Odavno iskreno žalim novokomponovane crnogorske Srbe, za razliku od Srba normalnih građana koji žive sa nama, a ne osjećaju potrebu da, tobože prkoseći Crnogorcima, paradiraju velikosrpskim idejama i planovima. Uvijek se mislim zbog čega ti skorašnji Srbi, pored svoje u Evropi jedne od možda najcjenjenijih nacija, o čijem su slobodarstvu i moralnom podvižništvu veliki evropski umovi ispjevali veličanstvene ode, toliko žure da ugrabe „srpsko plemstvo“ i ugrade se u jednu vrstu manje prepoznatljivosti u odnosu na svoje uže ili šire okruženje?

Kad za sebe kažeš da si Srbin predstoji ti bliže objašnjenje da li si Srbin iz „Istočnu“, ili „Južnu Srbiju“, koje ne prepoznaje padeške oblike, ili si Srbin „iz preka“, dakle neosporno nešto drugo, ili Srbin iz Bosne ili Hrvatske, koji u katolicima, sa kojima stoljećima žive, ne vide baš nikakva čudovišta. Srbi, možda opravdano, drže da su Srbi iz Šumadije pravi, odnosno najdostojniji reprezentanti srpstva, ali, na žalost, ne mogu svi biti iz Šumadije.

Crnogorski, od nedavno proizvedeni Srbi, nijesu ni iz kojeg od pobrojanih krajeva, ali hoće da budu Srbi i ako ih, osim u Srbiji, nigdje takvima ne prepoznaju. Nema toga putopisca, pisca ili istoričara na svijetu, koji će ustvrditi da su bitku na Grahovcu, ili neku od drugih slavnih crnogorskih bitaka, izvojevali Srbi, ili da su, nedaj bože, Srbi digli Trinaestojulski ustanak u Crnoj Gori.

Zbog čega su se onda crnogorski Srbi uskopištili da budu Srbi kad im u svijetu niko to ne priznaje? Umjesto pripadnosti jednom starom i cijenjenom slobodarskom narodu, uporno žele da budu nešto drugo. Naravno, pored svega, Srbi se ne mogu potcjenjivati ili omalovažavati, ali ne razumijem zašto su baš Crnogorci zapeli da ih afirmišu, pored srpskih cijenjenih institucija koje, naravno, to bolje od Crnogoraca rade?

KRAJNJI DOMET

No, vratimo se analizi crnogorskih Srba: crnogorski Srbi, na žalost, nijesu mrdnuli od svijesti koja je možda bila karakteristična za kraj devetnaestog vijeka. Njima je i dalje krajnji civilizacijski domet srednjovjekovna nemanjićka Srbija i carska Rusija koja je, doduše samo kad je to Rusiji odgovaralo, materijalno pomagala klasičnu Crnu Goru. Što je sve prohujalo od toga vremena do danas pomenuti crnogorski Srbi nijesu uspjeli da primijete. Oni danas, primjera radi, ne podnose Hrvate, ali najčešće ne znaju zbog čega.

Zamislite mizeriju današnje vlasti u Crnoj Gori, koja je neosporno samo srpska, da dozvoljava ulazak u Crnu Goru građanima Trebinja, ali ne i Dubrovnika? Ne haje ova vlast što se mi Crnogorci zbog toga toliko stidimo? Uostalom, crnogorski Srbi, uz dio izuzetaka, su nas i trajno svojevremeno obrukali oko Dubrovnika! Ne nose oni to kao svoj ponižavajući biljeg.

Analiza civilizacijske zaostalosti i današnje krajnje zatucanosti crnogorskih novoproizvedenih Srba, zahtijevalo bi čitave studije, esejističke i druge rasprave, ali u nedostatku prostora dozvoljavam sebi da se, u tom smislu, pozabavim samo jednim primjerom: crnogorski Srbi lude na svaku crnogorsku tvrdnju po kojoj su Crnogorci sa, recimo Hrvatima, istorijski ili kulturno imalo bliski.

A jesu, što je neočekivano i, naravno, nedovoljno poznato. Zamislite samo koliko je Crnu Goru trajno zadužio Josip Slade, hrvatski inženjer i arhitekta? U vrijeme nastanaka prvih crnogorskih gradova udario je planske urbanističke osnove za Nikšić i Danilovgrad, koji je, uzgred rečeno, bio namijenjen za buduću crnogorsku prijestonicu. Da ne govorimo o Zetskom domu na Cetinju, zgradi prvog crnogorskog pozorišta i prvoj javnoj instituciji za raznovrsna crnogorska okupljanja. Inženjer Slade, komotno možemo reći, predstavlja sjajnog pionira crnogorskog urbanizma. Pa, navedimo dalje velikog hrvatskog slikara Vlaha Bukovca koji je ostavio za sobom portrete mnoštva poznatih i nepoznatih crnogorskih likova, znamenitih pejzaža, posebno portrete dvorske familije koji danas predstavljaju izuzetno vrijedno umjetničko i istorijsko blago Crne Gore. A što da kažemo za veličanstveno djelo Valtazara Bogišića, Srbina, ali građanina Hrvatske, koje se zove Imovinski zakonik Crne Gore, a predstavlja vrhunac evropske pravne misli i prakse, nastao prevashodno na osnovama crnogorskog običajnog prava?

UČEŠĆE HRVATSKE

Konačno, nikad ne smijemo zaboraviti remek djelo bana Ivana Mažuranića Smrt Smail age Čengića, posvećeno velikoj crnogorskoj temi. Čitav devetnaesti vijek crnogorske istorije i kulture tijesno je vezan za učešće hrvatskih građana u crnogorskoj kulturnoj i opšteduhovnoj emancipaciji. Da li se doprinos Srba u istom vremenskom razdoblju, pa računajući i kasnije epohe, može porediti sa hrvatskim prisustvom u crnogorskom kulturnom životu i crnogorskoj kulturnoj tradiciji?

Ako crnogorski Srbi sve ovo znaju, a najčešće ne znaju, ipak će teško pred sobom priznati činjenice koje im se jednostavno ne dopadaju. Što opet da kažemo za stvaralačku epohu dvadesetog vijeka u kojem je Zagreb odnjegovao tri crnogorske stvaralačke gromade u filmskoj umjetnosti, kao što su prvi i jedini jugoslovenski oskarovac Dušan Vukotić, zatim veliki reditelji Krsto Papić i Veljko Bulajić? Da li bi u Crnoj Gori imali toliko materijalnih i drugih mogućnosti da se do te mjere stvaralački razmahnu? Ne zaboravimo da je u Zagrebu ponikao i doživio punu stvaralačku potvrdu veliki crnogorski slikar, pisac i esejista Dimitrije Popović, koji danas na najsuptilniji način, danonoćno svojim nadahnutim tekstovima, povezuje crnogorske kulturne centre Cetinje, Nikšić i Podgoricu sa uvijek prijateljskim i Crnoj Gori naklonjenim Zagrebom. U Hrvatskoj je, pored niza drugih, istaknuti crnogorski skulptor Stevan Luketić doživio vlastiti razvoj i afirmaciju.

Uzmimo još jedan primjer: katoličku i pravoslavnu tradiciju podjednako istorijski baštini Crna Gora. Podjednako su njeni i Barska nadbiskupija i Kotorska biskupija i Cetinjski manastir ili Ostrog. Može li na ovu neupitnu konstataciju pristati i jedan crnogorski odnedavni Srbin? Pouzdano znamo da ne može. Pa, sljedstveno tome, mogu li crnogorski Srbi shvatiti prostu činjenicu da današnja Crna Gora predstavlja nesumnjivu istorijsku sintezu Istoka i Zapada? Ne mogu, iz prostog razloga što im je jedino bliska Crna Gora na Istoku, odnosno samo pravoslavna. A mogu li se crnogorski Srbi pomiriti sa neumitnošću po kojoj će Crna Gora, u prvom redu, ubuduće pripadati Evropskoj uniji, a manje Srbiji i Rusiji? Naravno da ne mogu. Mogu li crnogorski Srbi osuditi podmuklu zavjeru protivu Crne Gore predsjednika Vlade Zdravka Krivokapića, zatim hipersrbina Vladimira Leposavića, kao i Srpske pravoslavne crkve, koji nedjeljama kriju navodni temeljni ugovor Srpske pravoslavne crkve sa državom Crnom Gorom? Odobravaju li i to, da poslije eventualnog potpisivanja rečenog temeljnog ugovora, Crna Gora možda neće postojati kao država u punom smislu riječi? Da li im se to dopada?

Mogli bismo, bez ikakvih ograda, nabrojati sijaset drugih primjera u kojima će se mišljenje crnogorskih Srba bitno razlikovati od mišljenja Crnogoraca. Na žalost, najviše u sferi stepena civilizacijskog razvoja. Možda bi podnaslov ovog teksta bio nedovoljno opravdan, da se novokomponovani crnogorski Srbi baš svakodnevno ne trude da ga opravdaju.