Kultura

Rodoljubivi diskurs u stvaralaštvu crnogorskih autorica mlađe generacije

(15 riječi)

dr Lena Rut Stefanović

Poemom “Brdo kojim se penjemo” Amanda Gorman je oduševila svijet i na velika vrata ponovo uvela prigodnice u patriotski poetski diskurs.

Prigodnice su pjesme, kao što njihov naslov nedvojbeno ukazuje, napisane povodom neke „prigode“ – onoga što danas nazivamo tuđicama hepenning ili event, značajan društveni ili privatni događaj.

S obzirom da je arhetip pjesnika (ređe pjesnikinje) - buntovnik, bjegunac, samotnjak, pustinjak, slika  hipotetičkog uglađenog dvorskog pjesnika izaziva nelagodu, kao nešto posve neprirodno.

Kada govorimo o pjesnikinjama, njih zamišljamo kao pitije, proročice, ili u najgorem slučaju kao vračare i veštice koje spjevaju rime dok kuhaju magične napitke (dio folklora u gotovo svim evropskim zemljama) – u svakom slučaju one nisu družbenice jedne princeze, dame sa dvora i plemkinje, barem ih mi ne zamišljamo tako.

No, prigodnice čine velik dio poezije na latinskom i grčkom, i mada mnoge po riječima Stanka Lasića, ne spadaju u „Himalaje“ književnosti, one postoje u velikim količinama, one su gros novolatinske književnosti.

Prigodnice su takođe fantastična građa za korpusna istraživanja; jedno je takvo, dostupno putem interneta - Korpus akademskog prigodnog pjesništva na Academia Gustaviana 1632–1656; predstavlja pjesme nastale i štampane na Akademiji u Dorpatu (danas -Univerzitet u Tartuu, Estonija).

Savremena poezija sa izričitim političkim sadržajem, koja se opredjeljuje naprimjer po pitanjima nacije, tzv. angažovana poezija, takođe spada u prigodnu poeziju. Predrag Matvejević u knjizi  „Za jednu poetiku događaja” ističe da je to naročito slučaj u francuskoj kritici gdje nije neuobičajeno izjednačavanje „prigodna istorijska ili angažovana poezija“. Najzad, Gete kaže: „Sve moje pjesme su prigodne pjesme, nadahnjuju se stvarnošću, na njoj se temelje i zasnivaju. Nisu mi potrebne pjesme koje se ni na čemu ne zasnivaju.”

Gete je posebno istakao razliku između njemačkog Gelegenheitsgedicht – gdje pjesnik u prolazu hvata zgodnu priliku za poetsku obradu (und sie glüklich behandelt), i francuskog i italijanskog naziva (poesia d'occasione) koji ističu u prvi plan korištenje prigode (Umstand) koja se predstavlja [Goethe, Vollstanddige Ausgabem Stutgart 1827, sv.46, str.180].

U njemačkom nazivu prigoda je tek poticaj inspiraciji, dok je u nazivima na romanskim jezicima sama prilika subjekat stiha, odnosno naziva (kao i u engleskom – occasional poetry).

Tako okvir prigodne poezije postaje gotovo beskonačan, taj okvir formalno počinje ceremonijalnom poezijom i ne završava se čak ni prigodnom poezijom u geteovskom smislu; odnosno, najuopštenija karakteristika prigodne poezije je „prilika“  u najširem smislu te riječi.

Kao književni termin u najužem smislu, „prigodna poezija“ opisuje namjenu nekog stiha, međutim nije žanr sam po sebi. No, više žanrova poezija nastali su na njenom tlu: svatovske pjesme, grobljanska poezija, epinikije (ode koje slave pobjednike) i druge.

Van okvira prigodne poezije u najširem shvatanju ostaje samo larpurlartizam (od francuskog l'art pour l'art - umjetnost radi umjetnosti)

Larpurlartizam je nastao u pjesničkom krugu oko Teofila Gotjea i Parnasovske škole, a s vremenom ova načela - da umjetnost nema nikakvu društvenu ili moralnu funkciju, i da je jedini cilj umjetničkog djela da bude lijepo, prihvataju Oskar Vajld i Gistav Flober.

Načelno, svekoliko pjesništvo i prozno pismo, liše djela u duhu larpurlartizma, možemo svrstati u angažovanu, ili prigodnu poeziju u njenom najširem, geteovskom poimanju.

Želim da istaknem da ovaj tekst nema za cilj da konstruiše određeno značenje, već da ponovno definira i preosmisli rodoljubivi diskurs u kontekstu poezije i proze koju pišu žene u Crnoj Gori, a konkretno  autorica Sonje Milatović, Tijane Rakočević, Marije Krivokapić,  Ane Pejović, Dijane Tiganj, Aide Orahovac i Dragane Erjavšek.

Glavno obiležje sveukupne  moderne  crnogorske poezije i proze je njena raznolikost. Ne postoji nijedna grupa koja bi odredile glavni pravac, ne postoji glavni tok, nemoguće je imenovati glavni trend. Jedini kriterijum po kojem je klasifikacija moguća je odnos autora prema crnogorskom jeziku, državi i kulturnom nasljeđu, angažovanost ili nedostatak takvog odnosa, odnosno „stepen umešanosti u kojem se osoba smatra uvučena u pojedini događaj“... Taj i takav događaj je nekada bio nazivan „dešavanjem naroda“ („antibirokratska revolucija“ 1989g.) i po mom saznanju, na osnovu uvida u više pjesničkih antologija (Ivezić;  Vukanović; Rakočević; Proročić) u stvaralaštvu crnogorskih pjesnikinja tog vremena nije se nije reflektovalo. U proznoj formi ove promjene, a naročito njihove posljedice mnogo vremena nakon realnih događaja obrađuje  Olja Raičević, nagrađivana crnogorska književnica koja živi i radi između Londona i Zagreba.

 

13 decembra 2020 godine na novoosnovanoj Fejsbuk stranici Riječ za Crnu Goru/ Iskra u kamenu (https://www.facebook.com/Rije%C4%8D-za-Crnu-Goru-Iskra-u-kamenu-306453337388641) postavljena je sljedeća objava:

„Poštovani građani/ke Crne Gore, regiona i dijaspore, uvažene kolege/inice pisci, spisateljice, pjesnici /kinje, književnici/e, naučni/e poslenici/e i  kulturni stvaraoci, pred vama je stranica „Riječ za Crnu Goru“ koju je osmislio i kreirao tim istinskih poklonika pisane riječi, ljudi čija je temeljna vizija opšti kulturni napredak naše domovine zasnovan na onom Aristotelovom vrhunskom  dobru kojem svi stremimo, na onoj Klimtovoj  liniji oko naših misli  koja traži svoj nastavak u vama, na vrisku slobode kojim se najljepše živi, stvara i postaje vječnost.

Okupljeni i sabrani u najvažnijem civilizacijskom zadatku borbi protiv fašizma i svih oblika nacionalizma, predani  konceptu građanske, multivjerske, multinacionalne i multikonfesionalne države u kojoj će tolerancija i uvažavanje drugosti biti uzdignuti do apoteoze, pozivamo vas da svojim učešćem svi skupa pošaljemo poruku da jedino ta i takva Crna Gora može biti država za koju će se sve naše raspjevane vile grabit kroz vjekove da joj vjence dostojne ispletu...“

U potpisu - Organizacioni odbor stranice.

31og januara 2021 na stranici je objavljena pjesma u prozi Sonje Milatović, „CRNA GORA JE MNOGO VIŠE OD DRŽAVE U KOJOJ SI ROĐEN“

U kojoj se u obraćanju sinu između ostalog kaže:

„...Boka Kotorska - tvoj je svetionik, škrinja svih tvojih (ne)poslatih poruka u boci.

Lovćen - tvoj je putokaz, staza na kojoj duša svijetli ogrnuta sjajem zvijezda koje su se jednom odcijepile od Njegove duše.

Durmitor - tvoje je ogledalo, mjera tvoje snage i odraz tvog nepristajanja na nemoguće.

Crna Gora je tvoje ime. Tvoj genetski kod. Tvoj identitet.

Ona je tvoja srž i tvoj smisao.

Crna Gora je tvoj put. Tvoja istina. Tvoja sudbina.

Ona je tvoj karakter i tvoja (sve)moć...“

 

Gotovo preko noći stranicu je zapratilo preko hiljadu ljudi. Ne zaboravimo da govorimo o zemlji u kojoj se knjige koje nisu obavezna lektira najčešće štampaju u ne više od 300 primjeraka!

No, stranica pridobiva popularnost, što odražava svjetski trend rasta popularnosti versa zbog i preko  društvenih mreža.

 

U pjesmi Dijane Tiganj, ULICA STARIH KORAKA , naglašena je ljubav prema rodnom gradu, nostalgija prema prošlom vremenu, melanholija i veza sa korijenima:

„Kad ponovo dođeš u naš grad

I prođeš ulicom starih koraka

Ispod krošnja starih breza

Ništa neće biti isto kao nekad

Ostali su tragovi vremena

Samo ostaci nekadašnjih veza

Koračaj samo ti poznatom ulicon

Sjećaj se svega

Što je čeličnom vezom povezano s tobom

Sjećaj se svih pređenih koraka

Sjećaj se neba …”

 

 

Aida Orahovac  pjesmom“NE DAMO TE MALA”  šalje moćnu slobodarsku poruku :

 

“Nisi pala...

Dok na tebi baklje lome

Ponosno stojiš svoja na svome

Hiljadu puta do sada ustajala

Svaki put jača od dušmanskog mača

Dok je neba nad nama i sunca u zenitu

Vijoriće se slobodna najljepša zastava

Na svijetu.”

 

Marija Krivokapić u pjesmi “Pišemo li?” postavlja niz pitanja na koje nemamo odgovore ni ona, ni mi, osim da moramo grebati perom po zidu i time razdvojiti našu stvarnost od privida i… Izdaje.

Za ljude koji će imati hrabrosti da vole?

Stajemo li ikad?

Ili moramo kidisati dovijeka?

Ili moramo iz mrklog mraka?

Iz utrobe stravične pustoši?

Zagrebi perom po zidu

lizanom jezicima pometnje,

po brušenim oburvinama,

strmopuzima šišmiša,

padovima sluga.

Ne gledaj pod sobom rastep harpija,

amin raku groze,

zauzlanost  gabulja.

Ne slušaj metež orgijanja,

to je goras gubitnika,

jecaj privida.

Nije tvoja, to je himbenika,

to je zbilja izdajnika,

ogorčala slast opscenara.”

 

Tijana Rakočević u kratkoj proznoj formi “Jedna usta manje” posvjećenoj Đedu, predočava ljepotu, senzualnost i beskonačno leksičko bogatstvo i izražajnost crnogorskog jezika:

“Što su se namnožili, veli, što su uzjāli, načvori se, ooo; i odista, Šaov do, proklet i nebesan, ključao je od ogromnih zelenih skakavaca koji su se zavlačili u Mitinu dugačku džupu dok je, gazeći ih, slazila niz progon. Srećna što se dokopala puta, vadila je jednog po jednog, iz postave, iz cipela, iz kose, uzimajući ih za tanke čakljaste noge, a njihove stomake, brupce koji su, stisneš li s oba prsta, praštali poput pucavca, bacala je u suve priplotne međe s očekivanjem da će za njom odjeknuti kao kašikara. Eno, de: posljednji, a živ se dosle nije čuo, zagrana udovima; ona ih, ośetivši da je grebu oko pasa, povuče iz sve snage i nesretni šiljoguz, osakaćen, pade na śaktavi šoder. Ulakši Mita tek kad siđe niz palj, i opet, bi joj krivo kad ga se śeti: mrva božja, žalosti, kako takva slabotinja živi i kročiti ne da, i to samo sa svojom vrstom u roju, a ovako tjena, tulečić božji, uopšte – tuga da ti se na srce savije, misli ona, jer tako i čovjek, i čovjek isto…”

Ana Pejović u pjesmi Riječi piše:

“…od riječi sve potiče i u nju se vraća

kao Bijela soba,

gajtani od srme za tvoju dolamu...

kao tvrdoglava pozuda prstiju,

koji svrbe,bole i peckaju,

prsti koji traže vrh mjesečeve planine

da se sunovrate

u stisak

u dodir

u ples

u granice Zavičaja…”

Da li je ta jedna riječ koju Ana Pejović traži: Abrakadabra? (Hebrejski אברא כדברא, dok govorim – stvaram, odnosno, govoreći – ja stvaram.) Za tu inkantaciju tijekom istorije su vjerovali da ima iscjeliteljske moći, da liječi od malarije, podjednako su je koristili i rimski imperatori i gnostici, a neki kabalisti pridavali su joj čak i čarobnu moć stvaranja, odnosno manifestacije.

 

Dragana Erjavšek, rok –kritičarka, teoretičarka književnosti, pjesnikinja i prozaistkinja već ima iza sebe fascinantan opus, koji uključuje brojne muzičke recenzije za časopis Stereo Art.

Erjavšek uvodi britanski rok bend Jethro Tull u u priču o čovjeku i dječaku “Dva milimetra ispod haube” iz 2018g.

Kad govorimo o The Rolling Stones  prva asocijacija nam je „Hot lips logo“  inspirisan isplaženim jezikom indijske božice Kali. Grateful Dead se automatski povezuje sa plavo crvenom lobanjom, čijom je osnovom poslužila ilustracija Rubaija Omara Haima iz 1913g. Kada pomislite na Jethro Tull, vjerovatno ćete se sjetiti slike Iana Andersona. Jer, on je zaštitni znak benda – čovjek sa flautom u lijevoj ruci dok je desna podignuta u vazduhu, koji stojeći drži stopalo desne noge na koljenu lijeve. To je Ian, predvodnik sa flautom. U toj  pozi liči pomalo na čaplju, po malo na Ludu iz Tarot špila, a ponajviše potsjeća na svirača frule iz Hamelina koji je poveo svu djecu iz sela za sobom...

Ian sebe smatra lošim pjevačem i lošim flautistom, no drugi su vidjeli u njemu odličnog kompozitora.

Stevo iz priče Erjavšek je možda bio loš muž, možda nije brat o kakvom sanjamo, no on je odličan otac, iako on sam toga kao da nije svjestan.

U kulturi u kojoj uz svu mizoginiju postoji očigledan kult majke-svetice, Janko, protagonista priče, od svoje majke biva ostavljen. Ona ga nije željela, što je veoma neuobičajeno i rijetko u našoj patrijarhalnoj sredini. Ženska đeca, kćeri su „neželjene“, a sinovi... Mnozini, sinova nikad dosta. Ženski lik, lik Jankove majke, Erjavšek prikazuje kao da je u prolazu u ovoj priči. I zaista, čak je sporedni lik strine koja nije nazvana imenom, opisan sa mnogo više detalja i topline... Jer, stric i strina su ti koji pružaju Janku bezuslovnu ljubav. Ovdje je jedna od okosnica priče, jer iz judeo-hrišćanske tradicije znamo da sve što je dobro u našem svijetu potiče upravo iz bezuslovne ljubavi. Njena suprotnost u ovoj priči nije „mržnja bez razloga“, već hladnoća, hladnoća majke koja po svim očekivanjima upravo treba da bude izvor bezuslovne ljubavi. Ta hladnoća, koju Erjavšek sjajno opisuje kroz vrijeme i radnju, to odsustvo bilo kakve emocije, za Janka je vjerovatno najpogubnije. U trenutku kada ga srijećemo on je veoma mlad, sa nerešenom pozicijom figure oca u svojoj mapi svijeta i sa edipovskim kompleksom koji razvija ne prema majcim već prema očevoj ljubavnici... Pripovedanje  Erjavšek je upravo poput muzike svirača frule iz Hamelina – zanosna, čini vas povodljivim i tjera vas da ga slijedite, kamo god vas vodilo. Vrlo intimna priča, ispričana glasom mladog crnogorskog muškarca, odvajkada kolektivno optuživanog za neumijeće pokazivanja osjećanja (oni, koji nas malo više razumiju, kažu – posljedica istorije ratovanja i ratničke kulture.) I tako, imamo oca, sina, prljave farmerke na veš mašini, kajganu sa lukom i hljeb sa paštetom. I Jethro Tull.

U  intervjuu za januarsko izdanje Džuboksa 1977 godine, Ian je istakao da je samo Ludwig van Beethoven uticao na njega kao muzičara. Pored toga rekao je da mu se termin klasična muzika uopšte ne dopada. “U to vreme to je bio rock ‘n’ roll,” smatra Ian, “tada su deca učila da sviraju klavir i violinu kao što danas uče da sviraju gitaru”. U kompozitorskom smislu evidentan je uticaj klasične muzike na Jethro Tull – između ostalog, na albumu “Stand Up” (1969) nalazi se obrada kompozicije Johanna Sebastiana Bacha “Bouree”.

Što ovo znači za našeg protagonistu i njegovu priču? Priča Erjavšek je fantastično napisana, po svim nepisanim pravilima za kratke priče. Naravno, mnogi će se zakleti da ista ne postoje, ali preporučuje se određeni broj riječi, određeni broj protagonista, koliko njih su centralni i detaljno razrađeni, koliko likova su sporedni... Dragana svoje obrazovanje u ovom domenu, svoju stručnost, dokazuje i na taj način, osim bogatstvom leksičkog izraza koji koristi. Za priču u kojoj su psihološki portreti centralnih protagonista psihološki veoma duboko razrađeni, sama radnja priče je veoma dinamična i uzbudljiva za čitanje, a Erjavšek daje veliki doprinos savremenoj crnogorskoj književnosti, mnogo kompleksniji i značajniji od doprinosa mnogih savremenih (muških) autora kratke priče.

 Još od V fon Gumbolta znamo da “broj riječi u jeziku predstavlja obim njegovog svijeta, a gramatička struktura (jezika) daje ideju o unutrašnjoj organizaciji mišljenja“ [V fon Gumboldt Selected works on linguistics. 1984, p.345.], svjesni smo da je jezik tek jedan od čimbenika u ovom diskursu. Jezik osporavan, jezik negiran, jezik potiran, ali time još ekspresivniji, bogatiji i ljepši, jezik prkosa, jezik zabranjene ljubavi, jezik slobode.
Savremene  kompativne studije južnoslovenskih jezika neopravdano veliku pažnju posvećuju formalno- gramatičkoj strani jezika. Osim toga, svjedoci smo propagiranja kriptolingvistike, koja unaprijed zacrtane nacionalne međe potkrepljuje gramatičkim i slovnim materijalom, ili, naprotiv, vještačkim putem poravnava vrišteće semantičke razlike. 
U 21. vijeku preovladala je antropocentrična lingvistička paradigma, koja se bavi jezičkim smislom, to jest odnosom između jezičkih oblika i korisnika tih oblika.
 
Verbalna etikecija i bezekvivalentne paremije svakog jezika neporecivi su i jedinstveni odraz nacionalne specifike, a referentna savremena lingvistička istraživanja usmjerena su na njihovo proučavanje, sa ciljem boljeg razumijevanja nosioca tih jezika i stranih kultura. 
            Ovdje polazimo od uvrežene definicije da je nacionalni karakter „zbir specifičnih psiholoških crta, koje su u manjoj ili većoj mjeri svojstveni nekoj socijalno-etničkoj zajednici u konkretnim ekonomskim, kulturnim i prirodnim uslovima njenog razvoja “ (Džandildin, Priroda nacionalne psihologije, 1971), te da kao takav izdvaja psihološki profil svake nacije iz grupnog portreta univerzalnih crta svojstvenih čovečanstvu.
R. Bell (Sociolingvistika, 1980) ukazuje da „odrođenost“ onog koji govori na stranom jeziku neposredno proističe iz nesposobnosti da se razumiju i koriste ta i takva društvena pravila, štaviše kao osnovni cilj nastavnika stranog jezike smatra se upravo minimalizacija takvog „tuđinskog ponašanja“.
            Prije nekog vremena sam držala predavanje o crnogorskoj savremenoj književnosti grupi američkih studenata, koji su prethodno sa profesorkom Susan Gunter pročavali priče Dragana Radulovića iz zbirke „Splav meduze“. (Podsjetimo se, priča „Face“ iz iste zbirke uvrštena je u Best European Fiction, Dalekey Archive Press, 2013.)
Smatram da je nerealno očekivati da grupa dvadesetogodišnjaka iz Teksasa tumači fikciju crnogorskog proznog autora u okvirima u kojima je nastala, za to je neophodno dubinsko geopolitičko poznavanje regiona, koje je u tom uzrastu i na toj geografskoj udaljenosti gotovo nemoguće steći. Stoga, bazirala sam svoje predavanje upravo na ličnom diskursu studenata, odnosno, na njihovom ličnom doživljaju i tumačenju naše književnosti, počevši od pitanja kakve emocije doživljavaju dok čitaju Radulovićeve priče i u kojim bojama vide opise budvanskih pejzaže. Nekolicina ovih studenata književnosti i sociologije (među kojima i jedna studentkinja, čiji je maternji jezik - ruski) istakli su da ih je porazila direktnost govora i lingvistička ekonomija crnogorskog jezika na kojem su priče napisane.
Za crnogorski jezik, na primjer, karakteristična je minimalna upotreba aktualizatora ljubaznosti, rasprostranjenih u drugim južnoslovenskim jezicima, naprimer oblika „budite ljubazni“ i „budite dobri“; pragmalingvistički se ova pojava može objasniti da se u verbalnim situacijama između dva govornika, kojima je crnogorski jezik – maternji, empatija, saosjećanje sa sabesjednikom, podrazumijeva. Takve ili slične pojave „lingvističke
transpersonalnosti“, odnosno jezičke neformalnosti u obraćanju komunikatora adresatu u hrvatskom i srpskom jezicima nijesu rasprostranjene, s obzirom na relativnu mnogobrojnost nosilaca tih jezika, a samim tim i na znatno manju vjerovatnoću da su međusobno rodbinski ili na neki drugi način povezani.
Kao što je već rečeno, priroda odnosa i emocija, svojstvenih socijalnoj informaciji koja se prenosi verbalnom etikecijom, povezuje se sa jezičkom modalnošću i emocionalnošću.
Modalnost je jedna od najsloženijih sintaksičkih kategorija, koja ima mnogobrojna tumačenja; ovdje se pridržavamo stanovišta prihvaćenog u slavistici kraja 20 – početka 21 vijeka da je objektivna modalnost realnosti – sintaksički indikativ, čija se određenost u vremenu manifestuje u koordinatama prošlog / sadašnjeg /
budućeg vremena. Dalje, objektivna modalnost irealnosti definiše
se kao sintaksički odnos mogućnosti, poželjnosti, obaveznosti
(koji se manifestuju u neodređenom vremenu).

 

Pragmalingvistička istraživanja uključuju i ideju da ono što nije izrečeno čini bitan, ili čak najbitniji dio komunikacije. Ono što će se izreći ili ostati neizrečeno često zavisi od bliskosti komunikatora (govornika) i adresata (slušatelja) – ta blizina može biti fizička, društvena ili se može sastojati u zajedničkim predznanjima. Blizina pretpostavlja da slušatelj i govornik dijele određeno iskustvo (Yule, 1996.)

[Vidi Prilog kognitivnolingvističkoj analizi crnogorskog  jezika; Lena Ruth Stefanović http://maticacrnogorska.me/files/58/08%20lena%20stefanovic.pdf ]

Ta empatija, ta srodnost iskustva koja ne mora biti imenovana, spoznaja da dijelimo prošlost, sadašnjost, a najvjerovatnije i budućnost, kao i svijest o tome da aktivno učestvujemo u preosmišljavanju i re-kreiranju istih, moć žene zbog koje je padala i još uvijek pada krv,  žene-majke, kćeri koje su željene, babe, unuke, koje držeći se za ruke kao živi zid probijaju vjekove patrijarhata i falocentrizma, koje bose gaze zemlju natopljenu njihovom krvlju, žene koje zajedno idu naprijed ujedinjene u ljubavi prema ovom tlu, ovom nebu i ovom jeziku.

U tragovima tog jedinstva u poetskom kanonu crnogorskih savremenih pjesnikinja, ja vidim savremeni rodoljubivi diskurs.



Povezani članci...

8 Komentara

Slardar Postavljeno 06-05-2021 00:15:07

Hvala autorici sto nam je priblizila ovu temu na kvalitetan nacin. Bio bi grijeh ne ostaviti digitalni trag ovih i ovakvih misli.

Odgovori ⇾

Ursula Postavljeno 05-05-2021 21:57:34

“…od riječi sve potiče i u nju se vraća... “ Svaka čast pjesnikinjama i autorki. Nastavite!

Odgovori ⇾

Jasna Postavljeno 05-05-2021 21:39:27

Odlicno !

Odgovori ⇾

Ljeposava Postavljeno 05-05-2021 21:37:25

“Zagrebi perom” Leno! Zagrebi po vijugama kao i uvijek. Uvijek je uzivanje citati te!

Odgovori ⇾

Lepezana Postavljeno 05-05-2021 20:58:30

Svaka cast!Konacno nesto kvalitetno da procitamo i osvjezimo mozak. Predivno, mada od Vas nista manje nismo ni ocekivali.??? ❤️??

Odgovori ⇾

Astro Postavljeno 05-05-2021 20:55:59

Eeee jadnih komentatora, sve mediokriteti koji ne mogu prebačit dovoljan IQ da ovo razumiju...Svaka čast na tekstu Lena.

Odgovori ⇾

Kritika Postavljeno 05-05-2021 16:23:54

Izbljuvak od teksta

Odgovori ⇾

Lepotica Postavljeno 05-05-2021 15:56:49

Obimno poltronisanje iskomplesirane autorice

Odgovori ⇾

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.