Sagovornici

Intervju: Akademik CANU i DANU, prof. dr Slobodan Backović, rektor Univerziteta „Mediteran”

KADA SE MLADI U ŠKOLI UČE DA KRITIČKI PROMIŠLJAJU DRUŠTVO MORA IĆI NAPRIJED

Sep 15, 2020 3 Komentara

(15 riječi)

Reformu ne smijemo smatrati završenom samo zato što je prošlo skoro 10 godina od njenog početka. PISA, kao najveće međunarodno istraživanje kvaliteta obrazovanja, pruža nam detaljnu sliku o nama i dobro je ako se bez žmurenja pogledamo u tom ogledalu. Zamislite, kako izgleda kolokvijum ili ispit za 500 studenata i više kod jednog profesora ili asistenta? Ugled nastavničke profesije je drastično opao i moramo naporno raditi ako želimo da buduće nastavnike regrutujemo iz grupa najboljih srednjoškolaca, a ne kao do sada. Sve dok ne budemo izdvajali makar 6% BDP za obrazovanje, nemojmo očekivati da ono bude bolje. Bez kvalitetnog, strateški planiranog i dobrog obrazovanja, povezanog sa tržištem rada ne može biti ni dobra ekonomija ni bogato društvo. Realno, ograničenje bržem razvoju Univerziteta „Mediteran” je u tome što nema svoju zgradu u Podgorici

(‘’Crnogorski Portal’’ počinje sa objavljivanjem serije autorskih intervjua Gorana Sekulovića sa najistaknutijim crnogorskim stvaraocima o trajno aktuelnim identitetskim pitanjima koji su objavljeni u listu ‘’Prosvjetni rad’’ u periodu od 2012. do 2016. godine)

 

 

Prof. dr Slobodan Backović rođen je 3. septembra 1946. godine u Nikšiću đe je završio osnovnu školu i gimnaziju. Prirodno-matematički fakultet, Odsjek za fiziku, završio je u Beogradu. Od 1969. do 1972. godine radio je u gimnaziji u Nikšiću kao profesor fizike. Na postdiplomske studije, na PMF-u u Beogradu (Odsjek za fiziku – smjer Eksperimentalna nuklearna fizika), upisao se 1973. godine, kada je počeo i da radi u Institutu za fiziku Univerziteta u Beogradu (Laboratorija za fiziku visokih energija). U to vrijeme radio je honorarno kao asistent-pripravnik Odsjeka za fiziku PMF-a i Farmaceutskog fakulteta. Magistarski rad Multiplicitet naelektrisanih čestica nastalih u interakciji protona od 200 GeV sa jezgrima nuklearne emulzije odbranio je u januaru 1976. godine, poslije čega odlazi na naučnu specijalizaciju u Ujedinjeni institut za nuklearna istraživanja (Laboratorija za fiziku visokih energija), u Dubnu (Rusija).

Na specijalizaciji je radio u međunarodnoj grupi fizičara u oblasti visokoenergetske fizike (visokoenergetske interakcije čestica i jezgara sa jezgrima). U Dubni ostaje do avgusta 1978. godine. Doktorsku disertaciju Interakcija p–mezona impulsa 40 GeV/c sa jezgrom ugljenika odbranio je 1979. godine na PMF-u u Beogradu. U Titograd prelazi 1. oktobra 1979. godine đe počinje da radi u Institutu za matematiku i fiziku. Iste godine je izabran u zvanje docenta. U zvanje vanrednog profesora izabran je 1985. godine, a redovnog 1991. godine.

U Institutu za matematiku i fiziku više godina bio je šef Odsjeka za fiziku (1980–1986. i 1994–1996), a od 1986. do 1990. i od 1998. do 2002. godine direktor Instituta, odnosno dekan Prirodno-matematičkog fakulteta. Od 1990. do 1994. godine bio je prorektor za nastavu Univerziteta Crne Gore. Od 2003. do 2008. godine godine bio je ministar prosvjete i nauke u Vladi RCG, a od juna 2008. je ambasador Crne Gore u Ruskoj Federaciji.

Naučnoistraživački rad posvećen je visokoenergetskim interakcijama čestica i jezgara sa jezgrima i odvija se u okviru međunarodne kolaboracije koja radi na višegodišnjem projektu Izučavanje kvark-hadronske strukture nuklearne materije, nalaženje i izučavanje svojstava egzotičnih pojava u sudarima relativističkih jezgara. Bio je rukovodilac višegodišnjeg naučnog projekta Nuklearna fizika sa primjenama (1987–1990. i 1991–1995), a tema na kojoj je radio bila je uključena u jugoslovenski projekat Eksperimantalna fizika elementarnih čestica, srednjih energija i teških jona u međunarodnim centrima. Rukovodio je projektom Visokoenergetske interakcije jezgara (1997–1998) kao i međunarodnim projektima koje su finasirali Unesko High energy nucleus-nucleus interactions (1998–1999) i WUS High energy nucleus-nucleus and hadron-hadron interactions (1999). Sada radi u evropskoj kolaboraciji H 1 (DESY Hamburg). Na ovim projektima urađene su četiri doktorske disertacije i četiri magistarska rada, čiji je mentor.

Autor i koautor je 160 naučnih radova. Na naučnim konferencijama i kongresima je imao 19 saopštenja.

Koautor je zbirke zadataka i jednog udžbenika za srednje škole, koautor je prevoda fakultetske zbirke zadataka iz fizike Zadaci iz opšte fizike (I. E. Irodov) i autor univerzitetskog udžbenika Fizička mehanika.

Od 1980. do 1985. godine je, kao sekretar Nacionalnog odbora za fiziku, bio član Predśedništva Saveza društava matematičara i fizičara Jugoslavije. Bio je: predśednik Društva matematičara i fizičara Crne Gore (1986–1998), predśednik Prosvetnog savjeta Crne Gore, član Savjeta za nauku Crne Gore, član Izvršnog odbora RSIZ-a za naučne djelatnosti Crne Gore. Bio je član Savezne komisije za sigurnost nuklearnih objekata. Učestvovao je u organizaciji republičkih i saveznih takmičenja iz fizike za učenike srednjih i osnovnih škola (Društvo matematičara i fizičara i pokret „Nauka mladima”). Član je DANU, bio je ekspert Saveznog ministarstva za razvoj, nauku i životnu sredinu u oblasti fizike. Dobitnik je republičke nagrade „Oktoih” za 1999. godinu. U toku 2002. godine koordinirao je poslovima na reformi obrazovanja u Crnoj Gori i bio predśednik Komisije za reformu osmogodišnje škole.

Za vanrednog člana CANU izabran je 12. decembra 2003. godine.

Od juna 2008. do 2011. godine bio je ambasador Crne Gore u Ruskoj Federaciji. Od 2011. je rektor Univerziteta „Mediteran”.

 

Stalne promjene su prirodni pratioci dobrog obrazovanja

Bili ste srednjoškolski, a već decenijama ste univerzitetski profesor. Mogli ste izbliza da pratite reforme u obrazovanju svih nivoa, a posebno tzv. Bolonjsku u visokom obrazovanju. Vaše mišljenje o njima?

Backović: Uvođenje promjena u obrazovanje obično je sporo, a i na efekte treba čekati strpljivo. To se odnosi i na proces obrazovanja, generalno: koliko smo dobro obrazovali đecu i mlade zaključujemo mnogo godina po završetku njihovog formalnog obrazovanja.

Kada je cilj promijeniti i učiniti efikasnijim sistem obrazovanja, važno je planirati i temeljiti željene promjene na dubokom poznavanju slabosti i snaga vlastitog sistema, odnosno – naučiti mnogo o njemu. Važno je bilo upoznati i druge obrazovne sisteme, iako se gotova rješenja ne mogu direktno prenijeti kod nas. Naša odluka da unapređujemo crnogorsko obrazovanje, kao i sve naredne faze rada, bili su praćeni širokim i otvorenim dijalogom sa ljudima iz struke. Ogromna energija, motivisanost i predanost brojnih timova naših prosvjetara, iz škola i drugih ustanova sistema obrazovanja, bila je motor procesa osmišljavanja i primjene reformskih rješenja.

Očekivano je da će faza implementacije biti sporija ili da će biti prepreka na putu uvođenja promjena u učionici – u nastavi i učenju. Tradicionalni pristupi su još veoma žilavi, usudio bih se da kažem da su u srednjoškolskom i visokom obrazovanju dominantni. Zato reformu ne smijemo smatrati završenom, kako to neki vole da naglase, samo zato što je prošlo skoro 10 godina od njenog početka. Uostalom, stalne promjene i traganje su prirodni pratioci dobrog obrazovanja i to je „reforma” jedne posebne vrste, koja nikada ne prestaje.

Kao nikada ranije, danas se od obrazovanja traži jedna posebna vrsta odgovornosti, koja se temelji na mjerenju njegovog kvaliteta. Postoji i dosta instrumenata za procjenu kvaliteta. Recimo, PISA, kao najveće međunarodno istraživanje kvaliteta obrazovanja, pruža nam detaljnu sliku o nama i dobro je ako se bez žmurenja pogledamo u tom ogledalu. Naš odraz u tom ogledalu sada nije dobar, ali je mnogo važnije da budemo iskreni prema sebi i spremni za mijenjanje. Rezultati će doći.

Pošto ste apostrofirali „Bolonju”, želim da kažem da je ona omogućila i pomogla mobilnost studenata i nastavnog kadra, što nam je jako nedostajalo. Sistem se otvorio, postao je fleksibilniji, bolje povezan sa drugima. Mladi ljudi su dobili mnogo više podsticaja za akademski i ukupni lični razvoj. Ipak, nedostaje mnogo više neposrednog rada nastavnika sa studentima. Asistent i profesor sa po 500 studenata u grupi sigurno nijesu u stanju da kvalitetno rade i prate postignuća studenata, a studenti su lišeni mogućnosti da mnogo aktivnije uče i da dobijaju stalne i detaljne povratne informacije o svom radu. Zamislite, kako izgleda kolokvijum ili ispit za 500 studenata i više kod jednog profesora ili asistenta?

Najbolje dugoročne investicije bilo koje zemlje su investicije u mlade i njihovo obrazovanje

 

Radili ste i van Crne Gore, boravili na specijalizacijama, bili naš diplomatski predstavnik u inostranstvu, tako da poznajete i strane obrazovno-naučne sisteme. Đe je naša zemlja u ovoj sferi u međunarodnim relacijama?

Backović: Odgovor na ovo pitanje je djelimično u prethodnom odgovoru: u načinima rada sa đecom i u svemu drugome što škola, osim u učionici, može da ponudi đetetu, a da to služi njegovom razvoju. Kada se mladi u školi uče da kritički, logički promišljaju, da se tako odnose i prema sebi i prema svijetu oko sebe, onda se stvara najdragocjeniji društveni kapital i društvo mora ići naprijed.

Naša škola je dosta posustala i u vaspitnoj funkciji i ona ne treba da sama snosi tu odgovornost, naravno. Naša škola, posebno srednja, sve je manje mjesto đe bi đeca mogla da borave i van nastave, zato što im se pružaju različite mogućnosti da stvaraju, uče, učestvuju, druže se. Smatram da naš obrazovni sistem, kao mali, treba još više i još brže da razvija pravednost obrazovanja, koja se temelji na visokom kvalitetu, bez obzira đe je škola, i na jednakoj dostupnosti tom kvalitetu.

Ugled nastavničke profesije je drastično opao i moramo naporno raditi ako želimo da buduće nastavnike regrutujemo iz grupa najboljih srednjoškolaca, a ne kao do sada. Njihovo inicijalno obrazovanje takođe mora biti primjereno tom cilju i njihovim sposobnostima. Inicijalno obrazovanje naših nastavnika zahtijeva opsežnu reformu.

Možemo više i bolje raditi u pravcu prepoznavanja i promovisanja dobrih škola i dobrih nastavnika. Ponekad mi se čini da se njima najmanje bavimo, kao da podrazumijevamo da oni mogu sami i da im ništa ne treba. To je velika zabluda i košta nas – učionicu sve češće napuštaju najbolji, a da nijesmo uspjeli da njihov rad vrednujemo kako treba i da im obezbijedimo ono što im treba za takav rad.

Autonomija je odlika dobrih škola koje sam vidio, posebno u domenu programa i široke lepeze izbora u školi – đeci se nudi mnogo, različito, prilagođeno individualnim potrebama i afinitetima.

Posebno je uočljiva razlika u tome što Crna Gora izdvaja malo za obrazovanje. Sve dok ne budemo izdvajali makar 6% BDP za obrazovanje, nemojmo očekivati da ono bude bolje. Dosta je urađeno i radi se na poboljšanju infrastrukture, što je samo potreban uslov za rad obrazovnog sistema. Pogledajte kako izgledaju skandinavski obrazovni sistemi, obrazovanje Južne Koreje itd. Zajedničko im je što mnogo investiraju u obrazovanje, u radu sa đecom koriste savremene metode i zbog toga su dobri, a ne zbog toga što su njihova đeca bolja i pametnija od druge. Najbolje dugoročne investicije bilo koje zemlje su investicije u mlade i njihovo obrazovanje. Bez kvalitenog, strateški planiranog i dobrog obrazovanja, povezanog sa tržištem rada ne može biti ni dobra ekonomija ni bogato društvo.

Kod donošenja zakona treba da se ponašate kao i kod uvođenja drugih promjena u obrazovanje

 Više godina ste bili i ministar prosvjete i nauke. Kome je teže po Vašem mišljenju: (ne)posrednim predlagačima i donosiocima odluka i zakona kojima se kreiraju politike u obrazovanju i nauci, ili zaista neposrednim učesnicima obrazovno-naučnog procesa na koje se propisi odnose, i koji ih i primjenjuju u praksi?

Backović: Kod donošenja zakona treba da se ponašate kao i kod uvođenja drugih promjena u obrazovanje. Treba napraviti veoma pažljive procjene potreba, pažljive analize iskustava i praksi, treba raditi transparentno, imati širok i otvoren dijalog sa onima kojih se ti zakoni tiču i koji će ih primjenjivati, uz najveći mogući konsenzus. Još nešto važno jeste da pravno normiranje treba da uokviri najbolja i najefikasnija rješenja koja predlaže i utvrđuje prosvjetna struka. Dešava se da struka ostane po strani i da drugi utvrđuju pedagoške i druge prosvjetne standarde i arbitriraju u stručnim obrazovnim pitanjima.

Kao mala zemlja ne možemo praviti „veliku” nauku

 Specijalizovali ste nuklearnu fiziku. Kako Crna Gora stoji u ovoj oblasti i kakav, bi po Vama, trebao da bude odnos u našoj zemlji sa istraživačkog aspekta, fundamentalnih i primijenjenih nauka?

Backović: Mala ispravka, fizika kojom sam se bavio, sudari čestica i jezgara i jezgara i jezgara, je fizika energija koje su mnogo veće od nuklearnih, pa se zato i naziva fizika visokih energija. Treba da smo svjesni da, kao mala zemlja sa malim brojem ljudi i malim ekonomskim potencijalom, ne možemo biti centar u kojem će se praviti „velika” nauka. Za to nijesu u nekim slučajevima sposobne, bar u fizici visokih energija, ni najveće zemlje u svijetu. Najbolji primjer je CERN, đe su se okupile sve najveće zemlje da bi napravile najveći do sada eksperimenat u fizici visokih energija.

Naučnici iz Crne Gore treba da učestvuju u istraživanjima u većim svjetskim centrima, čime ćemo biti na izvoru novih znanja i omogućiti da ne budemo naučno nepismeni i ne znamo sta se dešava u svijetu nauke. Ova moja ideja je imala malu podršku iz Crne Gore, tako da se grupa koja je radila u kolaboraciji H 1 u DESY praktično raspala.

No, da bi do toga došli, mnogo još treba raditi na regrutovanju mladih naučnih kadrova, na stvaranju uslova da ovdje rade i da se usavršavaju vani. Posebna je priča rad sa nadarenom đecom u osnovnim i srednjim školama, kako održati njihovu motivaciju i nastavu prilagoditi visokim standardima koje zaslužuju ova đeca. Već sada se jasno uočava problem deficita školskih kadrova u oblasti prirodnih nauka, a za desetak godina možemo i sasvim ostati bez nekih profila.

Država mora da nađe odgovarajući načinza podršku otvaranju malih kompanija

Na koji način približiti nauku, osobito prirodno-tehničkog smjera, i ukupni ekonomski razvoj zemlje?

Backović: Mogućnosti postoje, treba ih koristiti racionalno. Recimo, uzmimo oblast IT. Godinama kupujemo raznorazne softverske pakete koji bi i kod nas mogli da se prave. Kad je već softver kupljen, treba ga održavati i, umjesto da se formira mala kompanija od ljudi iz Crne Gore koja bi to radila, mi „uvozimo i održavanje softvera”, koje je jako skupo. Mala IT kompanija bi zadržala novac ovdje i u njoj bi se napravilo i unapređivalo znanje iz oblasti IT. Ili, ne znam koliko je poznato da obrazovni sistem ima svoju bazu podataka koja je, budi uzgred rečeno, najveća baza kojom raspolaže javni sektor. Bazu su napravili naši programeri. Ne znam koliko se ona danas koristi za upravljanje sistemom, ali mi je interesantno zašto se niko nije śetio da je kao proizvod proda obrazovnim sistemima iz okruženja?

Država mora da nađe odgovarajući način za podršku otvaranju malih kompanija. Može se vidjeti kako to rade u Izraelu, recimo. Tamo banke i investicioni fondovi koji finansiraju projekte novih kompanija postaju njeni suvlasnici i preuzimaju na sebe rizik njenog eventualnog neuspjeha. Jasno je da u ovom slučaju projekti prolaze strogu recenziju sa procjenom vjerovatnoće za neuspjeh.

Da li u dovoljnoj mjeri koristimo raznovrsne mogućnosti koje nude brojni međunarodni obrazovni i naučno-istraživački programi, posebno u predpristupnoj fazi evropskih, ali i evroatlantskih, integracija, kao zemlja koja je kandidat za članstvo u EU i koja se nalazi u predvorju NATO-a?

Backović: Još nedovoljno. Počelo se, dosta skromno, ali se nadam ekspanziji tog procesa. To je sve za nas dosta novo, treba naučiti procedure, kako se aplicira za projekte, pa onda kako se upravlja tim projektima itd.

Ohrabruje me kako studenti na privatnom univerzitetu brzo reaguju kada otkriju da za uloženi novac ne dobijaju odgovarajući kvalitet

Predavali ste i na državnom i na privatnom univerzitetu. Koje su razlike?

Backović: Radni vijek sam praktično proveo na Odsjeku za fiziku, đe nikada nijesmo imali masovne studije, tako da u tom smislu ne vidim neku bitnu razliku. Razlika je sada u tome što je proces učenja na „Mediteranu” snažno podržan sa IT, što ima više neposrednog rada sa studentima i što je nastavni kadar za informacije i konsultacije studentima dostupan preko čitavog dana. Proces učenja iz kampanjskog sve više postaje kontinuiran i praćen preko čestih provjera dostignuća studenata.

Realno, državni univerzitet sada ima velik problem koji je posljedica masovnih studija, a tiče se kvaliteta obrazovanja na nekim njegovim studijskim programima.

Ohrabruje me kako studenti na privatnom univerzitetu brzo reaguju kada otkriju da za uloženi novac ne dobijaju odgovarajući kvalitet nastave i učenja. Može se reći da oni imaju nešto više odgovornosti te vrste. Ta povratna informacija ne može ostati bez uticaja na rad nastavnika.

Rektor ste Univerziteta „Mediteran”. Da li ste zadovoljni njegovim dosadašnjim razvojem?

Backović: Jesam, mada uvijek može biti bolje. Realno, ograničenje bržem razvoju „Mediterana” je u tome što nema svoju zgradu u Podgorici. To pitanje se mora rješavati odmah ako se želi povećati i broj studenata i kvalitet njihovog obrazovanja.

Trebalo bi napraviti selekciju diploma koje nam dolaze iz okruženja

Veliki je raskorak između kadrova koji se školuju na našim visoko-školskim institucijama i onih koje traži privreda i društvo. Kako gledate na tu činjenicu?

Backović: To je posljedica otežane ili moguće procjene potreba na tržištu radne snage zbog stanja naše ekonomije i zbog toga nepostojanja politike upisa na visokoškolske ustanove, sa posebnim naglaskom na Univerzitetu Crne Gore. Apostrofiram UCG zato što od generacije koja broji nešto oko 6000 svršenih srednjoškolaca, UCG upiše preko 4000, privatni oko 1000, ostali odlaze da studiraju van Crne Gore. Htio bih da kažem da bi trebalo da država napravi selekciju diploma koje nam dolaze iz okruženja, a kao prvi korak da se utvrdi da li se drži nastava na tim visokoškolskim institucijama.

Svako razvijeno društvo postaje takvim i zbog nauke

Učestvovali ste u brojnim naučno-istraživačkim projektima, autor ste više udžbenika i knjiga, brojnih naučnih radova… Šta treba činiti da nauka u Crnoj Gori izbori i dobije svoje adekvatno mjesto?

Backović: Izdvajati mnogo više novca i transparentno ga raspoređivati na kompetitivnoj osnovi. Osim toga, potrebno je mijenjati stavove prema nauci u našem društvu, tako da svima treba da je jasno da je razvoj društva nezamisliv bez nauke, svako razvijeno društvo postaje takvim i zbog nauke. Nauka čini društvo boljim, etičnijim, pomaže mu da brže i spremnije prevazilazi krize i razvija se. Treba dostići konsenzus da ulaganje u nauku i obrazovanje nije potrošnja, nego investicija sa dugoročnim posljedicama.

Kroz sistem obrazovanja i sistem vrijednosti društva potrebno je mladima približiti nauku, kao profesiju, vrijednost, ideal. Za to je potrebno mladima učiniti dostupnim izvore naučnih informacija i korišćenje internet tehnologija. Naučna pismenost, uključujući i informatičku, danas je samo jedna među ostalim pismenostima. Na tom planu, u obrazovnom sistemu Crne Gore se zastalo i moralo bi se uraditi mnogo više.

U fazi pristupanja EU pokušati dobiti sredstva iz njihovih fondova za razvoj nauke u CG, kao i obezbijediti makar simbolična sredstva iz privatnog sektora.

Najčistije rješenje – gašenje CANU i raspisivanje izbora za novoformiranu akademiju

Jedan ste od rijetkih naučnika koji je član i CANU i DANU. Šta mislite o Zakonu o CANU i pokušaju da se ove dvije institucije objedine?

Backović: Mislim da zakon nije dobar. Ako se radilo o tome da se konstatuje da članovi DANU postaju automatski članovi CANU, onda je to tako trebalo i napisati.

Sve akademske zajednice su autonomne da utvrde uslove i proceduru za izbor svojih članova. Pomenuti zakon koji je predvidio uslovnu verifikaciju, je narušio ovu autonomiju, kao što bi je narušio i zakon u kojem bi bila konstatovana verifikacija bez uslova. Provjera ispunjenja uslova dovela je do toga da svi članovi DANU nijesu postali članovi CANU. Onda su došle sankcije tako da akademici, više od godine dana, ostaju bez zakonom predviđenih dodataka. Dosta neobično, ali moguće.

Najčistije rješenje, po meni, moglo je biti gašenje CANU i raspisivanje izbora za novoformiranu akademiju.

Da li mislite da treba formirati Leksikografski zavod radi izrade crnogorske Enciklopedije?

Backović: Racionalnije (i jeftinije) je to uraditi preko institucije koja već ima neku infrastrukturu koja se može iskoristiti za te namjene, prostor za rad i zaposlene, a tu je i sav materijal iz ugašenog Leksikografskog zavoda i materijal koji je nastao u samoj Akademiji.