Novine se, to je definitivno, sve manje čitaju.  Ili se ne čitaju u štampanom izdanju, nego on lajn. Ništa novo. Gase se veliki listovi, kod nas i u svijetu. Vrijeme  donijelo neko novo novinarstvo. Moderno, brzo, ali, izgleda, sa mnogo više mana od onog klasičnog, kada je štampa bila dominantna kao „sredstvo informisanja".  I neću o ovom savremenom novinarstvu, medijima, kako se najčešće označava, portalima,  lažnim vijestima, već  nešto o  bivšem  žurnalizmu. Novine (uvijek u množini, ne postoji jednina , a  ne malo današnjih novinara  pogrešno kaže-ta novina), su se nekad nosile  u džepu, pažljivo previjene , obavezno da se  vidi njihovo zaglavlje. I nijesu se kupovale  sa zelenišem sa pijaca, nego bi oni što ih čitaju, obično, stariji ljudi, poslije jutarnje toalete, kad se  spreme, izašli na  ulicu, samo da bi na kiosku kupili novine. Bio je to neka vrsta kultnog ceremonijala. Novine bi se, zatim, donijele  kući  i za čitanje bi se izdvojilo vrijeme, osobito dok još nije bilo televizije , a kad je i radio aparat u kući bio rjtekost.  Ljudi koji su čitali novine posebno su se cijenili. „On čita novine"- kao pohvala, a možda za nekoga  i znak da onaj ko čita novine, možda i nije baš  kako treba.   

Čitale su se novine i na selu. Ne redovno, već kad neko od varošana , vikendom (tada se nije koristila ta riječ)  dođe i donese novine, ili, ako neki  otresitiji seljak , kad siđe u varoš, kupi  novine. Čitale  bi se po nekoliko dana-sve je bilo,  novinarskim žargonom rečeno, aktuelno. Ostao mi je u sjećanju  miris novina, miris  olovne štampe. Na selu i nije bilo  industrijskih, gradskih,  mirisa, pa su svježe novine, u prirodnom ambijentu, mirisiale jače nego  u gradu. Preko novina, mirisom, mogao si osjetiti šmek grada, industrije. 

Moj đed  je  volio da čita novine. Kad bi otišao  u čaršiju, u grad, svakako, kupio  bi ih, a zamjerao je  drugima ako  iz grada dođu bez novina. „Kako možeš da ne kupiš novine, što si išao", prekorio bi đed.  Danima bi  iste novine nosio za ovcama i čitao bi sve  u njima , a  uveče  bi pričao šta je pročitao. Zamjerao je mlađima ako ne čitaju novine . Kad bi se  čobani  okupili oko vatre, đed  bi namjerno, to je bio njegov svojevrsni test,  poturio novine pored vatre, a  on ode da donese  drva, očekujući da će neko  od  čobana uzeti novine da čita. On se vrati, a novine na istom mjestu. I đed bi se  čudio-da niko nema znatiželju, da pročita nešto iz novina. 

Kad  bi u kuću stigle novine, đed je unaprijed opominjao-nemoj da mi satarite(upropastite) novine. Ako bi ih neko zaturio, vikao je –kud đedoste  one novine, ne dadoste da se  pročitaju. Kad su ga oči izdale, đed bi zamolio mlađe, kad mu se neki naslov učini zanimljivim, da mu čita članak. Koristio je i naočare, a čitao je nekim poluglasom, sricajući riječ po riječ. Dok je bio mlad, kaže, imao je priliku da čita „Glas Crnogorca" i „Srpski žurnal". I , veli, vidio sam da jedan drugog pobijaju. Dakle,i u đedovo vrijeme srpski mediji su napadali Crnu Goru, kao i dan-danas.

Novine na selu nijesu se bacale. I kad bi se od prve do zadnje stranice iščitale, one su i nakon toga imale svoju namjenu. Da se u njih nešto zamota, zavije, čisti sapun što se kao poklon nosio u rod, u prijatelje ili na babine , čivije (ekseri) , kupljene u seoskoj prodavnici, ili  žuti hercegovački duvan, kad bi se do njega odnekud došlo , suva smola što se čuvala, daleko bilo,  za uboj, vosak ... Znalo se, zimi, kad mraz stegne, da se list novina  stavi u opanke. Vele, toplije je nogama. Eto, novine su imale višestruku namjenu. To su  bile novine. A ne ove današnje, što se na njih  samo baci pogled, i to u kafanama, gdje  ih vlasnici drže da bi privukli starije goste.

Ilija Despotović