Đe su akademici CANU da zagrme za Crnu Goru
Ne mogu i neću da ćutim o masovnoj otmici članova Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU) i istaknutih kulturnih stvaralaca Crne Gore. Nekima od njih sam i na vrata od stana kucala, ali ni traga od njih. Moja je duhovna, patriotska, ljudska obaveza da alarmiram javnost. Uvjerena sam da im se nešto strašno dogodilo. Da nije tako, oni bi grmjeli i za njih bi znalo čitavo društvo jer im je Crna Gora uvjek bila preča i od sopstvenog života.
Piše: Maja Miličković, profesorica i
građanska aktivistkinja
Crna Gora je prostor sa predivnom prirodom i lijepim šumama, predivnim livadama i puteljcima, pašnjacima, potocima, rijekama, jezerima, morem. Tu su samo takve biljke i napredne životinje. Pored plavog neba koje niđe nije lijepo, niti plavetno plavo, kao iznad Crne Gore, najveća vrijednost, zbog koje nas turisti naročito posjećuju, su naši ljudi.
Crnogorski čovjek, posebno ako je akademik ili
priznati kulturni stvaralac, je poseban tip mentaliteta, široko interesantan -
najviše po svojoj jednostavnosti u pragmatizmu u koju je sabrana samo takva
čestitost i moral. Iza njih stoje vrhunska akademska, naučna i umjetnička
dostignuća koja savremeni svijet ne pamti ili bar još uvijek ne razumije.
Poznati su po stamenosti i čvrstim uvjerenjima.I, kao takvi neodoljivo
privlačni.
Članovi CANU i zaslužni kulturni stvaraoci Crne
Gore, obično muškraci, uglavnom su svi izuzetno lijepe spoljašnosti i jedne
neviđene, reklo bi se fantastične, životne i seksualne energije - oštrog uma i
bistrog pogleda. Bez obzira na starosnu dob, imaju istančani osjećaj kada da
zaćute, kako se ne bi samopovrijedili i interesno samooštetili. Taj
automatizovani fenomen još nije objašnjen pa kao takav privlači naročitu pažnju
i znatiželju. Ta brzina i samookretnost u društvu, politici i umjetnosti im
daje i posebne vještine u krevetu, po čemu su posebno poznati. Na osnovu
iskustva onih koji su imale sreće, članove naše CANU i naše zaslužne kulturne
stvaraoce zovu “ribicima”. Prosto su neuhvatljivi, klize, što i sama mogu
potvrditi jer sam imala sreće da se družim sa nekoliko članova CANU i sa više
zaslužnih kulturnih stvaralaca Crne Gore. Kad bolje razmislim, to su mi definitivno
i najjača iskustva i ne stidim se, zašto bih, da kažem da oni, baš kao takvi,
doprinose punom, potpunom i širem, društvenom, orgazmu.
Meni su, ipak, članovi CANU i zaslužni kulturni
stvaraoci Crne Gore najmiliji i najdraži po onoj suptilnoj, akademskoj, ljubavi
prema domovini Crnoj Gori i po njihovom razvijanju, podsticanju i afirmisanju
duhovne i nacionalne tradicije Crne Gore, a posebno, po doprinosu ukupnom
napretku države Crne Gore.
Nedostaju mi mudri i dragi ljudi i žene
koji su uvijek bili branik Crne Gore i intelektualne nejači u njoj
Kad se nešto voli i lijepo nam pada, formiramo
navike. Kad ne uživamo u navikama, počinjemo da se osjećamo nesigurno. Tako je
i sa članovima CANU i zaslužnim kulturnim stvaraocima koji su nas sve navikli
da brinu, ne samo o Crnoj Gori, već i o “svijetu između istorije i budućnosti”.
Od kada su Crnu Goru počeli da ruše i preuzimaju
kleronacionalisti, većina članova CANU i ogromna većina kulturnih stvaralaca
Crne Gore je zaćutala. Nedostaju mi mudri i dragi ljudi i žene koji su uvijek
bili branik Crne Gore i intelektualne nejači u njoj.
Nedostaje mi, recimo, predivni dr Đorđe
Borozan. Sve što znam o Podgoričkoj skupštini i onovremenoj Evropi znam
zahvaljujući istoričaru Borozanu. Imao je nakon parlamentarnih izbora, 2020.
ljeta Gospodnjeg, ambiciozne planove oko sudbonosnih odluka koje su dovele do
gubitka države. Nama nepoznati ali definitivno nedobronamjerni ljudi (jednom
riječju zlikovci) su ga u tome spriječili i od nas odvojili. Đorđe je nestao.
Tvrdim da je nestao, jer dr Đorđe ne bi ćutao. Koliko sam opterećena njegovim
ćutanjem (nestankom) sanjala sam da su ga ščepali i likvidirali (i to čak u
Nišu). Hvala Bogu, to je bio samo san, a Đorđe je živ i zdrav.
Nedostaju mi i njegove kolege, iz Odjeljenja
humanističkih nauka CANU, Nenad Vuković, Niko Martinović, Zoran
Lakić, Branislav Ostojić. Oooo, kakvi su to muškarci. Niko od
njih nije rekao ni riječi.
Mjesecima je već tako.
Svi će se potraživati preko Crvenog krsta. Za
dr Sinišu Jelušića sam načula da se pasivizirao u CANU
(navodno zbog ljubavne neshvaćenosti) i zamonašio u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Ako je to tačno, neka je prelomio. U CANU je svakako bio van reda. Dr Šerbo
Rastoder izgleda da nije među otetima. Često se oglasi, na Facebook-u.
Mada razmišljam, kakva su danas vremena stigla, možda mu je neko oteo
najintimniju stvar današnjice (mobilni telefon) jer se najčešće oglasi kako bi
pojasnio URU ali ne i ovo što se dešava Crnoj Gori.
Posebno mi nedostaju, strahujem za njih i potražujem
ovim redom velike i dokazane Crnogorce: Dragana Radonjića, Zorana
Rašovića, Veselina Vukotića, Branislava Šoškića i Dragana K. Vukčevića.
Načula sam da im se upalio podjezični živac (nervus hypoglossus). To je glasina
kojom se prikriva istina: svi su oni (nekako) nestali (zaćutali). Ni traga
od Ljubiše Stankovića, Perka Vukotića, Milojice Jaćimovića, Predraga
Miranovića… Majko mila, jecam. Toliki i takvi ljudi.
Šta se desilo sa zaslužnim stvaraocima
Crne Gore? Da li su oteti? Zašto su ućutali? Da li su zarobljeni? Ko ih je
uvrijedio? Da li su dobro? Da li su na sigurnom?
Naročito strahujem za dr Veselina Vukotića.
On da je na slobodi, on bi sigurno i danas govorio o (neo)liberalizmu, mikro
ali i dalje suverenoj državi Crnoj Gori. Da nije (nekako) spriječen, on ne bi
dozvolio ovakvo ekonomsko posrnuće Crne Gore. Nedostaje mi i prezgodni Dragan
Radonjić. Pa od njega smo svi učili kako postaviti sopstveno samoupravno
socijalističko preduzeće.
Još veća nostalgija za pojavom i glasom još
zgodnijeg i otmenijeg Dragana K. Vukčevića. Njegove riječi o
referendumu iz 2006. “da je u Crnoj Gori postignut konsenzus društva
o stvaranju države” još mi odzvanjaju u ušima. Ko normalan to ne
pamti. Nije se rodio. Jednostavno ne postoji. Da je predsjednik CANU zaista tu,
u Podgorici, on bi nas sve sabrao, i sa rukovodstvom CANU, poveo i proveo
“jugozapadnim prolazom”.
Do danas nije objavljeno nijedno kritičko saopštenje
rukovodstva CANU o društvenim dešavanjima u Crnoj Gori. Nijedan autorski tekst
ili komentar dr Dragana K. Vukčevića. Zato i tvrdim da je on nestao (zaćutao) -
zato se i potražuje.
Šta se desilo sa zaslužnim stvaraocima Crne Gore? Da
li su oteti? Zašto su ućutali? Da li su zarobljeni? Ko ih je uvrijedio? Da li
su dobro? Da li su na sigurnom? U očaju da dobijem neki odgovor jedno pitanje
sustiže drugo. Zbog svog spokoja sam odlučila da zatražim pomoć Crvenog krsta
koji ima višedecenijsko uspješno iskustvo traganja za nestalima. Pokrenuću, uz
pomoć društvenih mreža, i digitalnu potragu.
Nestali (zaćutali) su (“Ćao, nema ih više”), ovim
redom: Radmila Vojvodić, Pavle Goranović, Branislav Mićunović, Anka
Burić, Luka Lagator, Branimir Popović, Dragan Karadžić, Pavle Pejović, Milija
Pavićević, Aleksa Asanović, Slobodan Slovinić, Radojica Bošković, Gojko
Dapčević, Zlatko Glamočak, Ratko Odalović, Miomir Matović, Miodrag Šćepanović i
Krsto Andrijašević. Načula sam da su neki od njih na nekim programima zbog
obesitasa, a neki zbog sujete, ali znam da su to samo glasine.
Ne mogu i neću da ćutim o masovnoj
otmici članova Crnogorske akademije nauka i umjetnosti i istaknutih kulturnih
stvaralaca Crne Gore
Oni su nestali (zaćutali). Jer da nijesu, oni Crnu
Goru ne bi dali jer su je uvijek voljeli i do nje držali. I Crna Gora je na
njih uvijek blagonaklono gledala. Pred očima mi je Radmila Vojvodić koja je, u
vrijeme vlade preopasnog Duška Markovića, iz petnih žila branila Univerzitet
Crne Gore od partitokratije i neprosvijećenog staljinizma. Poslije onakvog
iskustva, da je ona stvarno u Crnoj Gori i da nije nekako onemogućena ona bi
sigurno reagovala. Ali i Radmila je nestala (zaćutala).
Ne mogu i neću da ćutim o masovnoj otmici članova
Crnogorske akademije nauka i umjetnosti i istaknutih kulturnih stvaralaca Crne
Gore. Nekima od njih sam i na vrata od stana kucala, ali ni traga od njih. Moja
je duhovna, patriotska, ljudska obaveza da alarmiram javnost. Uvjerena sam da
im se nešto strašno dogodilo. Da nije tako, oni bi grmjeli i za njih bi znalo
čitavo društvo jer im je Crna Gora uvjek bila preča i od sopstvenog
života.
Molim sve građanke i građane da ukoliko saznaju bila
šta o njihovom posljednjem kretanju ili oglašavanju, da jave najbližem
intelektualcu ili stanici policiji.
2 Komentara
arronse Postavljeno 15-03-2023 04:52:48
These are just my views after using and researching about this product and answering a number of queries from users who were as confused as me when I first started it lasix for pulmonary edema
Odgovori ⇾Fanito Postavljeno 09-04-2021 14:40:12
Lijepo, gospođo Maja. Odvažno i hrabro. Svi oni koje ste ovako lijepo i gospodski prozvali, bez ikakve sumnje pripadaju društvu "koritaša" koje je baš briga za svoju državu. Za njih je samo bitno da ostvare kakvu korist od nje. No, nadam se da će, mnogima od njih, to korito, uskoro izmaći. Sram ih i stid bilo. Srdačna i iskrena podrška za Vas.
Odgovori ⇾