Kultura

Dr. sc. Goran Sekulović o knjizi ,,Sula Radov (Evropski racionalizam i crnogorsko običajno pravo)” dr sc. Čedomira Bogićevića

Temelji učenja umne – racionalne orijentacije crnogorske prirodnopravne škole

Apr 01, 2020 5 Komentara

(15 riječi)

Knji­ga ,,Su­la Ra­dov (Evrop­ski ra­ci­o­na­li­zam i cr­no­gor­sko obi­čaj­no pra­vo)” dr. sc.  Če­do­mi­ra Bo­gi­će­vi­ća u iz­da­nju KIC-a ,,Bi­je­li Pa­vle” iz Da­ni­lov­gra­da je ve­o­ma zna­čaj­no na­uč­no i is­tra­ži­vač­ko dje­lo. Ko­sta­din Su­la Ra­dov Ra­du­lo­vić bio je ve­li­ki cr­no­gor­ski mudrac, pa­me­tar, pra­ved­nik, su­di­ja, ka­pe­tan, gvar­di­jan, ku­lug­dži­ja, se­na­tor, slo­bo­dar, ro­do­ljub i ju­nak ovog na­šeg ta­da­šnjeg pro­sto­ra. Svojim izrekama Kostadin – Sula Radov Radulović u narodu poznat kao Sula Radov, postavio je temelje učenja umne – racionalne orijentacije crnogorske prirodnopravne škole. Zbog svog ta­kvog ra­da i po­na­ša­nja sva Su­li­na ri­zni­ca ži­vo­ta i stva­ra­la­štva nad­ži­vje­la je mi­nu­lo vri­je­me i osta­će u vječ­nost na­rod­nog pam­će­nja. Osno­vao je osnov­nu ško­lu u Ko­ma­ni­ma, a so­ci­jal­no-fi­lo­zof­sku dok­tri­nu gra­dio je i ob­li­ko­vao kao naj­ve­ći dje­li­lac na­rod­ne prav­de – su­di­ja i ple­men­ski ka­pe­tan. Autor ove knji­ge dr Če­do Bo­giće­vić je član mno­gih cr­no­gor­skih in­sti­tu­ci­ja i dru­šta­va, a sam je in­sti­tu­ci­ja. Ob­ja­vio je ve­li­ki broj stu­di­ja i ese­ja iz fi­lo­zo­fi­je pra­va i op­šte prav­ne te­o­ri­je, kao i ve­li­ki broj publi­ci­stič­kih ra­do­va, ve­za­nih za eti­ku, kul­tu­ru i tra­di­ci­ju Cr­no­go­ra­ca.

Od­li­ko­van je mno­gim me­da­lja­ma, na­gra­da­ma i po­ve­lja­ma. Knji­ga ,,Su­la Ra­dov” je kru­na to­ga ra­da, jer je pri­bli­ži­la ovog ne­nad­ma­šnog cr­no­gor­skog mu­dra­ca i obič­nom čo­vje­ku. Za­to, ni­je ni ču­do što ga u nje­go­vim rod­nim Ko­ma­ni­ma i da­nas zo­vu cr­no­gor­ski So­krat.

Dr Če­do Bo­giće­vić kaže da naj­bo­lji po­zna­va­lac Su­li­ne mi­sli – so­ci­jal­ni te­o­re­ti­čar, eti­čar i so­ci­jal­ni fi­lo­zof dr. sc. Vu­ko­ta B. Ra­du­lo­vić, ide u ko­rak da­lje pa u knjizi ‘’SULA RADOV U SVOM VREMENU’’ ka­že: ,,Sna­ga ri­je­či Su­le Ra­do­va je su­bli­ma­ci­ja sve­ga ono­ga što je naj­bo­lje u cr­no­gor­skom na­rod­nom du­hu, či­ja je on sim­bo­li­ka, a to je ljud­skost, pa­met i mu­drost”. Sulu je, piše dr Vukota B. Radulović, od vladara Petrovića, zapazio, kako je jednom prilikom rekao prof. dr Novak Kilibarda, najpametniji – a to je Petar I, čin kapetana mu je dao najmudriji – vladika Rade, raskapetanio ga najžešći – knjaz Danilo, a rehabilitovao ga najvještiji – knjaz Nikola. Za vrijeme Petra I, Sula je postao član Kuluka, prve jedinstvene sudske institucije u Crnoj Gori, koja je uspostavljena 1798. godine. Istakao se, kao član te institucije, i, kao takvog, cijenio ga je Petar I. Dr. Vukota B. Radulović ističe da je, po nekim izvorima, Sula učestvovao, veoma mlad, sa knezom Mrdjanom Jovanovićem, na sudjenju u manastiru Stanjevići – opatu Dolćiju, sekretaru Petra I, kao jedan od 48 biranih Crnogoraca. Kao član Kuluka, već je bio prepoznatljiv po zalaganju za pravdu i pravilnost, javno ističući: »Ne može čojek griješit – ako istinu reče. Griješio bi, ako je zaturi i krije od ljudi. «Vođen ovom mišlju i tim životnim stavom, trudio se da, u izricanju presuda, bude oštar i pravičan, odnosno da presude zaštite pravoga, a pogode krivoga. Znao je, tada, govoriti: “Lako je čojeka ubiti u boju – još lakše u osveti, ma je muka, u ime naroda, po pravdi kaznu mu izreć! Čojeku, tada, ne uzimaš samo život, no i čojstvo, a to je više od života.” 1832. godine postao je član Gvardije i pročuo se širom Crne Gore, kao najpravičniji i najumniji gvardijan.
Dr Vukota B. Radulović ističe da je Sula u Njegoševo vrijeme bio oduševljen otvaranjem škola, pa je pokušavao da je otvori u Komanima, što mu nije pošlo za rukom. No, onda je pozvao u Komane jeromonaha Evgeniju Nikića, iz Podgorice, da bi opismenio nekoliko komanskih momaka. Nikić je, neko vrijeme, boravio u Komanima, o čemu svjedoči njegova rukopisna knjiga »Molitva svetih vračeva«, koju je poklonio popu i komandijeru Simu Raduloviću. Govorio je tada Sula: »Čojek ne traži mnogo: koru ljeba – da nije gladan, knjigu – da nije slijep i slobodu – da smije zborit.«
Dr Če­do Bo­giće­vić pokazuje da između crnogorskog etosa i helenskog kulturnog nasljeđa, između Crne Gore i grčke kulture, između Sule Radova i grčkih stoika i sofista i njihove filozofije, bez obzira što Sula nije poznavao niti čuo za njihovo učenje, postoji zajednička nit koja povezuje ove dvije duhovne kulture. Da bi čovjek, kao osoba bio ličnost, potrebna mu je sloboda. Samo je slobodna ličnost samosvjesna, autonomna, nezavisna i samodjelatna. Sloboda je uslov opstojnosti ljudskog bića. Sloboda nije stanje nego djelatnost. Sloboda nije data nego se uspostavlja, podsjeća dr Če­do Bo­giće­vić. Život je borba pa se sloboda ne stiče nego osvaja. Ljepša je i draža borba za slobodu od same slobode. Svijet ne postoji, on postaje. Djelovanje postoji samo kao samodjelatnost. Samodjelatnost je samosvijest o ljudskoj potrebi koja se ostvaruje samosviješću bez koje nema svijesti. Biti u svijesti znači biti slobodan. Biti u interakciji sa drugim, znači biti samostvaralačko biće jer je svijet duhovna i moralna zajednica slobodnih ljudi. Otuda crnogorski moralni kodeks koji izvire iz ontološke potrebe za slobodom ovaploćenje je strukturnih moralnih vrijednosti zasnovanih na slobodi i dostojanstvu, kao univerzalnim ljudskim vrijednostima što izviru iz opšte čovječnih vrlina individue i čovječanstva kao ljudske zajednice.
Kada je riječ o crnogorskom običajnom pravu, dr Če­do Bo­giće­vić ukazuje da je običaj kao pravilo društvenog života druga priroda čovjekova. Takva druga priroda se uspostavlja kao novi čovjekov svijet koji se podređuje ljudskim navikama i tradiciji koje se nalaze kao svrha u ostvarenju opšteljudskih vrijednosti – slobode i dostojanstva. Običaj je socijalni medijum koji se ostvaruje kao nepisani zakon. Taj nepisani zakon je realni, objektivni i stvarni način života pojedinaca i društva podignut na nivo principa ili norme, dakle, realne i postojeće opštenitosti kao uslov čovječnosti. Običaj je čovjekovo djelatno–misaono–duhovno i voljno privikavanje ljudi na zajednički život u socijabilitetu, što je sačinjen od legitimnog i moralnog, u kojem čovjek postaje stvarno, samotvorno i samosvjesno djelatno biće. U običaju se čovjek uči drugoj – ljudskoj i društvenoj prirodi. Običaj je izraz ljudske autonomije kojom se uspostavlja proces djelatnih formi opstojnosti, a on je nemoguć bez aktiviteta strukturnih vrlina subjektivne strane ličnosti , u kojoj se afirmiše vlastiti svijet i samosvijest o potrebi ne samo sebe, nego i o potrebi drugog čovjeka i svih članova zajednice za svojom suštinom, što je izraz ljudske solidarnosti. Otuda nijedno moralno činjenje nije moguće bez samosvijesti o sopstvenim i drugim svrhama, a nju je nemoguće konstituisati bez ljudske slobode koja počiva na poštovanju dostojanstva drugog bića. Za razliku od autonomije (auto – sam; nomos – pravilo), heteronomija (heteros – drugi, nomos – zakon), je suprotnost autonomiji i kao takav izvor moralnih izopačenja. Ako volja izvan ili iznad sebe traži predmet svoga djelovanja, onda to nije samo određenje ljudske ličnosti, nego podređenost drugome, kao negaciji autonomije i autonomnog htjenja.

Čovjek postaje središte samodjelatnosti samo ako može da podnese teret moralnih zakona – odgovornost za svoje činidbe pred drugim i pred društvom. Pod heteronomijom, čovjek je sveden na pokornost. Izraz heteronomije su pisani zakoni za koje je grčki stoik Hipija govorio da su grobnica ljudske slobode. Vlast čuva zakon a vrijeme običaje – zato ovi dulje traju, govorio je Sula Radov. Sula Radov, iskazivao je, aforizmom i anegdotom, kredo egzistencije ne samo vlastitog uma već i narodnog kodeksa pravde zasnovanim na čojskim zakonima što su ih iznjedrili: zdrav razum, bistra pamet, pošteno srce i zadata riječ, a klesali ih najbolji i najmudriji sinovi crnogorskog naroda, kroz koje danas otkrivamo geneologiju fenomena crnogorske tradicije, ali i sponu sa noumenom njene kulture, kao pokretačkim impulsima njene savremenosti i budućnosti. Sulina misao, iskričava i lucidna, pravedna i hrabra, mudra i poučna, što silazi do dubina stoičke škole starih Helena, do sofista Hipije i Kalikala, do Hesoida i Antifona, do Diogena iz Apolonije i Protagore iz Efesa, kao prvobitnih ljubitelja mudrosti i umovanja što su postali temeljima grandioznog filozofskog učenja stare Helade, a koja, da je egzistirala (Sulina misao) u njihovo vrijeme, bila bi jednako poznata i trajna, kao što je trajno helensko kulturno nasljeđe. Ali, bez obzira što „u velikim narodima geniju se gnijezdo vije“, raznolike interakcije među narodima i državama savremenog čovječanstva učiniće da misao Sule Radova, kao veličanstveni produkt crnogorskog etosa zasnovan na postulatima čojstva, bude univerzalno nasljeđe svekolikog kulturnog čovječanstva. Sulina mudrost prevazilazi iskustvo ljudi svoga vremena pa čak i sveukupni moralni kodeks. On je jedan od onih ljudi koji je sjedinio hrabrost pravednika, viteško junaštvo i neprikosnoveni postulat slobode (u riječi i djelu), sa interesima svoje zajednice, jer: „krv i mač brane slobodu, ali je pravda čuva“. „Što misliš“, pitao je knjaz Nikola serdara Jola Piletića – „Ko je ova dva dobra u naš vakat sastavio?“ „Sula, gospodaru. Đe je sablja sijevala i džeferdar grmio, bio je među prvima, a đe se pravda čuvala i riječ carovala, prvi su bili do njega“.

Dr Čedomir Bogićević naglašava da su poznate Suline filozofeme o moralu, pravdi i pravu kojima je anticipirao evropsku racionalističku misao, iako sholastički i ortografski za nju nije znao. On je emanirao i anticipirao misao najvećeg, kako kaže dr Čedomir Bogićević, njemačkog i filozofa čovječanstva Imanuela Kanta, koji se proslavio filozofskom tezom: “Prava se otkrivaju”, dok je Sula, u isto vrijeme, kazao: “Prava postoje, ona se ne propisuju, ona se štite”. Sula je isticao: ‘’Zakon koji ne čuva pravdu, nije zakon”. S pravom dr Čedomir Bogićević piše da je to moderni koncept vladavine pravednog prava i pravde kao njegovog rodnog mjesta. Time je Sula postao preteča misli slavnog njemačkog filozofa prava Gustava Rabduha koji je rekao: ‘’Pravo je volja za pravdom. Nad zakonskim nepravom bdi nadzakonsko pravo. Pravnici treba da smognu snage da odbiju primjenu nepravičnih propisa i nepravednog prava.’’ Sula je potvrdio i misao srednjovjekovnog filozofa Tome Akvinskog (1225-1274), koji je govorio: ‘’Ljudski zakon ima svojstvo zakona ukoliko je u skladu sa zdravim razumom, a u suprotnom protivurječi pravdi’’.

Upoređujući evropske i crnogorske domete prije svega u filozofiji, etici, pravu i socijalnoj teoriji, dr Čedomir Bogićević zaključuje da su vrela crnogorskog etosa, crnogorska istorija, njen etički kodeks i vrline etosa, osobena i jedinstvena heroika života, samorodna žila njenog društvenog stabla što je rodila najljepše i najuzvišenije plodove socijalnog i kulturnog nasljeđa, a hranila se na vrlinama ljudskovine što je, kao sublimacija sveukupnih strukturnih elemenata njihovog agona, uslovilo da se nerastočeno blagorođe i dobrodušnost, uz viteške postulate čojskih zakona, razlije kroz moralnu plazmu do grandioznih i zadivljujućih oblika i primjera duševne veličine, đe su sve osobine duha i ljudskog karaktera bile u dokazivanju i neprekidnoj igri nadmetanja kroz utakmicu karakternih osobina čovjeka, ali i kolektivnih atribucija zajednice, u kojoj su vladali strogi zakoni hijerarhije zasnovani isključivo na vrijednostima i vrlinama. Dramaturgija života, piše dr Čedomir Bogićević, iskovala je i sistematizovala pojmove, kategorije i ustanove socijalnog etosa čiji temelji počivaju na slobodi, pravdi i jednakosti i đe je sve bilo okrenuto čovjeku i čojskim zakonima i mjerilima života.

Crnogorski moralni kodeks je, ističe dr Čedomir Bogićević, anticipacija Kantovog kategoričkog imperativa: Čovjek je subjekt moralnog zakona, što obavezuje da treba poštovati čovjeka kao reprezenta čovječanstva. Ovaj postulat označava dužnost čovjekovu da djeluje po principu sveopšteg zakona, tj. da čini dobro. Crnogorski moralni kodeks je anticipacija i Kantovog kategoričkog imperativa: Djeluj tako da maksima tvoje volje može da vrijedi kao princip opšteg zakonodavstva, ili: Djeluj tako da čovječanstvo kako u tvojoj osobi, tako i u osobi drugog lica svagda uzimaš kao svrhu a nikad kao sredstvo. Moralni zakon je nepovrjediv, jer je čovječnost i čovječanstvo opšta svrha kao univerzalna vrijednost, naglašava dr Čedomir Bogićević.

Moralno savršenstvo čovjeka sastoji se u vršenju dužnosti prema drugim, a naročito prema ugroženim i nemoćnim, čiji izraz predstavlja aksiološko načelo njihove filozofije morala: Svaki pojedinac treba da služi čovječanstvu kao svojoj ličnoj svrsi. Zbog toga je borba Crnogoraca za slobodu bila borba za slobodu sveukupnog čovječanstva. Dr Čedomir Bogićević kaže da je pojavu pisanih zakona (nakon donošenja Zakonika obščeg crnogorskog i brdskog iz 1798), Sula shvatio kao akt moralne i pravne kulture, kojom društvo preuzima na svoje organe mehanizme zaštite prava i sloboda njegovih članova, kojim se uspostavljaju temelji pravne države. „Kapetane, od kako je svijeta i vijeka ljudi su se čuvali od opasne riječi, brane i čast – krv gazili i domove rasturali“. „Jes“, kaže Sula, „vaistinu je tako. To je bilo vrijeme bezakonja. Kad ti niko ne čuva obraz, život i imanje, majku i sestru, ženu i đecu, niko sem ti i bratstva tvojega, onda je čojek imao pravo i dužnost da mane što bolje umije, da bi umro ka čojek i da ne bi živio kao nečojek. Sad je drugo vrijeme“, kaže Sula. „Pravo da sudimo prenijeli smo sa sebe na sudove – Gvardiju i Senat – oni vrše i dijele pravdu.

Dekriminalizacija klevete i uvrede u crnogorskom krivičnom zakonodavstvu, piše Dr Čedomir Bogićević, na tragu je refleksija Suline slobodarske i prosvjetiteljske misli. „U gomile nema suda“, govorio je Sula. Dr Čedomir Bogićević ovđe pravi komparaciju sa Aristotelovim stavom da je onaj ko je izmislio državu učinio najveće dobro i Platonovim apodiktičkim sudom: „I kad bi se svi Atinjani skupili na jedno mjesto i bili svi pametni kao Sokrat, to je opet samo jedna rulja“. Sula je živio na prelazu iz patrijarhalnog u građansko, iz predržavnog u državno stanje, u vrijeme u kome je neobuzdani karakter Crnogoraca, Njegoš slikao: „Vi ne date sedlati ni uzdati, pravda vi je što je vama drago“, u vrijeme u kome je bio najbolji onaj koji nije htio nikome da se potčini (jedan je Crnogorac rekao gospodaru: „Poštujem te kao gospodara, ali me tvoje naredbe ne obavezuju“).

Prošle godine u Podgorici održani su prvi crnogorski politikološki dani ‘’Dvije rekoh, te ovakav džamadan stekoh’’ koji su imali veoma bogatu dvodnevnu Agendu. Organizatori su bili ’’Društvo za očuvanje crnogorske duhovne baštine’’ i Fakultet za državne i evropske studije. Nazvavši prve crnogorske politikološke Dane po jednoj od najpoznatijih misli i izreka crnogorskog Sokrata – Sule Radova Radulovića, hćeli smo da ukažemo na snage i potencijale veoma razuđene crnogorske politikološke scene, njene savremene humanističke, etičke i demokratske horizonte, s jedne, a s druge strane da podśetimo i afirmišemo ukupnu crnogorsku identitetsku, duhovnu, pravdoljubivu, filozofsko-etičku i slobodarsku baštinu kojoj pripadaju, između ostalog, i jedan Jovan Stefanović Baljević, prvi Crnogorac diplomirani pravnik i doktor filozofije, naime, prvi diplomirani pravnik i doktor filozofije koji se polovinom XVIII vijeka etnički iskazao kao Crnogorac i crnogorski i engleski teoretičar društva i mislilac Jovan Džon Plamenac, profesor političke filozofije na Oksfordu. Beśedom ‘’Sula Radov i istorijsko-etičko iskustvo crnogorskog naroda’’ prof. dr Novak Kilibarda je otvorio Skup i pokazao da Sula Radov ima suštinsko mjesto u duhovnoj hiljadugodišnjoj vertikali crnogorskoj.

Sula Radov je u osvit modernog doba bio, ne samo na ovom našem balkanskom već i na širem evropskom prostoru,  jedan od posljednjih zagovornika i praktičara životnog načela o jedinstvu etike i politike, tog starohelenskog neprikosnovenog principa na kojemu je nastala Evropa. Podśećam na stih crnogorskog uglednog pjesnika i akademika Vojislava Vulanovića – ‘’Crnogorci su potonji Grci’’. Povratak starohelenskom jedinstvu etike i politike je nužan, jer se u (post)modernom dobu to jedinstvo izgubilo do te mjere da poljski i engleski sociolog i  filozof  Zigmunt Bauman piše ’’da je sve na prodaju, pa i moral.’’ Sula Radov je bio jedan od prvih modernih crnogorskih disidenata, ali i rehabilitovani narodni prvak i glavar koji je ostavio vječni doprinos u vječnom duhovnom, etičkom i kulturološkom nasljeđu vječnog crnogorskog pogleda na svijet.

Jovan Cvijić je zapisao da nijedno, kako on kaže, južnoslovensko pleme nema tako širok i toliko otvoren pogled na svijet kao što ga imaju Crnogorci. Mićun M. Pavićević, pak, jedan od najboljih poznavalaca društvenih i kulturoloških prilika u Crnoj Gori i mentaliteta i psihologije, duha i bića Crnogoraca, smatrao je da ”nijedno slavensko pleme na Balkanu nema ljepše, sočnije i bogatije narodne predaje i tradicije od crnogorskog… Crnogorci imaju svoj specifični pogled na svijet. Oni su i jedan drugome velika tajna. Sfinga, zagonetka, problem za naročitu psihološku studiju. (Jedna digresija: Njegoš je upitavši Medakovića ’Poznaješ li ti ove Crnogorce?’, ovako sam odgovorio: ’Eto sam Crnogorac, rodio sam se i odrastao među njima i gospodar sam im, pa ih još ne poznajem.’) Kako se plemena razlikuju po narečju i akcentu, tako i po izvjesnim duhovnim osobinama. U časovima su individualni do paroksizma, a u časovima opet kolektivni do paradoksa. Što danas obožavaju, to sjutra miniraju! Nihilisti u rušenju, pozitivisti u stvaranju! Genijalni u mudrovanju, a bestijalni u srdžbi i ludovanju. Megdandžije i inadžije. Aristokrati duha. Gospoda i prosjaci, kukavice i junaci. Cinici i jeretici.

Postoji naročiti crnogorski tip, koji plače za svojim Dostojevskim, Viktorom Hugom ili Tolstojem. U folkloru je skoro svaki Crnogorac urezao po jedno parče svoga srca, po jedan drhtaj svoje duše, po jedan otisak svoga unutarnjega ja. Folklor mu je brana i hrana, epika i metafizika. I Crnogorčevo političko ’vjeruju’ nikad nije sigurno, stalno i konsolidovano. (Još jedna digresija: Možda je ovđe odgovor na pitanje Josipa Broza Tita upućeno Jovu Kapičiću o tome zašto su Crnogorci tako nepouzdani i nelojalni, a ovaj kontekst i nije tako udaljen od naše večerašnje teme, jer u bilo kojem vremenu postoji odnos i jedan od osnovnih problema svakog naroda, i pojedinca u njemu, prema vlasti i vladaru i prema strateškom kretanju zemlje i države u tom vremenu.) On se buni, napada, psuje, kritikuje i kad nema apsolutno nikakva povoda i razloga, nešto iz navike, nešto iz mode i snobizma. Jauče i kad ga ne boli, plače i kad nije gladan. Do podne pesimista i revolucionar, od podne optimista i mirotvorac. Deista i idealista, ateista i materijalista, Marksovac i Miloševac. Takav se Crnogorac rađa, živi i umire. Sve škole svijeta od tog ludog i zahuktalog gorštačkog deteta ne prekovaše drugoga čovjeka.’’
Mićun M. Pavićević piše i ovo: ”I međusobno nepoznati Crnogorci, kad se susretu, obično jedan drugoga oslovljavaju: ’A da nu mi pričaj što lijepo, amanti božji’. Zato i reče iguman Teodosije Mrkojević veziru Ćupreliću, da Crnogorci više žive od pričanja i maštanja no od hljeba i mesa. Crnogorac živi, pati, strada, bori se i umire za ime i slavu, čast i glas. Na jednom skupu pitao gospodar Crnogorce što bi kojemu najmilije bilo. Svi su izjavili svoje želje. Najkarakterističnija je ona Mića Iličkovića: — Mene bi najmilije bilo, gospodaru, da se pripnem na vrh tjemena od Lovćena, pa raširim obadvije ruke i tako se okamenim da me vidi cio svijet!… Ni pred manastirima o crkvenim saborima nije bilo više naroda no pred oborima i suhomedama: Sule Radova, Šuta Roganova, Ibra Bajova, Šuta Radonjina, Mića Iličkovića, popa-Đoke Mijuškovića i drugih narodnih pripovijedača, istoričara i filozofa. Dolazili su radoznali ljudi o svome brašnjeniku sa daljine od tri dana hoda, samo da čuju mudru riječ i ’nauk’. Ovakve ljude, koji su se odlikovali bogatstvom znanja narodnih umotvorina i besjedništvom, Crnogorci su nazivah ’mudrim Solima’ (car Solomun) i jezirlijama. Konstantina Radova Radulovića narod prekrsti u — Sulu i samo je pod tim imenom poznat širom Crne Gore. U tom fanatizmu i leži besmrtnost duševnoga blaga kod Crnogoraca.’’
Poznato je da Sula nije pohadjao školu. Ali je Sula pripadao prostoru i narodu, koletivitetu i etnosu, s jedne, i etosu, kulturnoj baštini i duhovnosti, s druge strane, koji se bio već hiljadama godina usidrio u temelje grčko-rimske civilizacije. Zato Sulina nepismenost ne može imati vrijednost, značaj i fakticitet njene savremene, današnje pojmovne oznake. Prof. dr Novak KILIBARDA u tekstu ’’Sula Radov – glasnogovornik istorijskog iskustva Crne Gore’’ upravo na to podsjeća i piše simbolično da je Atila bio mnogo osvojio, ali iza sebe nije ništa ostavio zato što na osvojene prostore ništa nije ni donio! Nijedan narod koji se bio domogao rezultata grčko-rimske civilizacije nije otišao Atilinim tragom. Takvi narodi doživljavaju tragiku ropstva i razaranja, ali na kraju oni vaskrsnu iz životvornog pepela svoje državne i kulturne prošlosti. Na tračnicama takvih događaja Crna Gora je imala prednost u prostorno maloj teritoriji. Prof. dr Novak KILIBARDA zapaža da četvoronahijska Crna Gora koju su predvodili mitropoliti Petrovići na neki način, ovom prednošću, podsjeća na Periklovu Atinu. Perikle je doslovno poznavao sve viđenije građane svoje države, to je bilo blagotvorno kako za uobličenje kolektivnog duha države i kulture tako i za pojedince koji snagom svoje stvaralačke sposobnosti uobličavaju kolektivno iskustvo. U četvoronahijskoj Crnoj Gori vladike-gospodari mogli su časkom okupiti plemenske i bratstveničke prvake i istom brzinom doturiti svoj glas ili zapovijed u ta bratstva i plemena. Tako crnogorski vladar pored dužnosti prvosvještenika i svjetovnog gospodara imao je ulogu i edukatora. Poslanice Petra I, piše prof. dr Novak KILIBARDA, bile su prvenstveno svakodnevna narodna čitanka! Onako mala i siromašna – “sirak tužni bez iđe ikoga”, Crna Gora se ne bi održala na temeljima koje je uspostavila dukljanska država da vladike Petrovići nijesu imali ulogu kolektivnih vaspitača i etičkih usmjerivača svojih podanika. Kletve Petra I, Njegoševi mušketi, Danilova vješala i Nikolini zakoni, naglašava prof. dr Novak KILIBARDA, nijesu mogli održati plemensko-bratstveničku Crnu Goru u abažurima države da nije bilo edukacije s vrha koja je državotvornom mišlju pobjeđivala plemenske i bratstveničke centrifugalne sile.
Najreprezentativniji primjer nepismenog plemenika i bratstvenika koji je edukovan normama državotvorne pisane kulture upravo je Sula Radov iz Komana. Nepismenog Sulu pripremila je pisana istorija!, zaključuje prof. dr Novak KILIBARDA. Sve ove premise i konkluzije prof. dr Novaka KILIBARDE  potvrđuju koncepciju, pristup, teze i zaključke dr Čedomira Bogićevića u knjizi ,,Su­la Ra­dov (Evrop­ski ra­ci­o­na­li­zam i cr­no­gor­sko obi­čaj­no pra­vo)”. Dr Čedomir Bogićević je dokazao da pojava i djelo, msili ideje, duh i etika Sule Radova, crnogorskog Sokrata, i izvire i pripada grčko-rimsko-zapadnoevropskom kulturnom biću i krugu i da po tome predstavlja izuzetno veliki doprinos ukupnom vječnom trajanju i agonu crnogorskom između brojnih evropskih i svjetskih naroda i država. Nestaju i velike imperije i civilizacije, a opstaju  i mali narodi i male zemlje, ali sa velikkim duhom i srcem, svjesni svog identiteta i vitalne potrebe da ga sačuvaju, što neminovno tvori i odgovarajuće sile pripravne i prilagođene da se to i realizuje u svakoj istorijskoj epohi. I Sula Radov je jedan od onih doduše malobrojnih sa vrha vrhova povjesnice (a tih je u svakoj populaciji nužno vrlo malo svuda u svijetu) crnogorskog sveukupnog bića, ali zato i najsjajnijih i najtrajnijih, najzaslužnijih i najdragocjenijih, kolektivnih vaspitača i etičkih usmjerivača svojih podanika, kako naglašava prof. dr Novak KILIBARDA a dokazuje dr Čedomir Bogićević. I kako je pored umnih i dalekovidih Petrovića, bez obzira na sve njihove slabosti ali i teškoće i ograničenja istorijskih vremena u kojima su djelovali, i Sula Radov uz još jedsan izuzetan broj  crnogorskih ličnosti u svom vremenu doprinio održanju Crne Gore, kako reče prof. dr Novak KILIBARDA, u abažurima države, tj.  doprinio edukaciji s vrha koja je državotvornom mišlju pobjeđivala plemenske i bratstveničke centrifugalne sile, tako i danas i u budućnosti, Crna Gora se mora držati ovih ličnosti i afirmisati njihova djela, pouke i poruke, mudre i vizionarske, svevremenske i univerzalne ideje i misli, sve sa jedinim ciljem da Crna Gora i crnogorska država i crnogorska nacija kao njena srž budu na nivou civlizacijskih zahtjeva savremenog svijeta.
Zato dr Čedomir Bogićević sugeriše da crnogorske centralne i lokalne, prosvjetne i administrativne vlasti učine napor da se na studijama jurističkih znanosti revandicira i studioznije izučava crnogorska državnopravna istorija i crnogorsko običajno pravo, arbanaško običajno pravo i šerijatska pravna kultura, etika i civilizacija. Jedan od amfiteatara Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore treba da ponese ime Sule Radova, kao što jedan nosi ime Valtazara Bogišića, jer je crnogorsku pravnu samorodicu stvorio crnogorski narod i njegovi duhovni gorostasi, kakav je bio i Sula Radov. Bilo bi u skladu sa tradicijom, piše dr Čedomir Bogićević, ali i izraz njenog poštovanja da crnogorske sudije, na svojim svečanim zborovima, polože izraze sjećanja na spomenik Suli Radova pred Vlaškom crkvom, na Cetinju. Potrebno je, izričit je dr Čedomir Bogićević, da savremeni zakonopisci, crnogorski zakonodavni i pravni sistem utemelje na etičkoj i pravnoj doktrini crnogorskoga narodnoga duha, kao multikulturalnog, jer njihova načela mogu služiti osnovom kulture i znanosti većih i bogatijih civilizacija, a ignorisanje takvih originalnih tvoračkih formi znači negaciju subjektiviteta i identiteta pred kojim se Crna Gora zori na pozornici plodova ljudskoga duha, sveukupnog čovječanstva. Narod koji gubi pamćenje, gubi život (antička mudrost), podsjeća dr Čedomir Bogićević. Nadamo se da oni koji treba da čuju ove riječi i oni koji su današnji kolektivni vaspitači i etički usmjerivači svojih podanika i građana, tj. edukatori s vrha koji državotvornom mišlju i danas pobjeđuju savremene centrifugalne sile ili bi trebali to da budu – podsjetimo se i još jedne misli Suline – „To što se čovjek opire vlasti nije razlog da joj pleći obrne. Bolje rđava vlast nego bezvlašće. Bez krmaroša, lađa se o bregove lomi“ – neće mimoići i zaobići, bilo svjesno ili nesvjesno, bilo inercijom, raznoraznim ograničenjima i objektivnim i subjektivnim okolnostima, ove iskrene, dobronamjerne, mudre i racionalne, državi lojalne i posvećene sugestije, ideje i misli. U suprotnom, moglo bi da se ponove situacije, vremena i događaji, procesi i rezultante koji se ogledaju i izražavaju kroz eho i poruku čuvenog Miljkovićevog stiha: ’’Ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju’’.