Prošao je još jedan veliki praznik za Crnu Goru i njene građane: Dan nezavisnosti! Veličanstveno i gospodski je proslavljen. Bilo je uživanje gledati na hiljade razdraganih lica dok ponosno mašu zastavama svoje države i pjevaju rodoljubive pjesme. Tog dana su disali kao jedan svi njeni patriotski raspoloženi građani, bez obzira kojem su starosnom dobu pripadali. Povezivalo ih je isto osjećanje i ista želja: beskrajna ljubav prema Crnoj Gori i snažno, kao stanac kamen tvrdo uvjerenje da će Crna Gora, i pored brojnih prepreka koje joj stoje na putu, postati moderna, evropska država u kojoj će svi njeni građani živjeti ravnopravno. I svi su tog slavljeničkog, u crveno obojenog dana, izgledali kao velika, složna  porodica, što u stvari i jesu. Porodica čiji je zajednički dom Crna Gora u kojoj za sve ima mjesta bez obzira na nacionalnu, vjersku i svaku drugu pripadnost. Građanska Crna Gora je tog nezaboravnog dana svima poslala jasnu poruku da nikada neće dozvoliti da bude pokorena!

No, tog dana je bilo i onih koji nijesu slavili, koji su s pakošću i mržnjom pratili što se događa, sklanjajući se negdje na periferiji, daleko od domašaja praznične atmosfere, okruženi svojim istomišljenicima. Oni ne skrivaju, nego se čak ponose da su strastveni neprijatelji sopstvene države! Puno bi na njima mogli zaraditi psiholozi, psihijatri i slične profesije, ali oni nijesu svjesni svog problema, pa i ne traže njihove usluge.

O njima toliko i sa mnogo napora.

Ali zato još nekoliko riječi o onima koji se, navodno, zalažu za građansku Crnu Goru, negirajući bezbroj puta takvo svoje opredjeljenje aktivnostima i djelovanjem koje  s pozicije vlasti sprovode.

Njihov najnoviji eksperiment te vrste se zbio na Trgu nezavisnosti u Podgorici kada je trojka najviših predstavnika  izvršne i zakonodavne vlasti imitirala proslavu Dana nezavisnosti. Da nije tragično, bilo bi zaista smiješno. Nijesu ti cirkusanti uspjeli da sa svojih lica sakriju izraz koji je pokazivao njihovu strašnu  muku što su primorani da to čine. Baš bi njih briga bilo za većinsku Crnu Goru, jer oni odavno i ne skrivaju svoje nečasne namjere prema državi koju vode, ali morali su zbog Brisela i Vašingtona na neki način obilježiti taj dan. Pokušavajući da ih još neko vrijeme blefiraju. Ta cirkuska trojka na praznom Trgu nezavisnosti, jer svaki je trg prazan kad na njemu nema građana, je izgledala inspirativno tragikomično. Možda će se neki reditelj ili pisac potruditi da sve to ovjekovječi. Recimo, da to bude parodija na aktuelni politički trenutak, za što bi, na primjer, podsticaj mogli naći u davnoj humorističkoj TV seriji „Muzikanti.“ U kojoj glavni junak serije Burduš, sa još dvojicom kolega muzikanata zabavlja narod. Stariji će se sjetiti te, u to vrijeme, veoma popularne TV serije. Elem, ova naša trojka primoranih, zato i nevještih, ali upravo zato i skaradno smiješnih zabavljača, i tog prazničnog dana je papagajski ponavljala uobičajene floskule, jedva čekajući da se sve završi. Željeli su i da pošalju poruku svojim glasačima da ih neće izdati, te da su morali makar ovoliko učiniti da bi još neko vrijeme produžili vladavinu. Čime su sebe, po ko zna koji put, predstavili kao najveće neprijatelje države kojom upravljaju. I ovdje ne bi škodilo angažovanje stručnjaka koji vode računa o našem mentalnom zdravlju. Da nam objasne ove fenomene.

I još nešto, iz pogleda najvišeg predstavnika zakonodavne vlasti, jače nego inače je isijavala mržnja i žudnja za osvetom. Mlad čovjek s toliko mržnje u sebi, ne može stići daleko. Što prije to shvati, bolje za njega i njegovu političku karijeru. Za razliku od njegovog, pogled najvišeg predstavnika izvršne vlasti je, kao i uvijek, bio pritvorno namješten, tobože dobroćudan i bezazlen. Plitka, priprosta prevara onoga koji takvom mentalnom sklopu i pripada. O trećem učesniku „proslave“ na Trgu nezavisnosti nećemo trošiti riječi jer niko, ma koliko se trudio, o njemu  ne može izreći više negativnnosti od njega samog.

Cirkuski trijumvirat sa Trga nezavisnosti nam je pokazao da nastavlja voditi svoju opskurnu politiku, jer im odstupnice više nema. Žestoko bi dobili po ušima od svojih mentora da to ne učine. No, vjerujemo da ovaj cirkus, u što su ovi likovi pretvorili upravljanje državom, neće potrajati. Bilo bi to veoma korisno za Crnu Goru i njen dalji evropski put ali, rekli bi smo, i za njih same.

O njima toliko i sa još više napora.