Zavjetna pljuvačka otcjepljenja II
Dušan Ičević
„Prilika je da podsjetim na zbivanja i nastojanja
zvanične Srbije da se onemogući ili bar izgubi referendum za nezavisnu Crnu
Goru.
Nastavlja se omiljena saoizacija
država u kojima žive Srbi. Povodom ponovljenih predloga (uoči referenduma o
crnogorskoj nezavisnosti 2006. godine) da se Crna Gora SAOizuje, poslao sam
listu Politika tekst, napisan 16. februara 2006. godine, naslovljen
Nova srpska država, koji nije
objavila. Dajem ga u cjelosti:
„Srbi su vjerovatno najdržavotvorniji narod na svijetu. U jednome trenutku
u bivšoj Jugoslaviji u raspadu figuriralo je desetak srpskih država, državica,
srpskih krajina, srpskih autonomnih oblasti (SAO): Srbija, Crna Gora (koja se
računala da je srpska država), tri-četiri u Bosni i Hercegovini, tri u
Hrvatskoj, dvije u Makedoniji... Osnovna namjera u ratovima za teritorije, u
kojima „Srbija nije učestvovala”, bila
je da se objedine „sve srpske zemlje”. „Mudrom politikom” srpskih vlastodržaca,
sve se svelo na jednu, Srbiju, koja neće da bude nezavisna, i jednu, Republiku
Srpsku, koja je u sastavu Bosne i Hercegovine. (Ljušić)
Kada ustreba, pravi se nova srpska
država. G. Tomislav Nikolić, zamjenik predsjednika Radikalne stranke (dr
Vojislava Šešelja), prijeti da će Srbi tražiti svoju posebnu državu unutar Crne
Gore, ako bi se ona osamostalila glasovima manje od 50 odsto + 1 upisanih
birača (uslov koji je postavio premijer Srbije dr Vojislav Koštunica).
Domišljati zvaničnik radikala samo nastavlja kombinatoriku nastajanja srpskih
državica svuda gdje „Srbi čine većinu”.
Nikolićevi prethodnici za stvaranje srpskih državica, pored navedenih
desetak, jesu i plemenske skupštine po Crnoj Gori, koji su izvodile plemensku
saozicaju Crne Gore. Podjela Crne Gore je najčešće vršena po „srpskim”
rubovima, koji bi se pripojili Srbiji, ili bi se ”srpske oblasti” ujedinile
naspram „ostatka” Crne Gore. Kroz Boku
Kotorsku bi se probio izlaz na more za Srbiju. Za ostvarenje „svetoga” cilja
stvarane su vojne (Sedmi bataljon), paravojne, partijske, dobrovoljačke
jedinice itd; prijetilo se silom i odmazdom, ako se Crna Gora „otcepi”.
Odnekuda je i Zoran Žižić, predsjednik Pokreta za evropsku državnu
zajednicu Srbija i Crna Gora, preko Junge velta, poručio da je moguće otcjepljenja dijela Crne
Gore ako ona postane nezavisna. „U mnogim regionima severne Crne Gore već se
diskutuje o referendumu koji bi se u tom slučaju održao i na kojem bi se
odlučilo o priključenju Srbiji”. (Žižić: U nekim regionima se diskutuje o priključenju Srbiji, Danas, Beograd
27. januar 2006, str. 5 Najnovije, osvanuli su grafiti sa porukom: Berane srpska samostalna oblast.
Prisjetio se možda da je trojka koju je Pašić poslao sa zadatkom da
organizuje Podgoričku skupštinu, najprije beranski i andrijevički okrug,
naravno svojevoljno, prisajedinila Srbiji.
Nova najavljena srpska država znači da Crna Gora više nije srpska zemlja,
nego je samo dio, srpski komad zemlje, koji se otkida od Crne Gore.
Kako se kani izvesti najavljena namjera? Odlukom Vijeća narodnih
(plemenskih) skupština, referendumom, ili silom? Uči li g. Toma i od KiM
Albanaca kako se pravi nova nezavisna država?
Hoće li g. Nikolić zavesti i vrstu okupacije Crne Gore, kako se dovija za
Kosovo. Zar nije bilo dovoljno što je na kraju Prvoga svjetskoga rata 1918.
godine srpska vojska, pod zaštitom savezničke vojske, „oslobodila” Crnu Goru od
austro-ugarskih jedinica, koje su već bile napustile Crnu Goru. Zapravo je
okupirala drugu državu, zavela tuđi režim vlasti. Radikalski vođa Nikola Pašić,
predsednik Kraljevske vlade Srbije, uputio je, zajedno sa srpskom vojskom,
povjerljive ljude sa uputstvima i novcem (koji je i kasnije obilato pristizao)
da organizuju nelegalnu, nelegitimnu i protivustavnu skupštinu koja će zbaciti
dinastiju Petrovića, u korist dinastije Karađorđevića, i pripojiti Crnu Goru
Srbiji.
Otada srpski vlastodršci svim sredstvima sprečavaju da se Crna Gora
osamostali.
Priziva li g. Nikolić bojne trube za novi izgubljeni rat?
Zar nije bilo dosta ratovanja?
Dokle će grobari da „usrećuju” srpski narod?”
Srbija je u istoriji,
još od Garašaninovoga Načertanija
1844, godine radije žuđela da priljubi sve srpske zemlje ili stvara tzv.
zajedničku državu u kojoj će biti obuhvaćeni svi Srbi, svejedno kako se zvala: Velika Srbija ili Jugoslavija.
Ni u raspadu SFRJ,
Srbija nije htjela da obnovi svoju državnost, nego je sa Crnom Gorom stvorila
Saveznu Republiku Jugoslaviju. Poznato je da je na Konferenciji o Jugoslaviji,
koju je organizovala Evropska Zajednica, u oktobru 1991. godine, Crna Gora prvobitno prihvatila prijedlog lorda
Karingtona da bude (kako su učinile Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i
Makedonija) suverena i nezavisna republika sa međunarodnim subjektivitetom.
Samo je Srbija, Slobodan Milošević, odbila da potpiše Haški (kakva ironija
sudbine da upravo u Hagu završi svoj život) dokument i ponovo postane nezavisna
država. Crnogorski predstavnik Momir Bulatović, nazvan Momir Haški, potpisao je dokument za
nezavisnost Crne Gore, pa pod žestokim pritiskom, proglašen za izdajnika
svekolikoga Srpstva i rušitelja Jugoslavije, i pod fizičkom prinudom i prijetnjom
Srbije – otpisao. „Mladi, lijepi i pametni“, koji su tek bili zavladali Crnom
Gorom nakon „antibirokratske revolucije“, nijesu imali dovoljno životnoga
iskustva, političke zrelosti, državničke
mudrosti, i osobne hrabrosti da istraju na prvobitnoj odluci. Možda su bili
rizici da se u Crnoj Gori izazove građanski rat, ali je bilo sudbonosno da se
privoli srpskome projektu za početak zajedničke a ubrzo jedine ujedinjene
velike ili kako bi se zvala: Srbije. Tako se održala prividna Jugoslavija, koja
je gubila sva obilježja države u zajedničkome interesu.
Protivnici
Jugoslavije i pobornici nezavisne Srbije su često iste ličnosti, mada ne u isto
vrijeme, ali s istim ciljem: Svi Srbi u
jednoj državi. Svejedno kakve predznake imala, Jugoslavija se otpisivala u
svakome obliku, ili se privremeno prihvatala ako ispunjuje srpske interese.
Ređale su se: Prva, Druga, Treća… Četvrta Jugoslavija. Imenuje se Versajska (1918), Jajčana (1943), Žabljačka
(1992), koja je u poruzi nazivana i Treća
i po Jugoslavija, ili Krnjača.
Ona se pripodobljavala i probitačnostima političkih partijskih lidera.
Crna Gora je nakratko
bila u dvočlanoj federaciji sa Srbijom, u Saveznoj
Republici Jugoslaviji, pa u Državnoj
Zajednici Srbija i Crna Gora.
Konačno se raspršuje
svaki san o velikoj/Velikoj Srbiji, začet Garašaninovim Načertanijem iz 1844. godine.
Suočila se sa
istorijskom zbiljom da pregovorima a ne ratovima i iznudama, uspostavlja nove
odnose sa susjedima...
Moglo bi se pouzdano
dokazivati, makar uz prigovor šta bi bilo da je bilo, da bi Srbija da je
postala nezavisna, kada i druge federalne jedinice bivše SFR Jugoslavije, imala
mnoge pogodnosti uređenoga i razvijenoga demokratskoga društva. Ne bi bilo:
ratova, ogromnih ljudskih žrtava i materijalnih šteta,
sankcija međunarodne zajednice, totalne ekonomske blokade,
skoro potpuno urušene ekonomija, propalih brojnih preduzeća, masovne
nezaposlenosti, svjetske inflacije, velikoga priliva izbjeglica, siromaštva i
bijede stanovništva.
Svojim suverenitetom, međunarodnim priznanjem, članstvom u Ujedinjenim
nacijama i u svim međunarodnim organizacijama, u Međunarodnom monetarnom fondu,
Svjetskoj banci, Svjetskoj trgovinskoj organizaciji itd. postala bi ravnopravni
partner u međunarodnim odnosima, u pregovorima o sukcesiji, o nasljedstvu SFRJ.
Ne bi bilo priče o naknadi ratne štete BiH, Hrvatskoj itd.
Vjerovatno bi već bila primljena u Evropsku Uniju.
Nezavisna Srbija bi bila pouzdani zaštitnik i priznati pregovarač o statusu
i pravima Srba u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini. Povoljnija bi bila rešenja za
Srbe u Hrvatskoj da je prihvaćen Plan Z-4, nego što je masovni izgon iz
Hrvatske nakon vojnih operacija B l j e
s a k i O l u j a. Napominjem da je Plan Z-4 odbijen zato što je predviđao
isti status za Albance na Kosovu.
Sa takođe nezavisnom Crnom Gorom mogli su da se dogovorno uspostave realni
odnosi i mogući savez država u zajedničkom interesu.
Ne bi bilo NATOvanja, i novih velikih materijalnih gubitaka, ljudskih
žrtava i zagađivanja, „kolateralnih” šteta.
Rješenje Kosovskoga problema bi vjerovatno bila pretežno stvar pregovora
Srba i Albanaca, uz posredovanje odgovarajućih međunarodnih subjekata, prije
svega Ujedinjenih nacija, Evropske Unije, OEBS-a itd. Izglednija bi bila
mogućnost da se u preuređenju državnoga ustrojstva Srbije ispuni sadašnja
krilatica: Više od autonomije, manje od nezavisnosti, i sa mnogo većom
autonomijom Vojvodine.
Pogrešnom politikom Srbija se sve više svodi na Užu Srbiju (UžaS).
U stvarnim mirnodopskim uslovima Srbija je mogla da se ubrzano razvija,
koristi sredstva međunarodnih finansijskih institucija, obimnija strana
ulaganja.
Mogle su da se izvrše temeljne ekonomske i društvene reforme, ostvaruje
stvarna višepartiska demokratija, a ne autokratija i partokratija, ispunjava
vladavina prava, obezbjeđuju ljudske slobode i prava, jednakost građana,
suzbijaju kriminal, korupcija i mito. Izbjegle bi se sankcije međunarodne
zajednice, totalna ekonomska blokada. Da je zvanična Srbija bila spremna za
pregovore, izlišno bi bilo NATO bombardovanje, nova razaranja i ljudske žrtve (Navedeno
mišljenje sam izložio u D a n a s u
(Ulaznica preko šaltera, 16.
mart 2001, str. 6, i Zamke “velike
ponude”, Nedeljni dodatak, 17-18. mart 2001, str. 7) i u mojoj
raspravi S a v e z n a d r ž a v a
i s a v e z d r ž a v a
(Odnosi Srbije i Crne Gore),
isto, str. 124)
Za trenutak je
izgledalo da se teritorijalni prohtjevi zamjenjuju kulturnim prostorom, ali se
ubrzo vratilo u nezamjenjivu konačnicu: Svi
Srbi u jednoj državi, što ispunjava Srpski
svet.
Pregovori Beograda i
Prištine se nastavljaju, još sa neizvjesnim ishodom. Izgleda da se odustalo od
promjena granica. Nepomirljivo je nezavisno Kosovo i ustavna odredba Srbije da
su Kosovo i Metohija u sastavu Republike Srbije. Pokušava se da se izvrda
konačno nezavisno Kosovo.
Putinova agresija na
Ukrajinu sa namjerom da se Rusiji pripoje Donbas i Lugansk potvrđuje pravo
Kosova.
U velikoj je hitnji
Aleksandar Vučić kome će se privoljeti Carstvu: Srbija na Istoku ili Srbija
na Zapadu...“ ( Navedeno mišljenje sam objavio u D a n a s u
(Ulaznica preko šaltera, 16.
mart 2001, str. 6, i Zamke “velike
ponude”, Nedeljni dodatak, 17-18. mart 2001, str. 7) i u mojoj
raspravi S a v e z n a d r ž a v a
i s a v e z d r ž a v a
(Odnosi Srbije i Crne Gore),
isto, str. 124)”
Završno, za sada: Najradije se
privoljeva Sebi...
0 Komentara