Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Jedan od dragulja Lovćena i njegovog bogatstva je prelijepa primorska podgorina. U toj kruni podlovćenskog masiva Brajići čine jedan od najljepših i najdragocjenijih bisera. Jutro 28. februara 2026. godine obećavalo je lijepo sunce i da će dan biti izvanredan da prođemo jednu od lijepih staza na Brajićima. Brajići su jedan nedovoljno iskorišćen i nedovoljno turistički prezentovan i valorizovan potencijal opštine Budva. Upravo brojne staze koje vode ka crnogorskom primorju - Budvi, Paštrovićima, Mainama, Lastvi Grbaljskoj, Lovćenu, Paštrovskoj gori, Ograđenici, Svetom Stefanu jesu hajking koji u Evropi i svijetu predstavlja sve bogatiju turističku ponudu koju stranci traže.

Ovo lijepo putovanje činila je četvoročlana ekipa: Ilija Đurović, Gojko Padalica, Snežana Didanović i moja malenkost. Stigosmo u 10 sati na raskršću brajićkih puteva. Sunce nas obasjava svojom ljepotom. Ali Brajići su i planinski prevoj, često nepredvidiv. Brajići obiluju i brojnim podlovćenskim vodama i izvorima. Njihov žubor i ovoga jutra probudio je u nama čula istraživača. Brajićko polje je nakon, ali i prije II svjetskog rata, obrađivano. Imali su i svoje mlinove. Dali su skup danak borbi u i za svetu slobodu. Krenusmo dijelom asfaltnog puta ka zaseoku Stojanovići, pored crkve Svetog Nikole primjer stare, ali i nove urbane cjeline. Mnoge stare napuštene kuće bile su svoltane, imale su svoje kamare i izbe i činile su lijep spoj stare crnogorske arhitekture.

Kako bilježe dr Savo Prentović i Savo Martinović u svojoj monografiji Brajići (2023), staro ime za Brajiće bilo je Izvori, a pominje se i Carev (karavanski) put preko koga su išli brojni karavani i trgovci. Prirodno, jer je ovo područje kako tada, tako i danas obilovalo i obiluje brojnim vodama. Brajići su nakon učešća na Solunskom frontu dobili svoju zemlju u Banatu. A nakon II svjetskog rata kolonizirani su u Banatu (Feketić, Banatsko Karađorđevo, Rusko Selo i Vojvoda Stepa), đe mnogi potomci i njihove porodice žive i danas. Krenusmo dalje dok nam prvi cvjetovi žutog podbjela žele dobrodošlicu, a njihov cvat poput sunaca svijetlog i žutog dočekuje nas toplinom i ljepotom. Crkva Svetog Nikole je sa lijeve strane, sa koje se pruža lijep pogled na okolinu. Mnoge stare kuće na Brajićima plijene svojom ljepotom. Ima i novih koje se izgrađuju na ovom području.

Dođosmo do raskršća đe desni put vodi ka padinama Lovćena i Kuliješu (1357 mnv). Put koji vodi pravo je stari karavanski put koji vodi ka crnogorskom primorju. Tu već dolazi i do promjene vremena, što nam govori o nepredvidivosti Brajića. Magla se polako od Budve „diže“ ka padinama Brajića. Naša staza ide: Brajići - Stojanovići - Uništa – Kemno guvno - Komarda (izvor) – Gornji Viškovići - Manastir Stanjevići - Mirčetića izvor. Ova staza je u dužini od 16–17 km.

Koračamo polako stazom koju su „razorali“ investitori CEDIS-a i urušili staru stazu djelimično nedgovornost, bahatost i isključivost pojedinaca i privatnog interesa na ovom prelijepom predjelu. Nastavljamo da koračamo dalje. Nailazimo na usamljenog vola koji riče brajićkim planinama i upozorava nas da mu ne prilazimo. Frkće svojim nozdrvama kroz maglu pa djeluje nestvarno, kao scena iz filma. Nastavljamo ubrzanim korakom da se sklonimo od njega. Uđosmo na dio stare staze koja je nestvarno lijepa. Ilija Đurović i Gojko Padalica svako malo sa kosijerima prokrčuju put, čiste ga. Oba neimara čine to godinama, ne samo na ovoj već na brojnim stazama. Mnoge markacije izblijedjele od vremena  ko zna od kada nisu obnavljane i od kada staze nisu čišćene.

Nastavljamo sigurno naš put kroz mješovitu šumu koju čine crvena kleka, sitnograbovica, dub. Vidi se da ipak stazom prolaze planinari, lovci, entuzijasti, zaljubljenici prirode. Stijene na koje nailazimo na stazi služe kao štit od vremena, ali i kao vjerni i drevni čuvari na ovim stazama. U neposrednoj blizini je toponim Uništa, koji je bio katun. Stazu su uništili neodgovorni izvođači radova angažovani od CEDIS-a. Nisu se potrudili da obilježe nastavak staze niti da je sačuvaju. Tu se staza prekida. Međutim, Ilija i Gojko su obilježili nastavak staze koji se nastavlja ka uzvišenju i vodi nas dalje.

Staza je za one koji već imaju dobru kondiciju i koji su u treningu, dakle nije za one koji redovno ne planinare. Polako od nove markacije nastavismo kroz prelijepu i gustu šumu crnog bora, čije smole mirišu čitavim njenim dijelom. Nakon određenog puta stigosmo do dijela toponima Kameno gumno, đe pravimo mali predah. Sa Kemnog gumna, koje predstavljaju visoke stijene, ali je teren ravan, pruža se prelijep pogled na primorsku podgorinu. I nije čudo što je nazvi tako neobičan jer je ovaj dar priride opasan kamenim stijenama.  Nakon predaha nastavljamo dalje nailazimo na stijene koje služe kao privremena skloništa. Slikam se ispod njih da pokažem njihovu masivnost, ali i ljepotu koja ih krasi.

Nakon odmora nastavljamo dalje. Uklanjamo sa staze suve grane i krše. Razgovaramo o ljepotama koje krase ovu stazu. Ispred nas se pružaju tri prelijepa duba koja su stara makar dva vijeka. Jedan dub se pruža poput slova V – viktorije ili pobjede. Penjem se i slikam se na njegovoj krošnji da pokažem koliko je masivan i snažan. Njegovo korijenje se pruža svuda okolo. U blizini se čuje šum i žubor čuvene izvorske vode Komarda. Zapravo, ova tri prelijepa stara duba liče na tri drevna vojnika koji čuvaju ovaj izvor, Brajiće i Lovćen, ostavljeni na vječnoj straži i razmeđi vjekova. Slike pokazuju nam svu snagu i ljepotu prirode koja nas okružuje. Prizori koji vrijede da se obilježe i ovjekovječe. Ko zna koje bi nam pastirske priče i priče sa katuna ova tri duba ispričala kada bi imala mogućnost. Da ih sruši vjetar, pala bi i jedna epoha.

Voda  izvor Komarda žubori ljepotom i snagom svojih zlatnih kapi. Godine 2022. zabilježio sam interesantnu i prelijepu legendu o izvoru Komarda, koja je objavljena u knjizi Priče i legende sa Lovćena:

DVOBOJI NA KOMARDI I GRKOVA VODA

U prošlosti sukobi oko pašnjaka, vodopoja i izvora bili su česti i, nažalost, neizbježni. Svaki pedalj teritorije se branio. Prelazak stada iz jednog dijela planine ili atara sela i katuna u drugi katun ili selo često se završavao sukobom ili otimanjem dijela stada u znak nadoknade štete. Kako je svaka ovca, koza ili govedo značilo često i jedini izvor prihoda, utoliko je pljenidba istih često dovodila do krvavih sukoba. Najčešće su se sukobi dešavali na planinama koje su svi „svojatali“. Legenda o jednoj takvoj planini koja se nalazi između Pobora, Maina i Stare Crne Gore je legenda o planini Komardi (820 mnv). Legenda kaže da su se na ovoj planini sukobljavali povremeno Pobori, Maine, ali i predstavnici sela njeguškog podvršja. Kako bi prekinuli sukobe među plemenima, dogovore se da najvještiji na handžaru uvijek podijele megdan kako drugi ne bi stradali. Ovaj običaj je bio vrlo surov, a takvih megdana je bilo makar po nekoliko u toku jedne godine.

Grčki trgovac Elijas često je dolazio u Budvu da trguje kožu, loj, med, meso i skorup. Nije znao slovenski jezik pa mu je prevodilac bio pravoslavni sveštenik Ilija iz Paštrovića. Ilija mu je ispričao da je čuo da se na planini dešavaju povremeno dvoboji i da ne može nikako da umiri „uzavrelu krv“ među plemenima. Elijas mu je rekao da bi on volio da ga povedu na tu planinu da upozna te hrabre gorštake koji daju tako lako život, o kojima je slušao i koji ga podsjećaju na Spartance.

Ilija je uzeo dvije mule i s njima se polako, od Budve uspinjao ka Poborima. Upravo taj dan je bio zakazan jedan dvoboj na planini. Kada su se sveštenik Ilija i Grk Elijas pojavili, pripadnici ovih plemena su u čudu gledali do tada nepoznatog gosta. Nakon kraćeg razgovora Elijas je poželio da otkupi dug i štetu. Tako je i bilo. Dao je punu platnenu vrećicu dukata i pitao da li je to dovoljno da se šteta namiri. Ilija je sve prevodio.

Grk Elijas je uz pomoć sveštenika Ilije uspio da izmiri zavađena plemena, da otkupi štetu, a pripadnici Maina, Pobora i Stare Crne Gore su u čast gosta ispekli tri ovna za sva tri plemena. Zaboravili su na dotadašnje sukobe i stradanja i dali su riječ da se više neće sukobljavati i dijeliti megdane između sebe.

Grk je rekao da jedino život nema cijenu i da gorostasi s padina Lovćena zaslužuju da žive i da se bore kao Spartanci, ali ne jedni protiv drugih.

Grk je po legendi dao ime planini Komarda (što na grčkom jeziku znači klaonica, kao znak sjećanja na njihova stradanja). Kada je odlučio da se s popom Ilijom vrati drugim putem preko planine i Brajića, onako žedan je s prve dostupne vode pio. Njemu u čast i sjećanje na njega, Brajići dadoše ime vodi Grkova voda. Od tada pa do danas oba toponima sačuvala su ovu drevnu legendu o Grku Elijasu.

Ovakvih priča i legendi bilo je mnogo u prošlosti. Neke su zabilježene, a neke su nepovratno izgubljene sa smjenom generacija. Nakon kratkog predaha kod izvora na Komardi nastavljamo dalje naš put ovom zaista prelijepom stazom. Magla koja nas je pratila počela je lagano da se „diže“ i da otvara brojne lijepe vidike na ovim prostorima.

Dolazimo gotovo do kraja ovog dijela staze đe izlazimo u Gornje Viškoviće. Na samom izlazu masivna stara kuća, ko zna i kad građena, čeka da je neko obnovi. Prelijepa je  u prizemnom dijelu izba đe se stoka držala, na spratu se vide vrata i ulaz u kuću. Kuća nema krov, ali predstavlja lijep i dragocjen spomenik arhitekture. Tu je postavljena i drvena klupa na kojoj smo predahnuli i pojeli nešto suvog voća. Lavež pastirskih pasa čuje se u neposrednoj blizini. Nastavljamo, već asfaltom. Nailazimo na dio đe stoje smjerokazi koji, iako dijelom metalni, ukazuju na pravce mjesta izvora, podlovćenskih voda, ali i toponima kojih je zaista na ovom predjelu jako puno.

Prolazimo pored manastira Stanjevići, nekadašnje rezidencije Petrovića. Tu je u prošlosti po prvi put sađena krtola nakon što je Sveti Petar donio njeno sjeme u Crnu Goru posađena je bila tu i u Vladičinoj bašti na Cetinju. Pruža nam se pogled na budvanski Đurđevac, ali i na katun Pribilovića. Naš krajnji cilj je izvor Mirčetića voda, koji je uvijek, i ljeti i zimi, izdašan bogastvom podlovćenkih izvorskih voda. Stigosmo do njega nakon 800 metara. Pravimo predah, ne mnogo dug, jer nam slijedi povratak istim putem dalje. Već su podnevni časovi i prilika za bolje fotografije je itekako lijepa.

Vraćamo se istom stazom, a pred nama se ukazuju brojne kaskade, male vrtače, omanji doci, livade i pašnjački kamenjari prekriveni grmićima pelina. Vidi se da je u prošlosti svaki pedalj zemlje bio dragocjen i da se svaki pedalj obrađivao. Danas vrijeme novog ekonomskog i društvenog napretka, pa jedino snažne i masivne međe stoje kao nijemi svjedoci da pamte neka prošla vremena, neke pređašnje generacije koje mi danas pominjemo. Život na brajićkom - podlovćenskom kršu nije bio lak. Snjegovi, vjetrovi, oluje, nevremena, gradili su u njima onu snagu gorštaka i jakog karaktera.

Ljepota Lovćena, podlovćenskih staza i Brajića je nešto što očekuje svoju punu i pravu revalorizaciju, povratak na ove prostore koji mogu biti jak potencijal za razvoj turizma, ali i sa očuvanjem ovih prostora. Ima i neukusa poneđe pored puta podignute masivne kuće koje „štrče“ i remete ljepotu pogleda i pejzaža. Evropa traži upravo ono što mi imamo autentičnost. Pitanje je samo  da li ćemo je prepoznati prije nego je izgubimo. Vraćali smo se istom stazom, ali nijesmo bili isti. U kamenu, u dubovima, u vodi Komarde  ostao je dio nas. A dio Brajića pošao je sa nama da se pretoču u ovu pisanu riječ koja traje.