Dokolica

OSVRT: Spomenik ravnodušnosti i najupadljivija freska državnog javašluka

Kad se dimnjak zacrveni od stida

Maj 14, 2025 1 Komentara

(15 riječi)

Dok se Crna Gora sprema da proslavi 21. maj, Dan nezavisnosti — dan za koji su mnogi dali ono najvrjednije što su imali, a što današnji - odveć komotni, teško mogu i zamisliti — na jednom od najviših i najvidljivijih stubova ove zemlje, na dimnjaku Termoelektrane u Pljevljima, leluja zastava koja više nalikuje na izblijeđeli komad tkanine iz muzeja, nego na sveti državni simbol.

Izblijeđela, pocijepana, namučena od vjetrova, kiša i ljudskog nemara, ona stoji visoko, kao da nam se ruga, kao da poručuje: „Evo vam vaše dostojanstvo, evo vam vaša država, evo vam briga onih što je vode“. Na tolikim metarskim visinama, iznad Pljevalja, iznad magistrale kojom svakodnevno prolaze turisti i građani, ona je postala najviši spomenik ravnodušnosti, najupadljivija freska državnog javašluka. 

Turisti je gledaju kao relikt neke propale ideologije, možda kao umjetničku instalaciju koja simbolizuje dekadenciju jednog društva. Građani? Građani, ako i primijete, okrenu glavu ili uzdahnu, jer naučeni su već da ne vjeruju ni svojim očima. A oni što vode ovu zemlju? Oni, čini se, ni ne vide. A možda baš zato što je visoko – jer nemaju često razloga da podignu oboreni pogled. 

I tako, umjesto da u suret Danu nezavisnosti zablista nova, jarko crvena, s dvoglavim orlom koji prkosno širi krila, nama pred očima visi izblijeđeli podsjetnik na to kako izgledaju simboli u rukama onih kojima je sve osim ličnog interesa tek ukrasna tapeta na zidu protokolarne sale. 

Ili, možda nije problem ni u onima što ne vide, nego u onima što ne smiju da kažu. Jer hrabrost u ovoj zemlji odavno nije penjanje uz dimnjak da se zamijeni zastava, već izgovoriti naglas da je sramota to što visi. A možda je najveća tragedija u tome što su i oni hrabri počeli da ćute.

U svakom slučaju, dok dimnjak Termoelektrane ispušta u nebo svoje crne izgovore, dok turisti prolaze pored ovog ogledala nebrige i voze dalje, a vlastiti narod ne zna da li da se smije ili zaplače, ta izblijeđela, tužna ali ponosna zastava i dalje stoji. I poručuje — još sam tu. 

A, Crna Goro, srećan ti Dan nezavisnosti.