Dokolica

Dr. sc. Goran Sekulović

Bezbjednost i sloboda

Jul 18, 2025 1 Komentara

(15 riječi)

Bezbjednost je jedan od najvažnijih i najviše korišćenih pojmova u javnom diskursu u današnjem svijetu. Ipak, mora se dodati da je odnos bezbjednosti i slobode, reklo bi se, in tema u današnjem svijetu. Nekada ‘’slobodni svijet’’ kako se više decenija zvao Zapadni svijet, odnosno Zapadna Evropa i SAD, sa ovom temom se posebno suočio, zapravo i ‘’zagrcnuo’’ nakon 11. septembra 2001. godine. Toga dana desio se niz od četiri koordinisana teeroristička napada vahabističke islamističke trorističke grup Al Kaida na SAD. Ako ne prije, onda je tog dana postalo svima jasno da u slobodnom svijetu i demokratriji nema slobode bez bezbjednosti, niti bezbjednosti bez slobode. 

Poznati poljski filozof i sociolog Zigmunt Bauman (Zygmunt Bauman) u spisu ‘’Šta je sloboda?’’ to je ovako video:
‘’... Naučio sam da postoje dva osnovna, neophodna i neizbježna uvjeta dostojanstvenog života koji donosi zadovoljstvo. To su bezbjednost i sloboda. One ne mogu živjeti jedna bez druge. Bezbjednost bez slobode je ropstvo, a sloboda bez bezbjednosti je anarhija. One jedna drugu trebaju, ali istovremeno – kako to ponekad biva u braku – ne mogu naći zajednički jezik. Odnos među njima je igra nultog zbira – više bezbjednosti možete dobiti samo za cijenu davanja djelića svoje slobode. I više slobode ćete dobiti samo za cijenu gubitka bezbjednosti, povećanja nesigurnosti.

Emil Dirkem (Emile Durkheim) je pisao: kakva je sreća da imamo društvo koje nas prisiljava na civilizirano ponašanje, inače bismo živjeli u ropstvu strasti i emocija. Društvo koje nam organizira bezbjedan život, oslobađa od emocija. Moguće je i tako. Samo što su se nakon nekoliko desetina godina ljudi smatrali nesretnima, jer su položili na oltaru bezbjednosti veći dio svoje slobode.

Sjećate li se što je Sigmund Freud rekao 1929. u knjizi koja je u Poljskoj izašla pod nazivom”Kultura jako źródło cierpień’ („Das Unbehagen in der Kultur”, „Nelagodnost u kulturi”, Rad, Beograd 1988, prim. prev.)  Da je civilizirani život trgovinska razmjena – dajemo dio jedne vrijednosti u zamjenu za dio druge vrijednosti. A kad je Freud to govorio, stvarnost je bila čvrsta, solidna. Freudova dijagnoza je glasila: svi psihički problemi čovjeka potiču odatle što smo dali ogromni dio slobode za bezbjednost – bezbjednost od sudbine, bolesti, bandita.

Siguran sam, kad bi vam Freud danas davao intervju, obrnuo bi dijagnozu. Rekao bi da patnje suvremenog čovjeka potiču od toga da je postigao ogromnu, bez presedana ličnu slobodu u zamjenu za davanje ogromnog dijela bezbjednosti. I ne radi se o bezbjednosti od terorista. Radi se o bezbjednosti u smislu društvene pozicije, sigurnosti u sebe, vjere u svoje odluke, povjerenja autoritetima. To je sve izgubljeno.

Vidi se da, usprkos tome što se mislilo u vrijeme moje mladosti, historija nije pravolinijski razvoj u pravcu slobode, nego kretanje klatna. Smjer traganja, želja i snova se promijenio – ljudi se boje viška slobode, maštaju o bezbjednosti, povratku zajednici. Zato dodaju sve više prijatelja na Facebooku, praveći se da stvaraju zajednicu.’’

U ovom članku temi bezbjednosti i slobode ćemo pristupiti analizom, dakle, ključnih teza već spomenutog spisa Zigmunta Baumana, kao i uvidom u njihovu suštinsku povezanost i istovjetnost sa moralnim i ukupnim filozofskim učenjem Svetog Petra Cetinjskog, Njegoša i Marka Miljanova. Mislim da je ovo od ne male važnosti i za savremeno proučavanje teme bezbjednosti, koja se naravno u moderno doba izuzetno usložnjava dobivši brojne nove funkcije, prakse i aspekte, ali je potrebno imati na umu našu vlastitu tradiciju i pred-znanje i na ovu temu, koja nije nimalo manje vrijedna od istog takvog ili sličnog nasljeđa u mnogo razvijenijim i prosvjećenijim državama i društvima. Naprotiv!

Zapitajmo se odmah na početku: Zašto, kako, zapravo na koji način je Crna Gora bila vijekovima slobodno društvo i slobodna zemlja? Kao mogući odgovor se nameće i sadržaj (u okviru kojega se vidi suštinska i najdublja povezanost moralnih vrijednosti slobode, nezavisnosti, dostojanstva i pojedinca i naroda, istine, pravde sa pojmovima bezbjednosti i prosperiteta svake vrste) jednog kolektivnog – dakle, zajedničkog, svenarodnog, demokratskog, referendumskog bi se moglo reći jezikom savremene političke prakse – stava cijelog crnogorskog naroda iskazanog na Zboru crnogorskom koji je bio ‘’kao kakav veliki praznik ili sabor’’(‘’… Zbori pravo, kao strijela da poleti!’’). Sveti Petar Cetinjski je raznim intrigama, lažima i klevetama bio pao u nemilost ruskog Dvora i Ruske carske imperije kao i Svetog Sinoda Ruske pravoslavne crkve. ‘’… Sve klevete i sve paklene spletke i zavjere,… su se izdaleka splele u jednu omču – za vladičino grlo.’’ Optužen je bio da je ‘’učitelj zla i upropastitelj dobrih naravi’’: ''... Čuli smo da su naumili da našega vladiku stave u zatvor i da ga prognaju u Sibir na vječno zatočenje.'' Ruski Car, Dvor i Sveti Sinod Ruske pravoslavne crkve tražili su da se crnogorskom vladici sudi u Rusiji, a ako odbije, da se isključi iz crkve i pravoslavlja. Na svome zboru, glavari i predstavnici Crnogoraca ovako su odgovorili Ruskom caru, Ruskoj Vladi i Svetom Sinodu Ruske pravoslavne crkve: ‘’Đe ćemo tražiti istinu, braćo moja, kad ovako krupno omašuju one božje brade?’’… Dok je i potonjega Crnogorca, ne damo vladiku između sebe!... Ne damo ga dok je na ramenima ijedne jedine glavee crnogorske!...  Mi stojimo kao jedan uz vladiku, koji je vitez i pastir naš, koji jee kavaljer Ordena Aleksandra Nevskoga, ne zato što nas je prskao svetom vodicom, no što jee s jataganom u ruci porazio tursku silu i sam bio ranjavan!... Znamo ga od mladosti – ni za šta na svijetu, ni za kakvo blago i zlato ne bi se on prevario da proda svoju otadžbinu… Naš arhipastir nije zaslužio da bi u  njegovoj kući i sopstvenoj nezavisnosti mogao iko s njime tako tiranski postupati!... Dok smo mi živi, nikakva sila čovječja nije u stanju njemu takvu neepriliku učiniti! – A taj crni Ruski sinod nema nad nama nikakvu vlast. – Crna Gora nije podvlasna nikome. Mi smo samo pod pokroviteljstvom ruskoga imperatora, i to više moralno… Dosad nijesmo ni od koga branjeni! I sad, umjesto odbrane, trpimo silno gonjenje!’’

Zigmunt Bauman upućuje – to ćemo sada viđeti citirajući njegove misli – ka tome, a sam citirajući jednog drugog mislioca, da je slobodan čovjek slobodan tek onda kada sretne drugog slobodnog čovjeka (u neslobodi naravno nema slobode, sloboda je univerzalna, ili je ima ili je nema!), odnosno da se slobodan čovjek opija slobodom upravo tada kada sreće, razgovara, radi i živi sa drugim slobodnim čovjekom i drugim slobodnim bićima. Crnogorci su upravo to radili kroz sve svoje vijekove borbe za slobodu i kroz nju ujedno i borbe za bezbjednost (to dvoje je tada, odnosno u prošlosti, bilo nerazdvojivo za razliku od današnjeg stanja u savremenom svijetu zbog objektivno izmijenjenih istorijskih, tehnoloških, geopolitičkih i društvenih okolnosti), naime: opijali su se međusobno slobodom!     

Bauman podvlači sljedeće: ‘’Sloboda je ograničena – to je nauk koji saznaje beba koja puže. Ali znanje da je sloboda puna zamki stičemo tek onda kad se učimo živjeti. Sloboda je paradoks. Ako trebam biti potpuno slobodan – što znači da mogu realizirati svoje namjere – drugi ljudi to moraju prihvatiti, čak i ako se te moje namjere ne slažu s njihovim željama. Dakle sloboda realizacije mojih želja uvijek se reflektira na situaciju drugih ljudi. A to se onda reflektira na mene, na moju moralnu savjest. Imam skrupule ako činim nešto protiv drugih, pokušavam to umanjiti opravdanjima, objašnjenjima da sam morao. Da nije bilo drugog načina ni alternative. Ponekad čak sebi pokušavam objasniti da sam učinio za drugog čovjeka sve, a on za mene ništa. Kao da je uzajamnost objašnjenje za moj nedostatak moralnih obaveza!

Moralnost ne iziskuje uzajamnosti. Moja moralna obaveza je uvijek o korak ispred tvoje obaveze. Takva izbjegavanja, objašnjavanja vlastitoj savjesti uostalom nisu efikasna, jer je savjest surova i teško ih prihvaća.

Dakle, s jedne strane, drugi čovjek je prepreka za slobodu. Ali s druge – kako je ponavljao s upornošću manijaka svećenik Józef Tischner – postajem slobodan kad sretnem drugog slobodnog čovjeka. I dodavao bi: opijamo se slobodom videći prizor drugog slobodnog čovjeka. Dakle, pretpostavka ’moja i tvoja sloboda’ je uvjet moje slobode. Sloboda je opća ili je nema.’’

Sada je prilika da u naše razmatranje uvedemo i kategorije čojstva i junaštva, kao ključne moralne i etičke kategorije filozofskog učenja Marka Miljanova, ali i Svetog Petra Cetinjskog i Njegoša. I da pokažemo da to nijesu neke prošle, suvišne, arhaične kategorije iz naše istorije, kojima više nema traga i o kojima možemo govoriti najviše i najbolje, najkvalitetnije i najkorisnije isključivo sa nostalgijom i samo kao dio naše slavne arhivirane prošlosti ad akta. Ne, čojstvo i junaštvo su naši crnogorski – kada je o državi Crnoj Gori riječ – savremeni evropski pojmovi koji nam i te kako trebaju u praksi u svim fazama približavanja Evropskoj Uniji. Čojstvo je moderan pojam evropskog načela interkulturalizma, koji se danas u Evropskoj Uniji koristi kao etički građanski nadnacionalni princip koji ujedinjuje različite ravnopravne etnose, vjere i kulture, dakle, koji zahtijeva ne život u getu i izolovano, i ne jednih pored drugih, već život zajednički i jedinstveni sa svim razlikama između pojedinih etnosa, vjera i kultura, jezika dakako, ali sa zajedničkim obilježjem novog građanskog, emancipacijskog i demokratskog kvaliteta oličenog u civilizacijskom i kosmopolitskom čak pojmu interkulturalizma. Jer, ne zaboravimo da je i Evropa prošla praksu i etničkog asimilovanja manjina u većinskim etničkim i vjerskim zajednicama i kasnije proces multikulturalizma koji je bio viši stepen demokratičnosti, zajedništva, ravnopravnosti i tolerancije, ali koji se pokazao prolaznim i ograničenim zbog postojanja više izolovanih i getoiziranih ‘’ostrva’’ u jednom formalno jedinstvenom društvu. Tek interkulturalizam daje mnogo povoljniji životni, teorijski i istorijski okvir za afirmisanje svih etnosa, vjera, jezika i kultura, a u isto vrijeme i mogućnost da se oni svi udruže i razvijaju u smjeru njihovog doprinosa gradnji jedne posve nove zajedničke, građanske kulture i civilizacije.

Dakle, čuli smo da ‘’…postajem slobodan kad sretnem drugog slobodnog čovjeka…’’. A on, taj drugi slobodan čovjek nije slobodan ako ga ne odbranim od samog sebe, tj. od mene samog. Ako ga napadnem on može da se brani junaštvom, tako da vidimo da su čojstvo i junaštvo u neprekidnoj vezi: ako izostane čojstvo eto prilike za junaštvo i eto neslobodnog čovjeka. Tek ako je aktivno čojstvo, tj. ako je ono prisutno kao moralna praksa i etički čin, izostaje potreba za junaštvom i čovjek je slobodan, a ako izostane čojstvo eto prilike i situacije u kojoj je prisutna nesloboda, odnosno prisutan napad i atak na čovjeka, jednog na drugog čovjeka, i koja ište junaštvo da bi se opet vratila i uspostavila sloboda. I to je jedan od paradoksa slobode. Čojstvo je, dakle, pretpostavka slobode i osiguranje ravnopravnog, dostojanstvenog i poštovanog statusa svih u jednom društvu u njegovom mirnom poretku i razvoju. Jer – ‘’Sloboda je opća ili je nema.’’

Bauman govori o moralu nekada i sada, đe vidimo da crnogorski moral nije bio isti kao u pretežnom dijelu tada već građanske civilizovane Evrope iz prostog  razloga što su moral i religija u Evropi bili u mirnom građanskom etabliranom poretku, a u Crnoj Gori je na djelu bila neprestana borba za slobodu i bezbjednost najosnovniju za njene stanovnike, što je iziskivalo potrebu za specifičnim borbenim i slobodnim moralom, ako se tako može reći, ali i za borbenom i slobodnom vjerom, u okviru kojih neće biti mjesta za nikakvu ropsku poslušnost ljudi prema bilo kojoj višoj i većoj instanci – bilo da ona dolazi od stranog osvajača u liku Turske carevine, bilo u pokušajima centralizacije državne vlasti u zemlji, tj. u Crnoj Gori, bilo u podređivanju crkvenim starješinama, kanonskim dogmama i pravoslavnom hrišćanstvu kao takvom. Naprosto, sve ovo se mora imati u vidu kada se posmatraju savremeni složeni odnosi unutar Crne Gore koji i te kako čak i danas utiču na sve sfere, pa dakako i na sferu bezbjednosti jer ona, a posebno čini se ona, zavisi i dalje će zavisiti od pogleda na svijet, karaktera i životnih uslova ljudi među kojima se primjenjuje i za koje se propisuje, osobito zbog velike i značajne veze koju ima upravo bezbjednost sa slobodom kao glavnim aksiološkim, vrijednosnim pojmom crnogorskog identiteta i identiteta cijele Crne Gore, o čemu se  - dakle sa slobodom kao ključnom vrijednošću Crne Gore – slažu u potpunosti čak i predstavnici potpuno suprotnih političkih opcija u zemlji.

Bauman piše:
‘’Sloboda je uvijek povezana s nužnošću kompromisa. Apsoutna sloboda, koja istovremeno pomiruje obje strane, nemoguća je.

Velika tekuća postmodernost, u kojoj živimo – individualizacija, raspad etičkih konteksta, oslabljenje autoriteta, njihov veliki broj i nedostatak jedne duhovne vlasti koja bi poništila druge glasove – to je s jedne strane velika opasnost. Dovoljno je pogledati oko sebe: živimo u korumpiranom svijetu, gdje se ne drži ni riječ, ni obaveza.

Ali s druge strane, postmodernost je velika šansa. Jer nekad je našim moralnim životom vladao etički kodeks koji je pretendirao na to da ga se općenito prihvaća. Ali tad se nije radio o moralnosti, nego o konformizmu.

Moralni odgoj prema etičkom kodeksu zasnivao se na činjenju čovjeka poslušnim. A zapravo, moral je stanje kronične nesigurnosti, kako je govorio Emanuel Levinas, moj učitelj. I ja se s tim slažem. Jer moral se ne zasniva na vjernosti kodeksu, nego na ogovornosti za druge ljude. Utoliko sam moralan čovjek ukoliko sam svjestan te odgovornosti. Toga da ono što činim utiče na sudbinu drugog. Ostavlja trag.’’

Da je moral ‘’stanje kronične nesigurnosti, kako je govorio Emanuel Levinas’’, pokazuje i djelo i učenje Marka Miljanova koje u potpunosti pokazuje da se moral ‘’ne zasniva na vjernosti kodeksu, nego na ogovornosti za druge ljude. Utoliko sam moralan čovjek ukoliko sam svjestan te odgovornosti.’’

Tako i uči i postupa i Njegoš kako u moralu tako i u religiji i uopšte u filozofiji, a nema nikakve sumnje da je Njegoš najizrazitiji primjer i dokaz osobite crnogorske slobode i vjere i etičke odgovornosti za druge, čak ne samo za druge ljude već i za sva živa bića u kosmosu, toliko je naime Njegoš savremen u promišljanju kosmosa i vasione kao naše ljudske zajedničke kuće. U ovom smislu možemo govoriti o našem crnogorskom, Njegoševom dakako, doprinosu, vrlo bitnom i značajnom, najsavremenijem promišljanju bioloških i prirodnih osnova ljudske bezbjednosti i slobode i uloge čovjeka kao jedinog subjekta istorijskog i ontološkog, etičkog i egzistencijalnog odnosa spram prirode u cjelini, odnosno kosmosa i vasione kao ishodišta čovjekovog postojanja i djelovanja. Ni Njegoševo hrišćansko učenje se, dakle, ‘’ne zasniva na vjernosti kodeksu, nego na ogovornosti za druge ljude.’’ Ono se ne zasniva na slijepom poslušništvu načelima i dogmama Biblije, već na moralu, etici i savjesti, a savjest je ‘’surova’’ i ‘’moja moralna obaveza je uvijek o korak ispred tvoje obaveze’’.

Moralna odgovornost za druge je neodvojiva od savjesti i od Drugih, bilo kakvih drugih – vjerskih, etničkih, kulturnih, jezičkih… Moralna odgovornost za druge je zapravo neodvojiva od sopstvene moralne odgovornosti, dakle, moralne odgovornosti za sebe samoga, jer bez toga nema ni jedne druge odgovornosti. U pitanju je jedna ista, zajednička, jedinstvena moralna odgovornost, jer morala kao i slobode ili ima ili nema. Biti za druge to znači biti za sebe i, ponajviše i najpreciznije, biti u sebi kao krajnje moralno i surovo – jer savjest je surova! – biće savjesti i moralnih skrupula.    

Bauman dalje piše: ‘’Levinas (Emanuel Levinas, francuski filozof, teolog, judaist, autor i profesor litvansko-jevrejskog porijekla; napom. G. S.) odbacuje pojam prebivanja s drugim kao osnovu morala. Ne radi se o tome da se zajednički maršira, nego da se bude zajedno u moralnoj zajednici. Ne o tome da se bude s drugima u grupi, nego da se bude za druge. Dakle, treba staviti sa strane svoje maksimalne želje i odustati od mnogih od njih. To zahtijeva samoposvećenje, odlaganje na policu svog vlastitog interesa. Neobično važna osobina te odgovornosti je bezuvjetnost. Moralnost je zapovijed, ali neizgovorena. Znam da sam dužan, ali – dođavola! – niko mi nije rekao šta. I nakon godina mogu razmišljati jesam li učinio ono što treba, jesam li mogao učiniti više. To je trn u duši koga ne mogu iščupati.

Vidite i sama kakvi su ti paradoksi slobode. Kaže se da sloboda ide zajedno s rizikom, ali treba imati na umu da ona ide zajedno i sa moralnim rizikom. Ako znam da imam tu obavezu, muči me neprestana nesigurnost. Nesigurnost u sebe, nemirne noći, skrupule.’’

Onđe đe je nesigurnost nastupa bezbjednost, naravno u već osvojenom polju slobode koja u krajnjem obezbjeđuje bezbjednosti granice, ali i ona, dakle, bezbjednost njoj, dakle, slobodi, daje osjećaj sigurnosti i uopšte priliku da se može koristiti tom osvojenom slobodom. I tako se vraćamo na početak ovog teksta, na odnos bezbjednosti i slobode, odnos koji mimo sebe samoga ne može ništa reći ni o čovjeku današnjice ni o njegovoj budućnosti. I jedno i drugo, i sadašnjost i budućnost, odigravaće se u odnosu bezbjednosti i slobode, čemu svakako treba priključiti i čovjeka, odnosno njegovu tehnološku i digitalnu moć koja će i slobodi i bezbjednosti dati onaj najširi mogući okvir za njihovo postojanje i djelovanje.

Bauman završava svoj spis time što ovako zaključuje: ‘’Znate li koja je moja jedina sigurnost? Da je nesigurnost jedina sigurnost. Ja u to zaista vjerujem. Kad se gleda ovaj svijet, tako rasipan, razbarušen, egocentričan, tako to izgleda.’’ Ako je ‘’nesigurnost jedina sigurnost’’, a izgleda uistinu da je tako u današnjem svijetu, eto prostora ogromnog za afirmaciju pojma bezbjednosti, ali bezbjednosti koja uključuje su-odnos sa slobodom kao iskonskom i nepromjenljivom ljudskom kategorijom.