Za Danila Kiša, Stanko Cerović reče da će ,,on zauzimati osobeno mjesto u svijesti ljudi koji govore njegovim jezikom i da će se, u najmanju ruku, vraćati s posebnom snagom u tu svijest u trenucima velikih nesreća, kad se čini da je beznađe nadvladalo život’’ (a to zapravo znači i kad se rađa nada u opstanak i spas, snaga i pobjeda života nad smrću). Tako je bilo i u ratu devedesetih (ko je uostalom mogao i može bolje od Kiša da razumije svu tragiku zločina, pogroma i nestanka), a tako je i danas. Velike nesreće traže i rađaju veliku solidarnost, jedinstvo, zajedništvo, međusobno pomaganje, čovječnost, ljudskost, dobročinstvo. Kiš nije naš ovog trenutka samo svojim djelom o strahotama i nacizma i staljinizma, tematski srodnim sa svim tragedijama, već i zbog toga što, kako piše Cerović, njegovi ,,čitaoci osjećaju da je on uložio cijelo svoje biće u pokušaj prevazilaženja čovjekove nesreće. I u tome je nekako ’naš čovjek’, paćenik iz našeg rata’’, rata devedesetih,  ali i iz najnovijeg protiv korone.

Danas su mnogi u našoj zemlji, i na Planeti, poput Kiša –  prije svega zdravstveni radnici, ljekari, medicinske sestre, svo medicinsko osoblje (zajednička im je s Kišom poruka da svaki čovjek ima pravo na život) – uložili ,,cijelo svoje biće u pokušaj prevazilaženja’’ ove uistinu velike nesreće. Videći i slušajući njih, i o njima i gledajući i shvatajući učinke i rezultate njihovog dosadašnjeg nadljudskog napora i pregnuća, i Kiš nam je bliži, bliža nam je njegova žrtva i njegov očajnički napor (a opet tako pun nade i najspasonosnije, uz medicinske dakako, literarno-umjetničke utopije u beznađu distopije! – zar vam ovo ne liči na ove dane korone, na Njegoševo ,,neka bude što biti ne može’’!) da ljudima kaže da imaju pravo na svoj život, da pošalje humanu istinu i poruku da se više nikako i nikad ne smiju ponoviti strahote svakog, bilo kojeg, nacionalizma (koja je za njega ,,ideologija banalnosti’’), mračnjaštva, zla, totalitarizma, represivnog velikodržavnog i čudovišno-birokratsko-otuđenog aparata moći i nasilništva. ,,Nije našao Boga i nije ga utješila nikakva iluzija, eto opet mogućeg objašnjenja za bliskost sa njim u velikim nesrećama’’, piše Cerović. I nije naravno slučajnost kada Kiš u eseju o poeziji Marije Čudine podsjeća na čuvene Njegoševe stihove ,,svet je ovaj tiran tiraninu". Znao je Kiš, on posebno jer je imao najizoštrenije čulo za to, da je svaki život žalostivo smrtan, ali bi danas bio sa nama u odbranu svakog života i u Crnoj Gori i svuđe, bilo đe, u svijetu.

Puste ulice Podgorice evo već više neđelja podsjećaju me na dane vikenda iz onog ranijeg, ,,normalnog’’ perioda, kada bi automobila na njima bilo puno, puno manje. Korona me podsjeća na te dane, i liči mi na produženje perspektive, pogleda, horizonta, čistog polja, čistog prostora, naših života (jer ovo i jeste borba na život i smrt), na produženje i otvaranje čistote duše, one čiste, nevine duše koja tako često kod Kiša plaća račun bezumnosti i zla Istorije. Zato nas je naučio da visoko vrjednujemo svaki dašak duše i dobrog, svaki trag prava na život, pa smo sada u prilici da, zahvaljujući i njemu, itekako znamo da cijenimo i poštujemo, odamo počast i  nosimo u srcu zahvalnost za svaki humani i etički čin kojim se uvažava drugi čovjek i njegovo sveto pravo na život.

Poslije korone predviđa se velika ekonomska kriza i recesija, čak i veća od one 1929.g., kada je nastupio uspon nacizma i lijevog i desnog totalitarizma u svijetu, o čijim katastrofalnim posljedicama govori djelo Danila Kiša. Zato jeste i dodatno aktuelan. Neki se opet, čini se s pravom, nadaju da će bolno i tragično svjetsko iskustvo i suočenje s koronom donijeti i pozitivne promjene, odnosno, da će čovječanstvo više ulagati u zdravstvo i obrazovanje prije svega. Crnogorska dosadašnja borba sa KOVIDOM 19 i uspjeh koji postižu crnogorski marljivi i stručni, posvećeni i odgovorni zdravstveni radnici, junaci naših dana, pokazuje da bi se ovo neophodno dodatno ulaganje itekako isplatilo i višestruko vratilo. Zato: čitajmo Kiša, jer nam je onda još bliža i naša i svjetska veličanstvena borba protiv korone, ali nam je bliža i Crna Gora, njena vječnost i izgledna u svakom pogledu budućnost, ta ,,Arkadija, taj sunčani Eldorado...ta ozarena Maslinova gora, taj Montenegro...’’, ozaren ,,nekim večnim suncem i jarkim bojama leta’’, kako piše Kiš.