Svečano, otmeno i dostojanstveno, u zdanju Velike sale – Centra za kulturu u Kolašinu , danas  je priređen omaž Slavenku T. Jovanoviću, uz prisustvo njegovih najbližih, njegovih prijatelja i onih koji su ga samo poznavali, a poznavati njega bila je privilegija.

Tajac kao osjećaj, riječi kao otklon zaboravu, tišina koja najbolje pamti.

Vidno emotivan, kolašinski rizničar, narušenog zdravlja ne tražeći zbog toga alibi, čovjek koji je bio svjedok iz Sibirske, koja danas bješe pusta, kao da i ona zna da Slavenkovih koraka više nema, njegov prijatelj, prekaljeni novinarski bard Dražen Drašković, kroz suze pozdravljajući Slavenkove kolašinske cimere kaže: Tu smo da bi govorili o riječi, Slavenkovoj riječi koja će trajati, žaleći što ih više neće okupljati na mnoga mjesta gdje ih je okupljao, izražavajući zadovoljstvo zbog prilike da govori, prisjećajući se: bila je jedna baraka, ispred nje su bili borovi, a otud je dosezao pogled do hotela Bjelasica, nabrajajući koje su porodice bile njihovi stanovnici, i osjećaja: tamo sam bio slobodan, mogao sam navijati, tamo sam upoznao Slavenka, s kojim sam kasnije postao saborac i na sportskim kao i drugim terenima, podvlačeći kako se sa diplomom koju je Slavenko stekao moglo birati mjesto na teritorije stare Jugoslavije, ali je on htio biti opet tu, u Kolašinu i sebe dati njemu, duboko su bile nastanjene u njemu kolašinske emocije, tako tada tako i do poslednjeg dana. Završavajući da je Slavenko između ostalog bio  originalni crnogorski političar, ne najbolji, ali  iskren kakav je i u životu bio., uz tvrdnju, da ćemo ga pamtiti ne kroz funkcije već kao dobrog čovjeka, čovjeka koji je politiku pobijedio svojom dobrotom.

Dugogodišnji prijatelj, još iz studentskih dana, jedan od inicijatora omaža, mr Željko Rutović, se riječima koje su u funkciji kulture sjećanja, a moramo priznati da takvih pristalica i nemamo u velikom broju kao što je Rutovič, govorio  je sa velikom količinom empatije prisjećajući se mnogih detalja.

Mnoge stvari u životu nam dođu prekasno ili nikako ne dođu, samo smrt dolazi prerano, kao i ova koja je prerano odnijela našeg dragog Slavenka. No smrt nam kao najsurovija stvarnost uvijek ostavlja poruke i pouke. Mnoge smrti odnose ljude u trajni zaborav, neke druge opet ostavljaju ljude u nekom drugom obliku kulture sjećanja, kako su svojim životom gradili i zaslužili i tako živjeli, a jedan od tih zaslužnika je i naš Slavenko.

Podvlačeći da je, iza Slavenka ostala jedna moralna i etička lektira na koju se moramo često vraćati, uz izraze zadovoljstva što su bili saborci gradeći zajedničke puteve, ideje, vrijednosti.

Na kraju u obraćanju svom prijatelju kaže: dao si sve što se moglo; zemlji zemaljsko, državi časno i patriotsko, porodici i društvu sebe, izražavajući zahvalnost u ime svih koji su ga imali za druga.

Moderator omaža  Dragan Mitov Đurović, priveo je kraju stihovima kojim se  Slavenko volio grliti, uz tvrdnju da,  Slavenko nije bio pjesnik ali je živio poeziju.

Među prisutnima uz porodicu, najbliže prijatelje i poznanike veliki broj javnih ličnosti, uz opasku da neki koji su obavezno trebali biti ovdje nijesu došli, ali to je Crna Gora koja se olako odriče svojih najboljih sinova a usput traži neke nove sinove i kćeri.

Gordan K. Čampar

odgovor.me