Tišina Dukljanske akademije
Dvadeset godina od obnove nezavisnosti Crne Gore
prošlo je bez ozbiljnijeg javnog oglašavanja Dukljanske akademije nauka i
umjetnosti, institucije koja je upravo u najtežim vremenima bila simbol
intelektualnog otpora osporavanju crnogorske državnosti i identiteta. Za mnoge
koji pamte njenu nekadašnju energiju, polemičku snagu i spremnost da reaguje na
društvene i političke izazove, današnja tišina djeluje gotovo poražavajuće.
DANU je nastala kao odgovor na vrijeme u kojem je bilo
potrebno braniti pravo Crne Gore na sopstveni istorijski, kulturni i nacionalni
identitet. Dok je dio društvenih i akademskih struktura ćutao ili kalkulisao,
Dukljanska akademija je imala hrabrosti da govori jasno i bez zadrške. Zato je
danas legitimno pitanje: šta se dogodilo sa tom energijom? Kako je institucija
koja je nekada bila glasna i prisutna postala gotovo nevidljiva u trenutku kada
se obilježava dvije decenije nezavisnosti?
Odgovor vjerovatno nije jednostavan niti se može
svesti na jedan razlog. Finansijski problemi svakako jesu dio objašnjenja.
Akademija nikada nije imala institucionalnu podršku i resurse kakve ima
Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. Bez ozbiljnog finansiranja teško je
održavati naučne projekte, izdavačku djelatnost, javne tribine i kontinuirano
prisustvo u društvenom životu. Međutim, nedostatak novca sam po sebi ne može
objasniti višegodišnje odsustvo gotovo svakog ozbiljnijeg javnog stava.
Mnogo dublji problem vjerovatno leži u iscrpljenosti
generacije koja je stvarala DANU. Ljudi koji su nosili njenu ideju pripadali su
vremenu velikih političkih i identitetskih sukoba. Nakon obnove nezavisnosti
kao da je nestao osjećaj velike istorijske misije koji ih je okupljao. Borba za
državu jeste dobijena, ali nikada nije jasno definisana nova uloga institucije
u vremenu nakon referenduma.
Uz to, crnogorsko društvo danas karakterišu duboke
podjele, agresivan javni prostor i sve manji uticaj akademskih autoriteta. U
takvoj atmosferi mnogi intelektualci biraju povlačenje i tišinu, procjenjujući
da njihove riječi više ne mogu bitno uticati na društvene procese. Ipak, upravo
tu nastaje najveće razočaranje. Od institucije koja je nastala na ideji
građanske i državotvorne odgovornosti očekivalo se da ne ćuti pred krizama
identiteta, kulture i društvenih vrijednosti.
Zato današnja pasivnost Dukljanske akademije više ne
može djelovati samo kao prolazna slabost, već sve više podsjeća na znak dublje
institucionalne i idejne krize. Ostaje pitanje ima li unutar same Akademije
dovoljno energije, znanja i moralne odgovornosti da se obnovi nekadašnja
društvena i intelektualna uloga koju je imala. Za razliku od CANU, koja i u
periodima tišine ima sigurnost stalne državne podrške, DANU nikada nije imala
luksuz institucionalne udobnosti. Upravo zato njeno postojanje može biti
opravdano jedino aktivnim prisustvom u javnom životu, jasnim stavovima i spremnošću
da reaguje na društvene i kulturne izazove vremena. U suprotnom, prijeti
opasnost da institucija koja je nekada predstavljala simbol otpora i građanske
hrabrosti postane tek uspomena na jedno važno istorijsko razdoblje.
0 Komentara