VELJKO MIĆUNOVIĆ: ČOVJEK KOJI JE GLEDAO ISTORIJU U OČI
(15 riječi)
Veljko Mićunović (Foto: Wikipedia)
Istorija rijetko bira nježne svjedoke. Ona, po pravilu, traži ljude čvrste građe, snažnog duha i sposobnosti da nose teret epohe koja ih je izabrala. Veljko Mićunović pripada upravo toj vrsti ljudi. Njegov životni put nije bio tek niz funkcija i titula, već složena drama jednog vremena u kojem su ideali, revolucija, država i lična savjest često stajali u napetom i bolnom odnosu. Njegov životni put obuhvata gotovo sve ključne prelomne tačke epohe od revolucionarne borbe, preko izgradnje socijalističke države, do hladnoratovske diplomatije. Da bi se razumio Mićunović, mora se razumjeti i dvadeseti vijek Balkana, sa svim njegovim iluzijama, zabludama i nadama.
Rođen je 16. januara 1916. godine u Velestovu kod Cetinja, u skromnoj crnogorskoj porodici Jovana i Marice Mićunović. Bio je treće od četvoro djece. Rano je ostao bez oba roditelja, što je ostavilo dubok trag na njegovo formiranje. Odrastanje bez oslonca porodice naučilo ga je samodisciplini, tišini i unutrašnjoj snazi. Školovao se na Cetinju, gdje je već kao gimnazijalac pokazivao interesovanje za društvena pitanja i pravdu. Godine 1932. priključuje se revolucionarnom omladinskom pokretu, a 1934. postaje član Komunističke partije Jugoslavije i sekretar partijske ćelije Cetinjske gimnazije. Tokokom tudija prava u Beogradu bio je učesnik studentskih demonstracija 1935. godine i član Odbora ujedinjene studentske omladine..
Rat je potvrdio njegov izbor. Nakon aprilskog sloma Kraljevine Jugoslavije i izbijanja ustanka u Crnoj Gori u julu 1941. godine, Mićunović se uključuje u Narodnooslobodilačku borbu. Postavljen je za političkog komesara Lovćenskog partizanskog odreda, rame uz rame sa komandantom odreda Pekom Dapčevićem, a tokom rata obavlja niz odgovornih političkih i organizacionih dužnosti u Crnoj Gori, Sandžaku, Bosni i Hercegovini i Srbiji. Učestvovao je u najtežim operacijama, uključujući bitku na Sutjesci, koja je predstavljala simbol krajnje ljudske izdržljivosti i revolucionarne istrajnosti.
Početkom 1944. godine postaje načelnik OZNA za Crnu Goru, čime ulazi u samo središte bezbjednosnog aparata nove vlasti. Poslije oslobođenja imenovan je za ministra unutrašnjih poslova Narodne Republike Crne Gore, zatim za načelnika OZNA za Beograd i pomoćnika saveznog ministra unutrašnjih poslova. Bio je direktor Generalne direkcije metalurgije i član vlade Federativne Narodne Republike Jugoslavije. To je bio period u kojem se država gradila brzo i nemilosrdno, a odluke su često nosile tešku moralnu cijenu. Upravo u toj tišini odgovornosti počinje da se oblikuje Mićunović kao kasniji hroničar sistema koji je pomagao da se stvori.
Godine 1952. prelazi u diplomatsku službu i započinje fazu po kojoj će ostati trajno upamćen. On 8. marta 1953, odredjen da podje u sovjetsku ambasadu u Beogradu da otpravniku polsova izrazi saučešće povodom smrti Josifa Visarionoviča Staljina. Kao pomoćnik ministra spoljnih poslova, a potom kao ambasador Jugoslavije u Sovjetskom Savezu od 1956. do 1958. godine, našao se u središtu složenih odnosa dvije države koje su još uvijek liječile rane raskola iz 1948. godine. Mićunović se u sovjetskoj prijestonici istakao kao izuzetno sposoban diplomata, koji je uspio da uspostavi direktne odnose sa najvišim sovjetskim rukovodstvom, uključujući Nikitu Hruščova, sa kojim postaje blizak prijatelj i čak se redovno privatno posjećuju, ali se suočavao i sa preprekama poput one kada je u Jugoslovenskoj ambasadi u Moskvi lično pronašao i demontirao 19 prislušnih uređaja postavljenih od strane KGB-a. Njegova sposobnost da razgovara bez straha, ali i bez servilnosti, učinila ga je jednim od najcjenjenijih jugoslovenskih diplomata u Moskvi.
Nakon povratka obavlja dužnost zamjenika saveznog sekretara za inostrane poslove, a od 1962. do 1967. godine bio je ambasador SFRJ u Sjedinjenim Američkim Državama. Boravak u Vašingtonu omogućio mu je da sagleda hladnoratovski svijet sa druge strane gvozdene zavjese. Od 1967. do 1969. bio je predsjednik Odbora za spoljnu politiku Savezne skupštine, a zatim ponovo ambasador u Sovjetskom Savezu od 1969. do 1971. godine.
Iskustva iz Moskve pretočena su u njegove knjige Moskovske godine 1956 do 1958 i Moskovske godine 1969 do 1971, koje predstavljaju vrhunac jugoslovenske memoarske i analitičke literature. Kako je u poglavlju „Ruska salata", u svom kapitalnom djelu „Deca komunizma", Milomir Marić zapisao: „Knjigu kao Moskovske godine, mogao je da napiše samo neko kao Veljko Mićunović." Ova rečenica ne govori samo o talentu pisca, već o jedinstvenom iskustvu čovjeka koji je bio dovoljno blizu moći da je razumije, ali i dovoljno udaljen da je ne idealizuje.
Godine 1971. izabran je za člana prvog Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, gdje ostaje do 1974. godine. Bio je poslanik Ustavotvorne skupštine 1945, višestruki savezni poslanik, član Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije u tri saziva i član Savjeta federacije. Nosio je čin general potporučnika u rezervi.
Veljko Mićunović bio je nosilac najviših jugoslovenskih priznanja i odlikovanja. Odlikovan je Ordenom narodnog heroja, Ordenom oslobođenja, Ordenom zasluga za narod sa zlatnim vijencem, Ordenom bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem, kao i brojnim drugim jugoslovenskim i stranim odlikovanjima koja su mu dodijeljena za ratne i državničke zasluge.
U privatnom životu bio je oženjen Budislavom–Miškom Mićunović, rođenom Dapčević, sa kojom je imao sina i kćerku,koje je, uprkos državnim obavezama i dugim boravcima u inostranstvu, doživljavao kao lično utočište i prostor tišine. Porodični život nikada nije javno eksponirao, što je bilo u skladu sa njegovim karakterom i shvatanjem lične odgovornosti. Njegov mlađi brat je takođe bio istaknuti revolucionar, istoričar i general-major u rezervi, Vukašin Mićunović.
U kasnijim godinama suočio se sa teškom bolešću i paralizom desne ruke, ali ni tada nije prestao da radi. kao član Predsjedništva SFRJ i jedan od najiskusnijih državnika jugoslovenskog projekta, Mićunović postaje figura kontinuiteta i sjećanja. Teška bolest i paraliza desne ruke nijesu ga ućutkale. Naprotiv, diktiranjem svojih misli pokazuje koliko mu je bilo važno da istina ostane zapisana, makar bila i neprijatna. Diktirao je svoje tekstove, svjestan da iskustvo mora biti zapisano. Umro je 2. avgusta 1982. godine u Beogradu i sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju. Njegova smrt, zatvorila je jedno poglavlje, ali pitanja koja je njegov život otvorio i dalje traju. On nije bio hladni birokrata. Bio je čovjek epohe u kojoj se vjerovalo da istorija ima pravac i smisao. Danas, kada se taj smisao često dovodi u pitanje, Mićunovićevo nasljeđe dobija novu vrijednost.
Veljko Mićunović ostaje figura koju je nemoguće svesti na jednostavne sudove. Bio je revolucionar i državnik, bezbjednjak i diplomata, pisac i svjedok.. U vremenu kada se prošlost često koristi kao oružje, Mićunovićevo nasljeđe podsjeća da je istina teška, ali nužna. To je nasljeđe koje nadilazi ideologije i ostaje kao trajni izazov savjesti.
On ostaje simbol Crnogorca koji je iz lokalnog prostora zakoračio u svjetsku istoriju, ali bez gubitka unutrašnje mjere. Njegova najveća ostavština nije ni funkcija, ni orden, ni titula, već hrabrost da se istorija posmatra bez zabluda. A to je osobina rijetkih ljudi i još rjeđih državnika.
0 Komentara