Društvo

Dr. sc. Goran Sekulović: GLOBALIZACIJA DRŽAVA–MEDIJI (XI)

Od etičkog do etničkog čišćenja samo je jedan mali korak (XI)

Okt 08, 2020 0 Komentara

(15 riječi)

Crna Gora je izuzetno specifična i raznolika kada se radi o ''geografiji'' kulturno-vjerskog pripadanja i prožimanja njenih građana. U okviru svih ključnih tri velikih monoteističkih religija osim judaizma odnosno jevrejstva (pravoslavlje, katoličanstvo, islam), u našoj zemlji imamo činjenicu da u svakom od tih vjerskih korpusa postoji više etničko-nacionalnih grupacija, tj. naroda i nacija, bilo da su iskazani kao pripadnici tzv. većine bilo kao pripadnici tzv. manjine ili manjinskog naroda/manjinske nacionalne zajednice.  U okviru pravoslavlja imamo prije svega Crnogorce i Srbe, u katoličanstvu imamo Albance i Hrvate, a u islamu Bošnjake i Muslimane. U ovom kontekstu posmatranja, ovđe bih nešto rekao upravo o stvarnosti postojanja u Crnoj Gori i Muslimanske i Bošnjačke nacionalne zajednice. Čini mi se da upravo ovaj naš domaći, crnogorski primjer ponajviše i ponajbolje ukazuje na značaj i objektivno važenje tvrdnji jednog broja teoretičara da u savremenoj globalizaciji etnička i kulturna fragmentacija, s jedne strane, i modernistička homogenizacija, s druge strane, zajednički kreiraju i stvaraju tokove globalne realnosti. U svakom slučaju, svakako da ova specifičnost kulturnog stratusa i ovog kulturološkog, vjerskog, nacionalnog, etničkog i civilizacijskog bogatstva u Crnoj Gori zaslužuje našu pozornost i fokusiranost pažnje.

Podsjetiću na jedno opšte mjesto savremenog pojma demokratije: jedini cilj svake demokratske vlasti je u krajnjem sljedeći – omogućiti, tj. stvoriti svakom pojedincu, svakoj nacionalnoj grupi i zajednici, svakoj političkoj stranci, svakoj konfesiji i bilo kojem drugom subjektivitetu u jednoj državi, u jednom društvu, da slobodno, bez ikakvih pritisaka i naturanja tzv "poželjnih" i "ispravnih" osjećanja, rezonovanja, sjećanja, načina mišljenja, i potpuno jednako i ravnopravno, razmišljaju, sude, donose odluke iz sfere svojih privatnih i javnih života, odnosno da slobodno dođu do njihovih sopstvenih i autentičnih oblika i sadržaja srećnog života. To naravno važi i za Muslimane ili Bošnjake. Za oba nacionalna imena ovog naroda ima argumenata i pro i contra. Ali, to je stvar slobodne odluke svakog pojedinca, svakog građanina koji pripada ovim nacionalnim grupacijama.

Mislim da je mnogo važnije pokušati donekle osvijetliti naš aktuelni duhovni trenutak, stanje našeg duha, dakle, zajedničkog, građanskog, duha i života u zajedničkoj nam crnogorskoj domovini, koja je naš zajednički i jedini dom, bez obzira kako se nacionalno osjećamo, kojoj se crkvi molimo, kojoj ideologiji i politici pripadamo. Jer, zajednička crnogorska sudbina, sudbina naše crnogorske države, i nas samih kao njenih građana, kao njenih članova i državljana, bez obzira na "objektivno" etničko i svako drugo porijeklo, određuje i određivaće i sudbinu svih nacija i religija, stranaka i ideologija, svakog pojedinca, svih nas u cjelini, svakog subjekta, pojedinačnog ili kolektivnog, koji danas postoji i koji se mogu formirati i pojaviti u bliskoj ili daljoj budućnosti u Crnoj Gori.

Nužno je, dakle, omogućiti svim društvenim subjektima da slobodno tragajući i opredjeljujući se, dođu do odgovarajućeg, stabilnog, prosperitetnog i srećnog sopstvenog bitisanja. Ne smije se drugome naturati koncept sreće koji nije njihov autentični i vlastiti znak sudbine. Drugi se moraju prihvatiti u njihovom autentičnom biću. Oni koji imaju društvenu dominaciju, a to su obično ili pripadnici većinskog naroda, ili vlast kao takva, ili neka stranačka grupacija i slično, ne bi smjeli zbog svojih interesa, navika prošlosti, istorijskih naslaga, zabluda, pogrešnog uvjerenja, mitova, koristoljublja raznih vrsta, da forsiraju, utiču i kreiraju, presudno ili učestvujući i pomažući, tuđi – sebi, tj. njima prihvatljiv a u biti preparirani i falsifikovani – a ne autentični model onog, bilo kojeg, Drugog subjekta. Ako to rade, očito nije riječ o demokratskoj zajednici, vlasti, demokratskom društvu, već prije ili kasnije, u ovom ili onom obliku, o totalitarnom, neslobodnom i diktatorskom poretku.  U Crnoj Gori je praksa potpuno suprotna tome, dakle, svi imaju pravo – i što je najvažnije svi to pravo i koriste i upotrebljavaju u svrhu svojih vlastitih života – da se i osjećaju kako žele i hoće, i da se iskazuju upravo kao takvi a ne nekako drugačije i da se samoorganizuju u skladu sa pozitivnim državnim zakonskim odredbama. I to je jedno od najvažnijih demokratskih, pravnih, humanih i civilizacijskih dostignuća crnogorske suverene i nezavisne države.

I na primjeru naše zemlje i države pokazuje se da se do prave demokratije, demokratije građanskog, civilizovanog tipa, ne može doći nezrelošću političke kulture i zamjenom jedne totalitarne (ideološke) retorike drugom (nacionalističkom). Ne može se doći ni bez savjesti, morala. Nužna je zrelost demokratske kulture, a ona se nalazi u osvjetljavanju naših kontinuiteta, u višenacionalnim državama p rije svega sa stanovišta države i državotvornog duha, građansko-demokratsko-prosvjetiteljsko-moralnog duha, kulture i civilizacije, koji postoje i kada nam se čini da su potpuno porušeni svi mostovi sa prošlošću.

Moje razmišljanje zapravo kreće se i danas, i sada i ovđe, i ovom prilikom, dakle, u liku upitnosti: kakav je to građanski, civilizacijski, demokratski, tolerantni, ljudski, čojstveni duh, koji može dozvoliti u svakako ne tako davnom vremenu Štrpce, kao paradigmu magnum crimena? Da li je to totalno posrnuće duha, taj svekoliki neduh, taj životinjski čin za koji životinja nije sposobna, njegova mogućnost, zauvijek prošla ili je u stanju duha ovog prostora, u našoj mentalnoj i istorijskoj konstituciji (još) uvijek moguća?

U biću svakog zločina je duhovno i moralno samosakaćenje. U situaciji kada savjest ne postoji, kada je uništena, imate praksu da ćete uvijek naći nekoga ko će opravdati, prihvatiti ili imati "objektivno" razumijevanje, potpuno ili djelimično, za stavove i ponašanja bez obzira koliko oni bili pogrešni, neistiniti, manipulativni, neljudski, nemoralni. Jednom riječju, takvi da se od njih, pod pretpostavkom postojanja morala, moramo stidjeti i užasavati, a ne prihvatati ih u manjoj ili većoj mjeri kao poželjan i preporučljiv oblik ponašanja, pa čak i poistovjećivati se s njima. U represivnom društvu istinski i autentični lik Drugog ne postoji. Ne postoji drugačiji način mišljenja, ne postoji moguća drugačija politička pripadnost, slobodna i nezavisna, već samo ona poželjna i projektujuća, ne postoje druga autentična nacionalna ili religijska osjećanja i pripadnost, već samo naturena, tzv. "objektivna", vještačka i manipulativna. Svi autentični Drugi su protivnici – od slobodnog, drugačijeg mišljenja i moralnog pojedinca, do drugačijeg nacionalnog ili pak religijskog korpusa. Od etičkog do etničkog čišćenja samo je jedan mali korak. Svuda gdje je prisutna etička očišćenost, etička praznina, prazno polje savjesti naše, svuda tamo je pripremljeno i priprema se, in nuce, i etničko čišćenje. Njegovoj mogućnosti doprinose čak i oni naši istaknuti političari i intelektualci, koji – bez obzira na svoje verbalne, pa i stvarne pozitivne i demokratske političke promjene, zbog balkanskog usuda primamljive i opijajuće vlasti – dok su u opoziciji konstantno opominju na društveni i građanski, civilizacijski značaj pitanja morala, a kada dođu na vlast više nikada ni jednu jedinu riječ o njemu, odnosno o tome ne progovore. Zlo se sprema – brani, stišava, sakuplja, sabira, koncentriše, preusmjerava – čak i kada je dobro na djelu, a kamoli kada spava. Nama je potrebno mentalno čišćenje, da bi se očistili od etičkog, etničkog i bilo kojeg drugog čišćenja, zla i nepomenika. Potrebno nam je međusobno povjerenje i susretanje, potrebni su nam razgovori i dijalozi, potrebne su nam institucije, udruženja, časopisi, tribine, mediji iznad svega, koji to i praktično, u stvarnosti, omogućavaju, jačaju, potrebuju, ište i traže. Nažalost, sa velikim brojem medija to nije slučaj, već su se okrenuli manipulaciji, senzacionalizmu, trci za profitom, politikantstvu i sticanju moći, ne samo i ponajmanje one medijske, strukovne, već one novčane, političke i ukupne društvene i državne, čak i regionalne, pa se može reći i globalizacijske, i to je jedna od negativnih naznaka globalizacijskog redizajniranja medija, ali o tome će biti riječi u drugom dijelu ove knjige. Država Crna Gora i njeni organi u narednom periodu moraju još više shvatiti da se demokratsko, otvoreno, multietničko, multikonfesionalno i multikulturno društvo ne izgrađuje preko noći, te da nije dovoljno samo govoriti o njegovim vrijednostima, pa čak ni praktično započeti ostvarivati projekat ove vrste. Mora se mnogo više nego do sada imati sluha, odgovornosti i suštinski pomoći, prije svega, svim društveno i državno, otadžbinski i patriotski lojalnim pojedincima, grupama, udruženjima i zajednicama i svim pozitivnim i solidarnim građanskim, civilnim i demokratskim inicijativama.

Mi smo svjedoci da u Crnoj Gori postoji duboka društvena podijeljenost, bolje reći stalna i gotovo rovovska borba između različitih političkih koncepcija državotvornih snaga i onih koje se ne protive strankama na vlasti što bi trebala da radi prava opozicija, već se protive samoj crnogorskoj državi i njenim strateškim vrijednostima i opredjeljenjima. U pitanju je odnos prema budućnosti Crne Gore i svih njenih građana i nacija. Gdje su u svemu tome danas građani Crne Gore koji se nacionalno izjašnjavaju kao Muslimani, na jednoj, i Bošnjaci, na drugoj strani? Činjenica je da i Muslimani pa čak i Bošnjaci u izborima svoj glas više daju građanskim, višenacionalnim partijama, a ne svojim, naravno sasvim legitimnim i takođe državotvornim, nacionalnim strankama. Dakle, vjeruju onim strankama koje tvrde da je evropski put Crne Gore put integracije svih njenih građana na planu njenog sveukupnog razvoja i blagostanja. Naravno, i to je zaista izvanredan primjer i za Evropu i za svijet: nacionalne stranke u Crnoj Gori manjinskih naroda i nacionalna kulturna i druga udruženja, prirodni su i neraskidivi dio našeg autentičnog prepoznatljivog crnogorskog demokratskog ambijenta.

 I ovo je pokazatelj da je sudbina Crne Gore sudbina i Muslimana i Bošnjaka, odnosno i građana koji se izjašnjavaju na jedan ili drugi način. A sudbina Crne Gore prevazilazi crnogorski značaj i snažno utiče na region u cjelini. Zato se svuda moraju razbijati monopoli i ići na jedinu moguću evropsku ulaznicu: na daljnji razvoj civilnog, pluralističkog, građanskog, otvorenog društvo. To smo već viđeli u slučaju našeg prijema u NATO savez. Ne smijemo zaboraviti da su prostore Balkana i evropskog Jugoistoka mimoišle sve velike evropske civilizacijske revolucije: industrijsko-preduzetnička, racionalističko-prosvjetiteljska i buržoasko-demokratska. Tek u posljednje vrijeme stičemo prva iskustva na svim ovim planovima. Samo ako budemo svjesni svega ovoga, imamo šanse da se, pod pretpostavkom demokratske vlasti i naklonjene sudbine u razrješavanju još mnogih neuralgičnih tačaka balkanskog čvora, u budućnosti, ne odviše bliskoj, počnemo polako micati sa svekolikog dna na kojem se sada nalazimo i približavati razvijenoj Evropi. Jedino u ovoj perspektivi sagledavam i nalazim mjesto svih nacionalnih zajednica u Crnoj Gori, pa i specifičnosti Muslimana na jednoj i Bošnjaka na drugoj strani kao dva zasebna i ravnopravna konstituenta i vjerska, etnička i nacionalna korpusa, kao i svih drugih nacija i svih građana u Crnoj Gori.

Na kraju ovog poglavlja još da kažem da smatram da ni Muslimani ni Bošnjaci u Crnoj Gori, kao ni drugi narodi, ne žive i ne treba da žive u getu. Budućnost crnogorskog demokratskog društva nije u paralelizmu monizama raznih društvenih subjekata, već u njihovom snažnom i dinamičnom interaktivnom susretanju, prožimanju i djelovanju, pa i onom naravno između Muslimanskog i Bošnjačkog korpusa. U ovom smislu podsjetio bih na crnogorsko etičko nasljeđe – i u tom kontekstu na moralne poruke vojvode i pisca, mudraca i filosofa, narodnog pametara i utopista od najbolje vrste: Marka Miljanova - kao zajedničke, žive, savremene i budućnosne filozofije življenja za sve nacije i religije u Crnoj Gori. Etika Marka Miljanova danas u XXI-om vijeku je živo vrelo duhovne, etičke i društvene inspiracije crnogorskog, srpskog, bošnjačkog, muslimanskog, albanskog, hrvatskog i svakog drugog naroda i pojedinca dobre volje. Ivo Andrić je pisao tako nadahnuto o bosanskoj endemskoj bolesti - mržnji, kao metafori univerzalnog zla u svijetu. Savjetovao je i predlagao da se ova bolest dobro izučava i liječi, da se svaki čovjek Bosne dobro pazi od tog zla.

Za razliku od ovog Andrićevog stava o endemskoj mržnji kao autentičnog bosanskog zla, podsjećam na samo jedan argumenat u prilog prirodne i nužne opstojnosti ove teme na crnogorskom prostoru. Tiče se čojstva, kao osobenog fenomena na duhovnoj mapi čovječanstva, kao aktivne filozofije mira i ostvarive utopije ljudske slobode.

 Čojstvo je autentično crnogorsko dobro i kao takvo, ne samo baštinsko, već i savremeno i civilizacijsko dobro društva budućnosti koje je već počelo, nažalost kod nas uglavnom gotovo još samo u naznakama verbalnih i zapravo najviše teorijskih, normativnih i zakonodavnih opredjeljenja – naime, civilnog, pravnog, tolerantnog, harmoničnog, dostojanstvenog, demokratskog i emancipovanog društva. Čojstvo je evropski moralni i duhovni horizont par exelans, identičan sa čuvenim Kantovim kategoričkim imperativima. Čojstvo nam može biti bez sumnje i od sasvim praktične koristi, posebno danas u tranziciji, kada o moralu skoro niko više ne vodi računa. I nije to dakako sama naša specifičnost. Ipak, možda smo tako nisko – osobito u posljednje vrijeme u parlamentarno-međustranačko-političkim i medijskim prepucavanjima i ''nadgornjavanjima'', i zato što smo okrenuli leđa moralnim i ukupnim duhovnim vrijednostima. Politika i stranke, svakako, nijesu dovoljni. Klasična državna sredstva, takođe. Čak, mogu da djeluju i kontraproduktivno. Samo demokratija, civilizacijske, duboko ljudske i opštehumane vrijednosti, međusobno povjerenje, znanje o zajednički pređenom putu u prošlosti, svijet o jedinstvu, solidarnosti i istim civilizacijskim ciljevima postojanja i djelovanja, pravna država, civilno društvo, moral i etika – mogu dovesti do zajednice i građanskog, humanog i otvorenog društva; totalitarizam, ksenofobija, svaka isključivost, odsustvo morala, odgovornosti i civilizacijske utemeljenosti, militarizacija, nesloboda i partijska država – vode ka raz-jednici. Insistiranjem na kategorijama morala, prevashodno na čojstvu, ključni većinski državotvorni i evropski crnogorski blok u našoj zemlji, dakle, međusobni odnos unutar njega, međusobni odnos svih nacionalnih zajednica unutar Crne Gore, kao i odnos prema okruženju, regionu pa čak i Evropi, prije svega, ali i drugim velikim i moćnim državama u svijetu i međunarodnoj zajednici u cjelini, mogao bi biti uravnoteženiji i produktivniji za sve građane Crne Gore i za još veći njihov ukupni dobrobit i poboljšani kvalitet života i standard. Radi se o tome da se sačuvamo od samih sebe što je osnovna premisa čojstva, tj. sačuvati drugoga od sebe a to se ne može ako sami sebe ne sačuvamo od sebe samih. Ako to ne uspijemo, ne može nam niko drugi pomoći. Da bi se to postiglo, u našem javnom životu, politici, školstvu, kulturi, izdavaštvu, medijima (nikako ne na zadnjem mjestu!) –  a osnova svemu tome je prosvijećenost, tolerancija, poštovanje drugoga i razlika, demokratija i efikasan ekonomski i svaki drugi život, a sada smo još uvijek daleko od toga, mada se približavamo i to se svakako uvijek mora istaći i afirmisati! - moraju biti na pravi, dijaloški način prisutne duhovne i moralne teme.