Društvo

Dr. sc. Goran Sekulović: GLOBALIZACIJA (DRŽAVA–MEDIJI)

GLOBALIZACIJSKO REDIZAJNIRANJE MEDIJSKE SUVERENOSTI (XIV)

Okt 30, 2020 0 Komentara

(15 riječi)

O novinarstvu i medijima uopšte može se govoriti i pisati sa raznih aspekata i sa raznim ciljevima. Novinarstvo je zanat kao i svaki drugi, jedna od profesija za koju je potrebno imati, osim prirodnog dara i velike radoznalosti, upornosti i volje, određenu sumu znanja i informacija, kao i inteligenciju i talenat za pisanje, te prilično iskustva i prakse. Ima knjiga o procesu pisanja uopšte, kreativnog posebno, naravno i novinskog pisanja. Tu bi došla analiza konkretnih stvari, recimo oko novinskih članaka u listovima – naslova, lida, fotografija, legendi, redigovanja... Ima knjiga o odnosu novinarstva u cjelini, kao profesije, i moći kao takve, osobito političke moći, odnosno vlasti. Ima knjiga i rasprava koje više i prisnije govore o društvenoj suštini novinarskog posla. Naročito je to bio slučaj u socijalističko-samoupravnom društvu kao političkom sistemu koji je upravo na tome insistirao, a i aktuelna događanja krajem osamdesetih i početkom devedetih godina dvadesetog vijeka sigurno su tome doprinijela, tj. suton i kraj jednog određenog vida službenog socijalističkog društva u Evropi i što se tiče ovog prostora, kraj i krvavi raspad bivše SFRJ. Ima knjiga koje govore o medijima u visoko razvijenom tzv. postmodernom društvu i društvu postdemokratije, poglavito u  Zapadnoj Evropi, SAD-u, Japanu… Ima knjiga  koje traže odgovor na pitanje šta je bit savremenih medija, koje su njihove najvažnije karakteristike i zašto su takvi kakvi su. Ima knjiga koje govore o tranzicijskim medijskim previranjima i mijenama, koje su za nas, za Crnu Goru i region evropskog Jugoistoka, od izuzetne važnosti. Sa pretežnom promjenom nosioca vlasničke svojine medija u savremenom svijetu mijenja se i pozicija medija i njena samostalnost. U ranijim vremenima znala su se pravila igre koja su se sada u toku same igre promijenila.

Iako je ranija teorijska i praktična podjela na države ‘’narodne demokratije’’ i države ‘’zapadne demokratije’’ (neđe između ova dva modela svoje mjesto je svakako imalo i bivše jugoslovensko društvo socijalističkog samoupravljanja) već deplasirana budući da se, prije svega, tzv. ‘’realni socijalizam’’ samourušio a globalizacija i (neo)liberalni koncept obuhvatili čitavi svijet, nekadašnja različitost društvenog položaja te cilja postojanja i djelovanja medija u tim državama mora se i danas imati u vidu, makar iz razloga što objektivnijeg sagledavanja aktuelnog medijskog stanja u postsocijalističkim a danas tzv. tranzicijskim zemljama.

U svakoj knjizi o žurnalizmu, mora se razmatrati i odnos između medija i politike. Jer, čini se da je to nezaobilazna tema kada je o novinarstvu riječ. Ovaj se odnos može vidjeti na različite načine. Nameće se naime više pitanja –  slobodni mediji i demokratsko društvo, lični integritet novinara i javni, građanski, državni, odnosno ili pak stranački mediji, način upravljanja javnim, građanskim, državnim medijima u višestranačkim društvima i druga. Suštinska poruka principijelno shvaćenog odnosa demokratske javnosti i slobodnih medija u otvorenom, civilnom društvu je sljedeća: sloboda se ostvaruje slobodom. Slobodni mediji su sredstva za ostvarivanje demokratskog cilja slobodnog, ravnopravnog, stabilnog građanskog života i mira. Profesionalni i etički standardi i privatno političko mišljenje u javnim, građanskim, državnim, medijima moraju se razdvojiti.

U svakom mediju, bez obzira na njegovo vlasništvo, novinari i urednici se bore, ili bi trebalo da se bore, za svoj ne samo materijalni, već i etički i profesionalni standard, slobodu i dostojanstvo svog poziva, na pravo na kritičko i slobodno, uistinu nezavisno bavljenje svojim poslom. Jer, sam pojam nezavisnog novinarstva se osobito u zemljama tzv. tranzicije od bivših socijalističkih zemalja ka demokratiji liberalnog, savremenog kapitalizma, često falsifikuje i njime se manipuliše. Obaveza novinara i urednika i u privatnim i u javnim, državnim, građanskim medijima, jeste da se drže etičkih i profesionalnih standarda i da se u tom kontekstu bore za svoj profesionalni dignitet sa vlasnicima medija, dakle, i sa privatnim vlasnicima i biznismenima i sa državom, tj. Vladom i drugim organima koji u ime države i Vlade upravljaju medijima, u ovim slučajevima javnim servisima. No, često je slučaj u tzv. tranzicijskim zemljama da vlasnici privatnih medija uređuju svoje medije, a ne novinari i urednici kojima bi to trebao da bude profesionalni i stvaralački izazov i struka. I ne samo to, već da se vlasnici privatnih medija bave i politikom, tj. da osnivaju i suštinski rukovode strankama, te da u svojim medijima promovišu snažno i agresivno, vrlo često politikantski i senzacionalistički, bez etičkih i profesionalnih standarda, svoje političke, ekonomske i profitne aspiracije i ciljeve. Privatni mediji, tzv. nezavisni, u ovom smislu su samo sredstvo i jako propagandističko oruđe za osvajanje što većih djelova političkog i ekonomskog kolača. O slučajevima kada se u istoj poziciji nađu i  javni servisi, tj. građanski, državni mediji, posebno ćemo govoriti na kraju knjige. To su one situacije kada aktuelni menadžment ili čak i djelovi upravljačkog organa javnog servisa, ili u određenom trenutku i većina članova tih organa, postupaju suprotno Zakonu i javnom servisu i dozvoljavaju da neki subjekti izvan javnog servisa uređuju javni servis, zloupotrebljavajući time svoje društvene pozicije, te svrstavajući se time samo na jednu političku stranu, u našem konkretnom aktuelnom crnogorskom slučaju na opozicionu, i to sasvim direktno, suprotstavljajući se i ne dozvoljavajući da Vlada i državni organi makar samo se informišu o tome đe ide novac poreskih obveznika za javni servis, a nasuprot tome se dozvoljava da pojedine nevladine organizacije i preko njih određene zainteresovane i političke i ekonomske grupacije ostvaruju svoje strateške interese u javnom servisu mimo svih pozitivnih zakonskih, profesionalnih i etičkih standarda.  

Nezavisnosti i slobodi u građanskim, državnim, javnim, medijima ne bi trebalo da smeta i pravi problem ako ti isti mediji ne mimoilaze već poštuju strukturu političke moći u državi. Suprotno ponašanje jeste za novinare privlačno i atraktivno, podiže im "rejting" i slično, ali može biti vrlo opasno sa stanovišta demokratije i interesa svih građana. Na kraju, većinska, odnosno vladajuća politička moć to neće ni dozvoliti, jer imaju političku moć proisteklu iz slobodnih demokratskih izbora, odnosno posjeduju ovjerenu volju birača, tj. građana. U jednom stabilnom i demokratskom društvu pitanja ove vrste su uglavnom već etablirana i strukturirana manje-više na opšte zadovoljstvo.

U zemljama tranzicije iz socijalizma  u kapitalizam i čini se posebno na Balkanu, ovo se pitanje posmatra sa mnogo više strasti i polemike. Lično nikada ne bih mogao sebi dopustiti pravo, niti bih se mogao osjećati pozvanim i sa toliko sposobnosti da sam kao novinar ili urednik određujem šta je dobrobit građana, šta je istorijska istina itd., a da lišim svega toga one snage, one pojedince, koje su upravo građani ovlastili da to procjenjuju. To nikako ne znači da ja kao građanin, kao misleće i političko biće nemam svoj stav o društvenim pitanjima koja ispoljavam na javnoj sceni bilo kao autor knjiga i članaka ili pak u različitim prilikama, diskusijama i polemikama, te da se i kao novinar  odričem bilo kojeg dijela svog sopstvenog civilizacijskog, obrazovnog, političkog, kulturnog, ideološkog, istorijskog i bilo kojeg drugog habitusa, osjećaja i vrijednosti. Apsolutno nasuprot tome. To sve čini neraskidivi dio moje ličnosti, njenog demokratskog, građanskog, etičkog i profesionalnog bića. Radi se ‘’samo’’ o tome da mi ne pada na pamet da uzurpiram one društvene, profesionalne, državne i građanske pozicije koja pripadaju drugim profesijama, grupama i slojevima, odnosno da prije svega etički i profesionalno ispunjavam standard žurnalizma i novinarstva. Poštujem svako mišljenje i uvijek sam se zalagao da ono bude potpuno slobodno ispoljeno. Ali, čini mi se, morali bi svi biti jako oprezni da ne bismo upadali u zamku da naše vlastite ocjene i istine kolektivizujemo i generalizujemo.

U ovom pogledu novinari imaju mnogo manje "mogućnosti" i manevarskog prostora od, recimo, političara. Može se reći da je najbliže istini novinarstva u ovom smislu ono njegovo viđenje koje ga definiše kao stvaralačko prenošenje informacija javnosti.

Kao i za demokratiju, i to treba reći, i za novinarstvo važi da svakog dana kreće sa tzv. "nulte tačke". Pri tome, da bi se sagledali rezultati na putu svakodnevnog udaljavanja od tzv. "nulte tačke" ili stagniranja na njenoj poziciji, nužno je posmatrati odnos politike i političara i novinara i novinarstva. Da li politika i političari odmažu ili pomažu novinarima i novinarstvu? U ovom kontekstu važno je pitanje konsenzusa. Naime, posebno treba govoriti o konsenzusu i o potrebi minimalne saglasnosti (o ključnim pitanjima) svih političkih faktora jedne zajednice. Naravno, pod tom pretpostavkom novinarima je lakše. Tada je uobličen jedan demokratski okvir od koga se može krenuti i ići ka daljim prodorima demokratije i dijaloga u jednoj zemlji. No, ako to izostane, tj. ako na primjer parlamentarna opozicija odbija da uzme učešća u radu državnog Parlmenta, onda su posljedice negativne i to se očituje i na mnogim drugim poljima, pa naravno itekako i na medijskom planu. Gotovo zakonito, odmah poslije političke ravni odbijanja konsenzusa o najvažnijim pitanjima države, dolazi i do toga da opozicija (ako je to ‘’opozicija’’, jer često to nije opozicija vlasti, tj. strankama trenutno na vlasti već samoj državi i njenoj suverenosti u okviru koje djeluju) odbija da njeni predstavnici  uzmu učešća u različitim formama djelovanja i rada, promišljanja i priprema različitih projekata, zakona, prakse i regulative na medijskom planu. U praksi postoje različiti oblici svih ovih ispoljavanja animoziteta i nepovjerenja prema vladajućim političkim strukturama ili pak još bolje državotvornim strankama i različitim medijskim formama i sadržajima djelovanja, osobito koji egzistiraju u građanskim, javnim, državnim, medijima. Često dolazi do toga da se kritikuju temeljni istorijski, državni i identitetski osnovi jedne zemlje bilo kroz kritike državne vlasti bilo kroz kritike građanskih, javnih, državnih, medija, upravo od onih koji odbijaju da svoja viđenja podijele sa svojim kolegama-parlamentarcima i čitavom javnošću i na kreativan način ih ispolje u za to predviđenim državnim institucijama u kojima su ih građani birali i u kojima očekuju da ih zastupaju. Ovako je njihova pozicija mnogo lagodnija i neobaveznija, neodgovornija i prema građanstvu i biračima, javnosti i državi, društvu i sopstvenoj zemlji-domovini, nedopustiva i nepodnošljiva. U suprotnom, kada bi poštovali državu i osnovne, ključne tačke njenog postojanja, tj. kada bi se na taj način priklonili konsenzusu kao opštem zajedničkom okviru temeljnog konstituisanja svih političkih faktora u jednoj zemlji, kritike bi naravno tada takođe bilo, i to veoma poželjne i dobrodošle, ali bi ona dolazila "iznutra", iz njedara sopstvene zemlje i države-domovine, a ta je pozicija umnogome kvalitetnija, prirodnija, svrhovitija, efikasnija, racionalnija, dakle, posve drugačija – sa više odgovornosti, racionalnosti, solidarnosti, demokratičnosti, mudrosti, mjere, univerzalnosti. Od toga mogu svi samo da dobiju – i mediji, i vlast i opozicija.

U savremenom svijetu već odavno su prisutne sve izraženije tendencije ka planetarnom, globalnom upravljanju. Za globalno upravljanje trebaju globalni mediji, a u isto vrijeme paralelno o(p)staju nacionalne države i vlade, pa iako mediji i dalje formalno djeluju unutar nacionalnih država oni ih transcendiraju zajedno sa multinacionalnim kompanijama  i i nadnacionalnim političkim i ekonomskim i drugim međunarodnim institucijama. Nacionalne države su unutar i svjetskog tržišta i rastućeg trenda globalnog multikulturalizma u svijetu, ali i svjetskog medijskog polja. Kao što više nije unutar države nacionalno tržište, već je država unutar svjetskog tržišta, tako i više nijesu suštinski i po dosegu svojih moći, uticaja i fokusiranosti unutar nacionalne države mediji, već su nacionalne države unutar svjetskog medijskog polja. Svijet je uistinu postao globalno selo, kako je govorio i precizno predvidio Makluan, i to još mnogo više od njegovog vremena.

Za pola milenijuma razvoja medija, od Gutenberga do interneta, vidljivo je da su sa pojavom svakog novog medija, opstajali i dalje i oni stari, tradicionalni mediji, pa će tako, nema sumnje, biti i ubuduće. To je bio slučaj sa štampom u odnosu na usmenu kulturu, radija u odnosu na štampu, filma u odnosu na radijo, televizije u odnosu na film, interneta u odnosu na televiziju... I kako je kontekst i društvena situacija nekog vremena i doba uticala na pojavu, tok i dinamiku razvoja nekog medija, isto to važi i obrnuto, kao i to da će i taj dvosmjerni i interaktivni uticaj i odnos takođe nesumnjivo postojati i u bliskoj i daljoj budućnosti. I to kako u smislu razvoja visoke elektroničke tehnologije i samih medija, tako i odnosa istih tih medija, s jedne strane, te njihovih društvenih i socijalnih aspekata, odnosno globalnih, upravljačkih, političkih, ekonomskih, kulturnih i svih drugih strana i posljedica, s druge strane.   

 Postoji bezbroj dokaza koliko su i kako mediji uticali na tok, karakter i sadržaj događaja, fenomena i procesa u svijetu. Takođe, isto to važi i za odnos svijeta, odnosno uticaj društva kao takvog i njegovog fundamentalnog, konstitucionalnog razvoja, na same medije. Razvoj i društva i medija je nevjerovatno brz, složen i nepredvidiv. To pokazuje i kompleksnost i razuđenost ne samo istorijske hronologije razvoja i društva i medija, već i njihove savremene zbilje. Uokvirujući ovu tako izazovnu i dinamičnu interaktivnu scenu krovom sveprisutne globalizacije, i društvo i mediji se pojavljuju paralelno jedni pored drugih ali i direktno se sučeljavajući preko bezbroj i tradicionalnih i inovativnih svojih fenomenoloških iskaza i izričaja. Na djelu su i tradicionalni društveni, državni i demokratski organizmi i procesi, ne samo moderne već čak i predmoderne, ali i oni postmoderne i postdemokratije, a u isto vrijeme, dakle, egzistiraju i takozvani stari i novi mediji.