskim  torturama,  nijesu primorali    da  odaju  svoje drugove , borce –ilegalce , odveli su ih na stelište. Zarija je imao 24, a Špiro nepunih 20 godina . Zlikovci su  pokosili      dva mlada života, ugasili  još jedno porodično ognjište , ubili smisao roditeljskog postojanja .


Tog 6 . juna 1942 , na  obali  Cijevne, uz   put Podgorica -Tuzi , italijanski fašisti su strijeljali  93 borca narodno oslobodilačkog rata, koji su prije toga bili zatočeni  u  zloglasnim zatvorima u Podgorici – Jusovači i Kući  Rogošica , ili u logorima u Albaniji .

To je vrijeme kada, na području Podgorice, sticajem ratnih okolnosti slabi narodno –oslobodilački pokret. Partizanske jedinice se povlače na novostvorenu slobodnu teritoriju, a na ovom području, takozvani nacionalisti  uz podršku okupatora, formiraju oblike vlasti,  otvaraju  žandarmerijske stanice , koje su bile potpora  tim mjesnim upravama. Tada nastaje pravi teror prema rodoljubivom stanovništvu, koje je svoja patriotska osjećanja ispoljilo oduševljenjem i podrškom  trinaesto-julskim ustanicima.

Kako je, prve ratne godine, ustanički zanos rastao, okupator je bio prinudjen da  dovlači nove  snage, koje  uz pomoć domaćih saradnika počinju  da terorišu narod, hapse napredne omladince i borce –ilegalce, koji su  ostali, kako se govorilo da rade na terenu : da jačaju oslodilačku snagu naroda, podižući mu moral  i vjeru u konačnu pobjedu .

Hroničari su zapisali  da su  četnici, pri  svojim komandama osnivali zatvore koje su  ubrzo   prepunili  rodoljubima, pa  su   na Zabjelu formirali  i  logor koji je obezbjedjivala okupatorsko – četnicka straža. Iz tih mučilista patrioti i prokazani  članovi Partije i pripadnici antifaštičkog pokreta , odvodjeni su  na strelišta koja
su, u okolini Podgorice , bila brojna.

Grijeh im  je bio što  su voljeli slobodu

Tako je na tom mjestu, nedaleko od Rakića kuća, stroj italijanskih fašista,  pokosio patriote i  borce:  Branka Dimitrijeva Popovića , Aca Ivova Martinovića , Novicu Lakića , Vlada Kostića , Bosiljku Radulović, Vida Filipovića, Dragutina Čadjenovića, Steva Mikovića, Nikolu Radetu ,... i tako redom , do broja 93.

I kada, za  trenutak  zamislimo, kako je ta mladost  stajala ispred uperenih cijevi,  u rukama bezdušnika, nekako, samo od sebe, nameće se pitanje, recimo: ,da li su  ruke faštičkih  vojnika zadrhtale  dok su pucali u hrabre rodoljube, od kojih su većinu činili golobradi  mladići. Da  li je iz  grla te mladosti   izbio – krik, jak i visok, kao sunčani  zrak slobode  iznad zetske  ravnice;  da li  su braća   Zarija i Špiro  bili zagrljeni kada su stali pred puščane cijevi ... kako je Desanka   Adzić, nakon torture  u zloglasnoj Jusovači, prkosila  zlikovcima. Da li je stigla da kaže neku od rodoljubivih strofa iz njene gimnazijske sveske, je li  ugrabila  da  izgovori neku  od poruka koje je saopštavala  drugaricama iz Duvanskog monopola, dok ih je motivisala za aktivnije uključenje u pokret otpora..

Jedini   grijeh im  je bio što  su voljeli slobodu i što su se borili za pravednije društvo. Borba za takve   životne   vrijednosti , za četnički sud, u tadašnjoj Podgorici,   bili  su neoprostiva djela, pa je  takvo rodoljuljublje kažnjavano -  smrću .  Presudama   domaćih  sudija, koji su bili u službi okupatora, na strelištima u okolini Podgorice, pogubljeno  je oko 500 zornih  sinova i šćeri   tog  kraja . Većina tih palih boraca bili su tek  zakoračili  u momačko doba . Godinom rodjenja  i  zajedničkom
godinom smrti  ,   kao da  su , baš oni  bili inspiracija pjesniku za   čuvene  stihove    "... rodjeni 23. , umrli 42 ..."  Malo godina za život , ali   dovoljno   da ostanu u narodnom pamćenju i da udju u istorijske čitanke , da se , pričom  o njima, uči  o antifašizmu i slobodarstvu .

Ko voli  gradjansku  Crnu   Goru, ne moze biti fašista

 Na spomeniku , podignutom na kostima  strijeljanih boraca NOR-a , najvise je imena  iz Podgorice  i  njene okoline : Zete , Lješkopolja , Pipera, Lješanske nahije, Tuzi , Kuča , Komana. Bilo je pojedinaca i iz  nekih drugih    tadašnjih srezova . U tom stroju slobodara i antifašista , stajali su jedan do drugog  ljudi različitih  vjera i nacija. Medju njima je   i ime  Omera  Abdovića, kako pročitah u Titogradskoj tribini , u broju  iz 1982. , Abdović se , kao partijski ilegalac i borac , posebno istakao u razobličavanju i prepoznavanju uticaja ideja fašizma medju podgoričkim muslimanima . Tu je i ime  Ramadana Mustafina  Šarkića, koji je kao ilegalac bio veza  izmedju    partizana Podgorice , Tuzi  i  Skadra ...

Tako, ovaj  memorijalni kompleks  čuva  imena  strijeljanih  od zaborava,   i ukazuje    koliko  su  ljudi različitih vjera i nacija bili povezani, u njima nije bilo medja koje stvaraju vjere, niti prolekletih Prokletija koje dijele narode ...

U   teškim vremenima,   imali   su povjerenja jedni u druge,  bili  su  bliski  jedan drugome i  upravo to zajedništvo kao i slobodarsko nadahnuće   i vjera u univerzalne ljudske vrijednost – dovelo ih je  na to  gubilište.

Ostaju tu, na obali Cijevne , za  ponos  i putokaz onima koji dolaze – da  po ljubavi prema slobodi , svome narodu i drzavi  - budu nalik njima . Njihova  žrtva  je   velika opomena i nauk  , šta može da učini  ljudski um , oštećen   mržnjom  , ekstremnim nacionalizmom i fašizmom .

Zato antifašisti Podgorice, svakog proljeća ,  posjećuju  ovakva  svjedočanstva   ratne prošlosti  ne samo da  pokažu da ne zaboravljaju žrtve  nego  i da poruče: da  čuvamo i razvijamo  Crnu Goru, da  bude  zajednička kuća  svih njenih gradjana, suštinski ravnopravnih. I da  svi oni doprinose koliko mogu, da  naša, da njihova država, dostigne sve standarde koje prepoznaje savremeni, demokratski svijet.

Ko voli takvu Crnu Goru, ne moze biti fašista ...

Ranko KOVAČEVIĆ