U fokusu

TAČNA RAČUNICA

Puklo je

Apr 10, 2021 4 Komentara

(15 riječi)

Nije predsjednik Vlade, gospodin Krivokapić, kao što se misli, prva violina Srpske pravoslavne crkve, kojoj je povjereno postepeno urušavanje crnogorskog društva, već je to ministar Leposavić, odavno gajen i pripreman za veliku misiju konačnog oslobođenja Srbije od stalne potencijalne more koja znači istorijsko postojanje autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve

Piše: Rajko Cerović

Trebalo je da vodeća zvijezda ove vlade, ministar pravde Vladimir Leposavić, izgovori dovoljno provokativnu rečenicu koja odražava preovlađujuće mišljenje troprste koalicije da nije bilo genocida u Srebrenici, pa da se čitava folirantska zgrada ove vlasti uruši do temelja. Vlast definitivno vodi potpunoj srbizaciji, alijas fašizaciji crnogorskog društva, poslije čega bi svaka priča o državi bukvalno bila suvišna.

Nije predsjednik Vlade, gospodin Krivokapić, kao što se misli, prva violina Srpske pravoslavne crkve, kojoj je povjereno postepeno urušavanje crnogorskog društva, već je to ministar Leposavić, odavno gajen i pripreman za veliku misiju konačnog oslobođenja Srbije od stalne potencijalne more koja znači istorijsko postojanje autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve. Ministar Leposavić ni jednom nije izgovorio ime pomenute ustanove, ali je u svojim naporima da odmah poništi evropski Zakon o slobodi vjeroispovijesti sve činio da Srpsku pravoslavnu crkvu visoko postavi kao bukvalnog naredbodavca društvu i državi Crnoj Gori. Zna se da je Srpska pravoslavna crkva značajno učestvovala u Leposavićevom školovanju i njegovom konačnom usmjeravanju kao junoše koji će Srpsku pravoslavnu crkvu za sva vremena učvrstiti u Crnoj Gori.

Sve ostalo što se ovih dana događalo u Crnoj Gori samo je nova potvrda ove vlade da se toliko zapetljala i toliko nehotično otkrila sopstvene namjere, da i nije potrebno posebno analizirati detalje koji se odnose na slične zaključke. Definitivno je jasno da gospodin Vukšić ne može da ostane na čelu ANB, jer ako se misli na iskrenu saradnju sa NATO, a ne misli, nije moguće držati na tako osjetljivom mjestu osobu koja je naredila nedužnoj saradnici da uzme na sebe šefove krivice. No, kadrovanje Dritana Abazovića i ministarke Injac još je sumnjivije u okviru ukupnog sistema bezbjednosti, uz, razumljivo, neubjedljivu i nevještu odbranu gospodina Dritana u vezi sa njegovom prisnom saradnjom sa višestrukim srpskim špijunom Dejanom Simijanovićem. Dritanovo grabljenje da navodno sve opravda kako bi ostao u vlasti odavno je postalo više nego providno. Nema dovoljno autoriteta ni u sopstvenoj sićušnoj partiji, još manje u folirantskim Demokratama, a o Demokratskom frontu da ne govorimo. Jednostavno, ničim ne upravlja, a izigrava bosa koji sve drži u ruci.

Ne samo u državi i vladi, nego posebno u službama bezbjednosti riba smrdi odozgo, a najmanje što se može očekivati od ukupne troprste Vlade je da tobože ispravlja ono što je pogrešno učinjeno, tačnije ono što de facto predstavlja vladin krucijalni cilj. Sa terena i iz javnosti svakodnevno stižu poruke da su i vojska i policija duboko skrozirane srpskim nacionalizmom, da se iskrenim patriotama u obje formacije nimalo dobro ne piše. Nije sve to sigurno nastalo tek sa dolaskom ove vlade, već svoje korijene vuče od ranije, kao što su mnogi crnogorski provjereni ateisti za nekoliko mjeseci postajali veliki vjernici. Baš na isti način su bili bukvalno iznenađeni bivši komunistički rukovodioci Crne Gore, pali januara 1989. godine, kada su tek tada vidjeli da su im KOS i druge srpske službe već duboko skrozirale stanovništvo. Naravno, sve treba vidjeti na vrijeme i preduzeti protivu sličnih pojava odgovarajuće korake, najmanje javne i previše transparentne. Ali da je DPS ikada naučio osnovne stvari u vezi sa državom, druge bi nam ptice pjevale, najmanje bismo danas stenjali pod jarmom i upravom jedne fašistolike crkve.

Nije uzalud ambasador Njemačke u čuđenju konstatovao da ne zna kuda danas ide Crna Gora. Naravno da ne zna, ili neće, kao njegove druge evropske kolege, da vidi kako se Crna Gora godinama nosi sa brutalnom imperijalnom srpskom propagandom u kojoj najprostačkiji apetiti prema crnogorskim vrijednostima i crnogorskoj teritoriji iz dana u dan sve više rastu. Svojevremeno je Evropa znala tolerisati ludački naum Slobodana Miloševića, u nadi da će srpski nacionalisti uništiti dovoljno Muslimana u Bosni, o Bošnjacima još nije bilo riječi, i tako spriječiti mogućnost stvaranja islamske države na evropskom tlu, od čega su se evropske prijestonice pribojavale. Računica je bila pogrešna, jer su bosanski Muslimani, prije Miloševićevog fašizma, bili pouzdaniji Evropljani i od Beograda i Zagreba.

Zanimljivo je da pogrešne istorijske lekcije ne pamte samo građani Zapadnog Balkana, nego i Evrope.