Ovih dana, kad se nešto više od uobičajenog, koristi konzervirana hrana, posebno salate, malo pa moram da bacim praznu teglu. A vazda mi je žao kad moram sa staklenom ambalažom u kantu za smeće, ne samo sada.

Sjetim se vremena kad su boce i tegle bile vrlo rijetke na selu.Tegli, zapravo, nije ni bilo, jer se ništa nije ni kupovalo što je u njima bilo zapakovano. Što se tiče flaša, ili boca, postojale su samo dvije vrste, jedna od ulja, zejtina, a druga takozvana gašnjača, flaša u kojoj je držan petrolej. Bila bi još po koja boca za rakiju, i to je sve. Petrolej se u prodavnici sipao u flašu, jednu te istu, koju si uvijek morao donijeti. I, naravno,boce su se morale čuvati kao ne znam što. Ko god bi iz kuće uzeo praznu bocu, da u nju naspe gas, ili natoči rakiju, da bi negdje pošao, na neku čestitku ili na pogrebni pomen, bio bi upozoren- nemoj slomiti bocu. A posebno su , u tom pogledu, na iskušenju bili čobani koji su , u nekim kasnijim, boljim, vremenima, dobili „pravo“ da u bocama nose vodu sa sobom.

Boca je korišćena i u vrijeme kosidbe. Natoči se ujutro voda i boca se poturi (tako bi se reklo) pod deblji otkos izjutra pokošene trave , pod otkos u kome je zavijena jutarnja rosa. Bio je to neka vrsta dnevnog frižidera. I, zaista, tako „flaširana“ voda , pod otkosom, sačuvala bi svježinu cijelog dana.


Na sahrane, po običaju, nosila se rakija. Uglavnom, sa imenom domaćina koji je donio. Ne zbog rakije, koliko zbog flaše, da bi bio siguran da će mu boca biti vraćena. A mnogi su svoju flašu znali i bez toga, po nekom detalju, ili ako je bila zelene boje, kad su se i takve pojavile.

A danas, i na selima stakla koliko hoćeš, flaše, tegle, sve drugo. Čak su i smetlišta formirana. Stakla najviše, ali i plastike, šporeta, iznošene konfekcije, dotrajale posteljine... Kao u gradovima. I kao što se nije brzo stiglo do vremena kad se staklena ambalaža baca, i na selu, tako će se, po svemu sudeći, još dugo čekati da se ljudi naviknu da čuvaju flaše, tegle, da ih odvajaju od drugog otpada i nose u posebne kontejnere.

Možda nas korona i tome nauči, možda nas opominje da smo svojim neekološkim ponašanjem prešli svaku mjeru, da svuda bacamo .

I naša Zemlja ne može to da podnosi. Ko zna!

Ilija Despotović