Piše: Ilija Despotović

Crna Gora, sticajem političko-izbornih, ili istorijskih okolnosti, došla je u situaciju da njen dalji razvoj, možda i presudno, bude zavistan od jednog njenog državljanina, Albanca i muslimana Dritana Abazovića. U građanski utemeljenoj i dosadašnjom politikom tako usmjerenoj Crnoj Gori, takođe multietničkoj, multikonfesionalnoj i multikulturalnoj, ništa neobično. Naprotiv. To bi trebalo da služi za ponos Crnoj Gori i onima koji su dominantno kreirali takvu državu i društvo, mada, ruku na srce, mnogim Crnogorcima i „normalnim” ne imponuje baš činjenica da je nekoga drugoga, a ne pripadnika ove nacije zapalo da u jednoj delikatnoj situaciji odlučuje i o sudbini Crne Gore. Svakako, i moderna Evropa trebalo bi da iskreno, sada ponovo i vrlo naglašeno, oda priznanje takvoj Crnoj Gori. I dosadašnjoj vlasti, svakako.

Zar upravo činjenica da je na crnogorskim izborima jedna partija, na čijem je čelu Albanac, dobila nekoliko poslaničkih mandata, toliko da može da presuđuje ko će sada formirati vlast, nije, u najmanju ruku, neobična za Balkan, štaviše, endemična.

I ne samo to, već ta okolnost može odrediti kuda će Crna Gora krenuti – da li će nastaviti, sa dosadašnjom, bar spoljnom politikom, ili će se sunovratiti čak i u daleku prošlost, sa svim posljedicama po nju, ali i za region. Mogućnost da u Crnoj Gori, na vlast, ili u vlast, dođe jedan Albanac, u vremenu kad njen najmoćniji i najbliži susjed, Srbija, ima muke sa Albancima, kad je odnos prema njima dovela do nacionalne paranoje, upravo je jedan od dokaza daje Crna Gora osobena, i da, kao takva, zaslužuje opšte priznanje i poštovanje. Prije svega , i od samih Albanaca, crnogorskih, ali i onih u Makedoniji, od Kosova i Albanije. Albanci u Crnoj Gori, ni danas, ni bilo kada otkad je Crna Gora dobila teritorije gdje oni dominantno žive, nijesu bili podređeni, još manje ugnjetavani. Crnogorski kralj Nikola Petrović imao je perjanike Albance na svom dvoru, dakle ljude od najvećeg povjerenja.

Kralj je 1911. godine pomogao ustanak Malisora, Albanaca sa područja Malesije, protiv Otomanske imperije. Manje je poznato da je Crna Gora i tada pružila utočište hiljadama Malisora koji su bježali od osmanske osvete. A znamo da je 1999. godine u Crnu Goru sa Kosova, u jednom trenutku, prebjeglo oko 100.000 Albanaca. Malo je poznato da su Crnogorci, kad su, u Prvom balkanskom ratu, oslobodili Metohiju, imali sasvim korektan odnos prema domicilnom, albanskom, stanovništvu. Crnogorska

Srpski pjesnik, nacionalista, Matija Bećković, mrzitelj Crnogoraca i Crne Gore ako nijesu po mjeri velikosrpskog i svetosavskog hegemonizma, licemjerno, indirektno, poručuje Abazoviću da dođe u Beograd, jer će ga, kaže, „Srbi nositi na rukama” žandarmerija, takozvani krilaši, nije se ponašala osvajački, za razliku od srpske vojske koja je osvojila Kosovo. Svojim zaslugama, ali i zbog bliskosti nekih nacionalnih karakteristika Crnogoraca i Albanaca, Crna Gora nikada nije imala „probleme” sa „svojim” Albancima. Ni približno one koje odvajkada sa Albancima ima Srbija. Pa i zbog toga je Crnaa Gora drugačija od Srbije, nikad ne može biti Srbija.

Crnogorci, njihovi preci, nikada nijesu imali frustracije u odnosu na Albance. Crnojevići su, recimo, bili u vrlo bliskoj rodbinskoj vezi sa albanskim nacionalnim junakom Skenderbegom.

I Albanci su se prema Crnoj Gori odnosili drugačije, nego u drugim državama. Malisori su sa Crnogorcima u svom komšiluku, u Kučima, prije svega, po svjedočenju Marka Miljanova, imali takoreći bratske odnose. Upravo je Marko Miljanov svojim „Primjerima čojstva i junaštva” napravio pravu apoteozu Malisorima Albancima. Ima i sasvim konkretnih, ljudskih, ali, po svojoj suštini, divljenja dostojnih primjera odanosti Albanaca Crnoj Gori. Jedan je možda najemotivniji. Poslije Prvog balkanskog rata trebalo je razgraničiti Crnu Goru i novonastalu državu Albaniju. Na područje Malesije došla je međunarodna komisija, na čijem je čelu bio Francuz. Obilazeći teren, Komisija se jednog dana našla u kući porodice Ujkić (Ujkaj). Takoreći, kuća na osami, na terenu sa reljefom gdje nimalo nije lako povući graničnu liniju. Stari Ujkaj, glava porodice, kaže Francuzu: „Slušaj gospodine, u ovom pištolju su dva metka, jedan za tebe, a drugi za mene. Ako moja kuća ne ostane u Crnoj Gori, ubiću te”. I naravno, Ujkići su zauvijek ostali u Crnoj Gori.

U krajnjem, imajući u vidu istorijsko iskustvo, ali, nema sumnje, i politiku prema manjinskim narodima, i socijalističke i postkomunističke Crne Gore, i ove koju je tri decenije vodila Demokratska partija socijalista, u današnjoj Crnoj Gori je moguće da se i Albanac domogne mogućnosti da njegov glas odlučuje i o sudbini države. Crna Gora je, već samim tim, realno građanska država, iako se sa time gotovo sprdaju potencijalni politički partneri Abazovićeve Udružene reformske akcije.

Ne može se nikako poreći da je Crna Gora prema manjinama, i Albancima, uvijek imala dosljedno zdravu, poštenu, principijelnu, politiku. Crnogorci su, predvođeni liberalima, i zlokobnih 90-ih godina branili Tuzi, sa dominantno naseljenim Albancima, od provokacija i pohoda političkih predaka i otaca istih onih koji se danas kunu u Albanca Dritana Abazovića. Srpski pjesnik, nacionalista, Matija Bećković, mrzitelj Crnogoraca i Crne Gore ako nijesu po mjeri velikosrpskogi svetosavskog hegemonizma, licemjerno, indirektno, poručuje Abazoviću da dođe u Beograd, jer će ga, kaže, „Srbi nositi na rukama”. Ne sumnjamo u to, pošto je Abazović, u njihovim očima, dobio ulogu rušenja samostalne, nezavisne, građanske Crne Gore i, ako to postigne, dobiće „čast” da bude upisan kao „veliki Srbin”. Jednog dana, nije isključeno, da se „otkrije” i njegovo „srpsko poreklo”. Kao što srpski istoriografi uporno tvrde da je Skenderbeg Kastriot, zapravo, Srbin, a da su ga Albanci prisvojili.

Mogu li velikosrpski nacionalisti i šovinisti da prihvate bilo kog Albanca ako nije po njihovom ukusu i mjeri? Samo ako bi mogli da ga upregnu u svoje velikodržavne, hegemonističke, planove. Zato je Dritan Abazović danas tako svojatan i u Crnoj Gori, od strane onih kojima ovakva (do)sadašnja, Crna Gora ne odgovara, i u Srbiji, od strane nacionalista.

Kako srpski nacionalisti tretiraju Albance, svjedoči i to što su srpski mediji izmislili da je na patriotskom skupu u Podgorici, u nedjelju, uzvikivano „Viva Albanija”. U njihovim (zlo)upotrebama, Albanac, kad im se učini da može poslužiti velikosrpskim idejama i projektima, je heroj, štaviše „Srbin”, nosiće ga na rukama. A kad nije tako, onda Albanci i Albanija su predmet sprdanja i sredstvo plašenja i kuđenja. „Viva Albanija” trebalo bi , u njihovoj interpretaciji, da kompromituje učesnike patriotskog skupa. Jer, svaka bliskost sa Albancima i Albanijom, po srpskom nacionalizmu, je nešto čime se može najbolje kompromitovati svako onaj koga oni ne doživljavaju kao svoga.

Zato, nepotrebna su, čak nedostojanstvena za njihove autore, pisma ubjeđivanja Abazovića da odabere „pravu stranu”. Prije svega, od toga, najvjerovatnije, nema nikakve koristi. A, drugo, ako istorijske činjenice i okolnosti savremene Crne Gore nijesu dovoljne za donošenje prave odluke* neka bude što će biti. Valjda će Crna Gora smoći pameti i snage da izađe i iz ovih iskušenja.  (izvor:CDM)