Dušan Ičević
Čovjekovo Vjeruju IV
Čovjekovo Vjeruju IV
Čovjekova
je vječita žudnja da sazna, vidi, ako može doživi što je Iza.
Moje istraživanje kazuje da je sve – Iza.
U knjizi Misao zapisao sam:
Priroda je sveopšta sila. Ili je Bog
vrhovna sila, samopostojeća
i samonastajuća, samorazumljiva, koja nadzire i prema potebi
koristi
sve prirodne sile.
Ili je Bog apsolutna sila?
Koje je vrste sila Apsoluta? Nepojamna, ili sila Duha, duhovna,
ili fizička energija?...
Šta bi bio Duh? Odakle mu izvire energija? Iz same sebe?
Ili iz Boga, koji je sam po sebi Sve?
Logiciranje ne može doseći do razumljivoga odgovora.
Izvan je naučne spoznaje i potrebe da se zamišljena apsolutna
sila objektivizuje
naučnim metodama.
Ili se sve ostavlja vjerovanju, kako monoteističke religije,
svaka za sebe, propovijedaju i propisuju.
Ljudi će tragati, istraživati, raz/za/do/u/iz/premišljati dok
postoje. Sve i nije dokazljivo. A uvijek će imati povoda i
razloga
da zaviruju IZA.
Dakle, metafizike Ima i Nema beskrajno! Ako je ona IZA, u
beskraju je nema. I u Beskraju stalno ima IZA! Onoga pojavnoga,
vidljivoga i naslućenoga, koje treba dokučiti, spoznati,
obujmiti,
izreći...
Ako je mistično ono nepoznato, nepojamno, tajno – biće
uvijek
želja da se otkrije. Čovjek umišlja da postoji Nešto tamo,
iza, i hoće da ga shvati, pa zamišlja kako da dođe do njega: da
ga dotakne,
domisli, doreče...
Mistično iskustvo spajanja s Bogom, kako se najčešće
imenuje
ONO apsolutno, samo je proboj „objektivnoga duha“
u skriveno.
Svejedno što tamo ničeg/„ničeg“ nema. Sve je u
čovjeku, pa se odatle rasprostire i vraća!?
Je li sve isto svuda: u organskoj materiji, u živome biću, u
svjesnome čovjeku, u Svemiru. Isto što sazdava različito
raspoređeno.
Kada se
meta i trans
iza preko
nađu zajedno, onda je naučnik s ove, a umjetnik sav „s one
strane“ u čežnjivoj pozi da ga obasja svjetlost proviđenja i da
odgoneta konačnost.
Samo svijest
posmatranje
spoznavanje
razumijevanje
potvrđivanje
ostvarenje
Daje li metafizika više od nauke?
Ako i nauka sada zalazi u samu bit neprekidne promjene
čestično-talasno-strunaste prirode nastajanja, preobrazbe,
nestajanja, novoga
oblikovanja... zašto bi metafizika opstajala? Ako nema iza, nego
je usred, gdje god bila, koliko više ima svrhe da se metafizički
potvrđuje
(?) biće-nebiće.
Sama igra riječi nije dovoljna ni vjerovatno uputna da se
makar nazre da li je pogodan metagovor da se tačnije spozna iza,
saznaje
ono što se zbiva u samome središtu svake promjene koja
se zbiva u svijetu izvornoga svijetla (?) i rasprostire na
svemir
u beskraju?
Iza
je Sve, naravno, ne samo fizisom, prostorom, nego i
pojmovno, misaono, saznajno...
(Kraj)
0 Komentara