Kultura

Personalni Isus u kratkoj priči Tijane Rakočević “U zemlji besmrtnih”

Maj 04, 2021 4 Komentara

(15 riječi)

“Reach out and touch faith, Your own Personal Jesus” - Depeche Mode

Akauzalnu vezu između događaja Jung je nazvao sinhronicitetom – naučnim pojmom koji označava stvari sasvim mistične. Kako je kratka priča Rakočevićeve pod naslovom “U zemlji besmrtnih” našla put do mene upravo na Uskrs, teško je drugačije objasniti. I inače sam privrženica hipoteze da je umjetnost zapravo zamjenila religiju, ili, u nešto mekšoj varijanti – da je umjetnost alternativna religija.

Rakočević sasvim umjesno počinje citatom iz Levitskog zakonika Jer sve te gadne stvari čine ljudi  koji su u tu zemlju došli pre vas, i zato je zemlja nečista (18,27). Citat je iz Levitskog zakonika, Treće knjige Mojsijeve čiji se najveći dio sastoji od božijih uputstava Mojsiji, koja on prenosi Izrailjcima. To je “priča u  priči” o Egzodusu iz Egipta i ovdje su dati napuci svještenicima što trebaju činiti, a što nipošto nesmiju.

Ljudi trebaju izbjegavati grijeh i nečistoću, jer oni prije njih su oskrnavili zemlju.

Ovo je sjajan početak priče koji joj odmah daje okvir: zemlja, naša zemlja, svijet – u grehu su, nečisti su; oni prije nas obesčastili su je i na nama je da tu korupciju ispravimo i metaforičke mrlje speremo.

Smatram to prvim uslovno rečeno markerom naracije Tijane Rakočević. U jednoj patrijarhalnoj kulturi i do skora gotovo potpuno faličkoj književnosti, gdje se idealizuju preci i njihova djela, autorica startuje od obrnutog postulata: svijet je obeščašćen, a na  je da ga… Da vidimo što ćemo s njim.

Priča smjelo počinje ženskim likom – Sylvijom i sasvim neočekivanim opisom njenih nadlaktica i pazuha : “golubice moja sa teškim, želatinastim nadlakticama i mesnatim pazuhom koji ispada, pazuhom koji se gipka kao loj.“

U želatinastim nadlakticama narator – za koga još uvijek ne znamo ko je – vidi Lily, ljiljan, simbol čistote, nade, bezuslovne ljubavi.

Po Rječniku simbila J.Chevalier-a, ljiljan se može protumačiti i sasvim drukčije „on je izraz metamorfoze Apolonova ljubimca Hijacinta i kao takav podsjeća na zabranjene ljubavi... Persefona je ubrala ljiljan u trenutkun kad je Had, zaljubljen u nju, naglo otvorio tlo i povukao je u avoje podzemno kraljevstvo.“

Narator koji  iz prikrajk promatra svoju ljubljenu sedam stotina četrdeset dva dana označen je kao „proktofantazmist“. U ovom dijelu priča Rakočevićeve počinje ličiti na kvest, na potrgu za skrivenim značenjima.  Proktofantazmist je njemačka kovanica iz Valpurgijske noći  od grčkog proktos, "anus" + phantasma, "phantom".

„Proktofantazmist“ u Valpurgijskoj noći  je parodija na Fridrih Nikolai (1773-1811), koji se protivio savremenim kretanjima u Njemačkoj misli i napisao parodiju na Geteove  „Jade mladog Vertera“. Gete će mu se kasnije osvijetiti uvodeći lik Proktofantazmist-a u Fausta – taj pasaž je „insajderska šala“ namijenjena piščevim savremenicima. Pretpostavljam da Rakočevićeva aludira na neku internu šalu kruga oko FCJK, na nekoga koga oni smatraju „onim dijelom tijela đe leđa gube časno ime“. Još uvijek smo na prvoj strani priče Rakočevićeve koja se čita na toliko nivoa i toliko je duboka da vam se na mahove čini da ste upali u rečni vir, koji vas usisa, uvuče na naracijsko – rečno dno, dobro vas provrti i onda izbaci ponovo u mirniji tok svijesti-rijeke.

Kao drugi marker ove priče, navela bih upravo tok svijesti, priča se čita kao tok svijesti naratora, za kojeg ne znamo ko je, postoji li uopšte, i ako postoji da li govori istinu? Mislim da je to jedan od književnih metoda kojima se Rakočevićeva veoma vješto služi.

Dalje se na ruskom jeziku konstatuje da narator „zna ko su bili Amaleki...“ U Bibliji su Amaleki potomci Esava, neprijatelji Izrailja, a u dubljem iščitavanju – ljudska sumnja u samog sebe. Da je imala odgovarajući font , pretpostavljam da bi autorka ovu konstataciju napisala na crkveno-slovenskom, mada je čini mi se i ovako razumljiva malom dijelu čitalaca. Opet, nije suštinska za razumijevanje teksta i više je tu poput neke vrste  igrokaza za upućene.

Po mom mišljenju, Rakočević spada u teške pisce, koji se lako čitaju. Takvih je malo, a jedan od njih je kultni  Fjodor Dostojevski. Hoću da kažem da je fantastična dubina misli sintaksički izložena vrlo jasno i sažeto, i to bih istakla kao naredni posebni marker pisma Rakočevićeve.
Koristeći žargon našeg glavnog grada, reći ću da je priča „prezanimljiva“, ne podmećući vam spojlere. Uključuje i erotske odlomke, koji su zanatski veoma vešto napisani – to rijetko ko ume, a crnogorski muški pisci srednje i starije generacije su među onima koji to umiju ponajmanje ( pričamo o erotici, ne o opisima silovanja, kojih u crnogorskoj savremenoj književnosti, kao i u ex jugoslovenskoj kinematografiji,  ima previše i većinom su tu  umjetnički potpuno neopravdano.)

Ja sam vas vezanih očiju vodila otprilike jednu  trećinu priče “U zemlji besmrtnih”

crnogorske kultne autorice Tijane Rakočević. Ostalo – nastavak kvesta, nalaženje nekog svog ličnog Isusa ili tek pripovedača koji laže, prepuštam vama. Uživajte.

Priču u cjelini i bio-bibliografiju T. Rakočević možete pročitati ovdje https://libartes.rs/tijana-rakocevic-u-zemlji-besmrtnih/

dr Lena Rut Stefanović