Društvo

Tišina Dukljanske akademije

Maj 23, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Dvadeset godina od obnove nezavisnosti Crne Gore prošlo je bez ozbiljnijeg javnog oglašavanja Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, institucije koja je upravo u najtežim vremenima bila simbol intelektualnog otpora osporavanju crnogorske državnosti i identiteta. Za mnoge koji pamte njenu nekadašnju energiju, polemičku snagu i spremnost da reaguje na društvene i političke izazove, današnja tišina djeluje gotovo poražavajuće.

DANU je nastala kao odgovor na vrijeme u kojem je bilo potrebno braniti pravo Crne Gore na sopstveni istorijski, kulturni i nacionalni identitet. Dok je dio društvenih i akademskih struktura ćutao ili kalkulisao, Dukljanska akademija je imala hrabrosti da govori jasno i bez zadrške. Zato je danas legitimno pitanje: šta se dogodilo sa tom energijom? Kako je institucija koja je nekada bila glasna i prisutna postala gotovo nevidljiva u trenutku kada se obilježava dvije decenije nezavisnosti?

Odgovor vjerovatno nije jednostavan niti se može svesti na jedan razlog. Finansijski problemi svakako jesu dio objašnjenja. Akademija nikada nije imala institucionalnu podršku i resurse kakve ima Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. Bez ozbiljnog finansiranja teško je održavati naučne projekte, izdavačku djelatnost, javne tribine i kontinuirano prisustvo u društvenom životu. Međutim, nedostatak novca sam po sebi ne može objasniti višegodišnje odsustvo gotovo svakog ozbiljnijeg javnog stava.

Mnogo dublji problem vjerovatno leži u iscrpljenosti generacije koja je stvarala DANU. Ljudi koji su nosili njenu ideju pripadali su vremenu velikih političkih i identitetskih sukoba. Nakon obnove nezavisnosti kao da je nestao osjećaj velike istorijske misije koji ih je okupljao. Borba za državu jeste dobijena, ali nikada nije jasno definisana nova uloga institucije u vremenu nakon referenduma.

Uz to, crnogorsko društvo danas karakterišu duboke podjele, agresivan javni prostor i sve manji uticaj akademskih autoriteta. U takvoj atmosferi mnogi intelektualci biraju povlačenje i tišinu, procjenjujući da njihove riječi više ne mogu bitno uticati na društvene procese. Ipak, upravo tu nastaje najveće razočaranje. Od institucije koja je nastala na ideji građanske i državotvorne odgovornosti očekivalo se da ne ćuti pred krizama identiteta, kulture i društvenih vrijednosti.

Zato današnja pasivnost Dukljanske akademije više ne može djelovati samo kao prolazna slabost, već sve više podsjeća na znak dublje institucionalne i idejne krize. Ostaje pitanje ima li unutar same Akademije dovoljno energije, znanja i moralne odgovornosti da se obnovi nekadašnja društvena i intelektualna uloga koju je imala. Za razliku od CANU, koja i u periodima tišine ima sigurnost stalne državne podrške, DANU nikada nije imala luksuz institucionalne udobnosti. Upravo zato njeno postojanje može biti opravdano jedino aktivnim prisustvom u javnom životu, jasnim stavovima i spremnošću da reaguje na društvene i kulturne izazove vremena. U suprotnom, prijeti opasnost da institucija koja je nekada predstavljala simbol otpora i građanske hrabrosti postane tek uspomena na jedno važno istorijsko razdoblje.

(R. KOVAČEVIĆ)