I Gornji Kokoti, selo  desetak kilometara  udaljeno od Podgorice a dvadeset od Cetinja, kao i sva Crna Gora, zatvorili se u kuće, u strahu od epidemije korona virusa. Ljudi  u dokolici prisjećaju se  prošlih vremena, a  asocjacije najčešće idu na ratno doba i razne dogodovštine iz Drugog svjetskog rata. U Gornjim Kokotima , zbog njegovog "strategijskog" položaja,  uvijek je bilo vojske, što domaće, što okupatorske, a više  ove druge. Brdo Bogomolja, odakle pogled puca na sve strane, kad je vrijeme lijepo, čak do Skadra,  bilo je uvijek zauzeto. 

A u Kokotima su ostale neke pričice iz rata, i o čojstvu,  koje još nijesu zaboravljene. I  ovih dana se u nekim kućama pričaju. Došla u G.Kokote, u rod, Marica R. koja je živjela u Zeti i braća joj poklonila  prase, da nosi u Zetu, za uzgoj. Marica uprtila prase u kotarinu i s njim na leđima krenula pješke  kući, u Zetu. Idući tako, Maricu presretne nekoliko vojnika  i otmu joj prase. Ona se bunila, molila, ali nije pomagalo i ona odluči da potraži  njihove nadređene, da se žali, da  joj vrate prase ili da ga plate. Nađe ona  nekog njihovog starješinu, ispriča mu sve. On  napisa nešto na neki list papira i reče joj đe da pođe i da će joj tamo platiti  prase. Povjerova Marica, koja je inače bila nepismena, uze ono parče papira i nastavi dalje. Srećom  sretne nekog  poznanika i  ispriča mu đe je krenula. On  pročita poruku,  pa iako je bio simpatizer te vojske,  reče: „Bježi Marica, doma, neka ti prase, ovđe piše da te ubiju kad dođeš kod njih a ne da ti plate prase" . Tako Marica, zahvaljujući tom dobrom čovjeku , spasi glavu i pođe u Zetu i  bez praseta i bez para.

Drugi slučaj  zbio se, takođe, zbog životinje, i jedna mještanka zamalo da izgubi glavu, ovog puta zbog konja. Vodile se borbe na području sela između partizana i okupatora nekoliko dana, mještani ne smiju  do imanja. Međutim, jednom domaćinu ostao konj "zarobljen" na nekoj njivi, ne može izaći ako neko ne pođe za njega.  Žao domaćinu  životinju, boji se uginuće od žeđi. Pošalje on svoju ženu  Milicu, računajući da će ženu pustiti da prođe. Pođe Milica  jednom, vrate  je, drugi,treći dan isto, s tim  što posljednji put vojnik koji je bio ili Njemac ili Italijan, ljutito uperi pušku u nju. Srećom i po Milicu, kao i u slučaju Marice, s njima je  bio mještanin koji je znao da se sporazumije s vojnikom, a znao je i razlog zbog kojeg je  Milica krenula u njivu. Nijesu naravno dozvolili Milici da prođe,vratila se kući , a i konj je preživio .

Treći  događaj koji se desio na  Gornjim Kokotima ima drugačiju dimenziju, ali svakako pozitivnu. Naime, početkom 1943.godine  umre Ilija I.Pejović u dubokoj starosti, a bio  je  oficir kod kralja Nikole. Prilikom njegove  sahrane položaje na Bogomolji  držali su Italijani i kada su saznali za Ilijinu smrt, odnosno,  da je  riječ o bivšem kraljevom oficiru u penziji došli su  da  mu se poklone, izvršili počasnu smotru i paljbu nad njegovim odrom. To je bilo veliko iznenađenje za sve  jer  nijedan od trojice Ilijinih sinova nije učestvovao u ratu ni na jednoj strani. Italijani su jednostavno imali poštovanje  prema bivšem oficiru, a , svakako, tome   je „doprinijela"  ćerka kralja Nikole,  omiljena  italijanska kraljica Jelena Savojska.

Tako su osvježene te seoske i druge priče. Zahvaljujući korona dokoloci i besposlici. 

B. Pejović