Škrinja

Goran Sekulović

Svijet ostaje uvijek isti

Mar 31, 2025 1 Komentara

(15 riječi)

(Nad jednom slikom smrti Danila Kiša)

Za sljedeći Kišov opis smrti iz djela ''Rani jadi'' (odjeljak ''Mačke''), obično se u komentarima i analizama kaže da je ‘’ovo  jedna od najupečatljivijih scena u zbirci jer govori o teškoj odluci dečaka koji iz najbolje namere mora da učini najgore delo’’. (Odmah se nameće asocijacija koja se obično vezuje uz pojavu staljinizma po kojoj i najbolje namjere mogu voditi u pakao). Mene ova Kišova slika smrti – Kiš se u ratnom đetinjstvu nagledao stvarnih zločina kao i Vitomir Vito Nikolić i Branko Miljković i o njima su sva trojica pisali upečatljivo ostavivši vrhunska dokumentarna literarna śedočanstva iz ''prve ruke'', a uz to još iz nepatvorenog đečjeg ugla – u kojoj se govori o pomoru mačića koji sprovodi dječak Andi, ''dečak žalosna srca (koga su zvali Andi)’’, podśeća na savremena ratna zbivanja u Ukrajini, te naravno na ''naše'' devedesete, ali i na jednu priču mog oca iz Drugog svjetskog rata i partizanske brigade u kojoj je bio. Riječ je o liku ''zajapurenog i prestravljenog'', zakrvavljenih očiju, partizanskog kurira-dječaka Srbina, kome su ustaše sve najmilije i najrođenije pobili i on se već i prije samog kraja rata zarobljenim ustašama svetio, krvavo i surovo, što bi se reklo istom mjerom, danonoćno neđe u Sloveniji. Slika je naizgled ista, ipak i različita. No, tamo đe bi se mogla naći razlika, može se viđeti i sličnost. Na primjer, obje slike su djelovi jednog procesa sazrijevanja,  odrastanja mladog bića, bez obzira što je jedna slika literarnog, a druga stvarnosnog karaktera. U istu ravan su i život i literatura, njihov obostrani uticaj je nesumnjiv.

Razlike ne dolaze otuda što znamo da je ovo život, a ovo fikcija, bez obzira što se i u životu mogla desiti i što se realno i dešava. Temeljna razlika je, čini se, zapravo, ne u surovosti scena, ne u tome da li je slika iz života ili iz literature, već u načinu pisanja, pripovijedanja, govora, doživljaja (o) smrti. Bez obzira što se radi o mačkama, tekst je opis smrti, zločina kao takvog, ne odvojenog čina samog po sebi, već tehnologije smrti i zločina, cijelog procesa koji dovodi do zločina kao egzekucije, kao onog trena u koji se sliva, sintetizira, ''iznenada'' pojavljuje sveobuhvatno ''objašnjenje'', ''opravdanje'', ''razumijevanje'', ''osuda'', ''kritika'', ''doživljaja'', ''nagr(a)đivanje'' zločina kao takvog, kao čina samog po sebi odvojenog osd svega onog što je dovelo do njega.

Opis nekog stvarnog zločina urezao bi se onako kako bi ga viđeli, odnosno doživjeli, tj. onako kako je napisan ili medijski interpretiran, sagledan i predstavljen. Ovaj je napisan tako da sam ga doživio kao hroniku stvarnog zločina, zločina nad ljudima, dakle, mnogo težeg i ''stvarnijeg'' zločina. I zločin nad ljudima se ne može drugačije opisati.

Dječak se najprije iskreno sažalio nad sudbinom četiri slijepa mačića. ''U jorgovanu iza kuće dečak je pronašao četiri slepa mačeta. Mada je po njihovom cviljenju shvatio da ih je neko odvojio od njihove majke, koja ih sada sigurno traži na drugom kraju sela, plačući po krovovima, ipak se ponadao da će ih prisvojiti neka druga mačka, neka mačka usedelica, ili neka mačka nerotkinja ili bilo kakva mačka dobra srca... Mačkicama se učinilo, mada ga nisu mogle videti, da im se to bliži neki ogroman mačor. Nisu znale da dečak krade ribizle i da usput uhodi ptice. Pištale su kao sasvim mala deca.

Dečak utrča u kuću i stavi u limenku malo hleba i mleka, zatim tutnu redom mačje njuškice u limenku. One su samo pištale bespomoćno, naprežući svoje krmeljive kapke.

To je bilo pred veče.

Ujutro rano, pre nego što je krenuo da istera krave gospodina Molnara, dakle vrlo rano, pođe u baštu iza kuće da proveri šta je s njegovim mačićima, nije li ih prekonoć usvojila neka mačka usedelica, neka mačka nerotkinja ili bilo kakva mačka dobra srca. Drhtali su na rosi, bez drugog znaka života.

Limenka je stajala kraj njih, nedirnuta. Samo je hleb bio nabubreo, upivši mleko.’’

Vidimo da dječak donosi mačićima hljeba i mlijeka. On je biće dobrog srca i on traži život, pravdu i spas za četiri slijepa mačića – ''mačku dobra srca.'' No, svijet je tako ustrojen da u njemu nema ''mačke dobra srca'' – “ ‘Nema pravde na svetu’, reče dečak u sebi. ‘Ni među ljudima, ni među mačkama!’‘’

Svratište, kako se to danas često i što je najružnije  i najtužnije – što se tiče samog izraza – sve češće kaže za đecu, a u ovom slučaju za mačke, bez ''roditeljskog staranja'', bilo bi neko stanište, dakle, sa humanim domaćinskim pečatom ''bilo kakve mačke dobra srca''.

Nade su bile uzaludne. Mačići su bespomoćni, nesposobni za život.  Dakle, nema pravde. (Iako je kontekst sasvim drugačiji, zapitajmo se i iz ovog ugla posmatranja što se sve to moglo desiti i dešavati u procesu dva stravična zločina nedavno na Cetinju, jer nikako ne treba zaboraviti da su se oni zbili nakon nezapamćene nepravde, odnosno dosad u modernoj istoriji naše zemlje nikada na taj i toliki način – i u količini i u sadržaju – primijenjenih mjera zloupotrebe  i represije državnih policijskih organa prema mirnim demonstrantima).

Kad je spoznao da pravde nema, ''ni među ljudima, ni među mačkama!'', dječak kao da je htio sam da stavi konačan pečat i tačku na svu tu nepravdu dodajući joj i svoju sopstvenu zločinačku sekvencu u vidu pomora mačića sopstvenim rukama. U pitanju je (u prvom primjeru, prvoj slici), autohtona iskonska đečija svirepost, potpuno, spolja gledano, iznenadna i neuhvatljiva, tajnovita i – neobjašnjiva. Pomor mačića od strane dječaka dolazi iznenada. Od rečenice: ''Onda ugleda kraj sebe...'' pa do kraja ove priče – taj dio teksta je dio stvarnog zločina, i to ne samo nad mačkama i ne samo nad ljudima, već zločina koji je utkan u samo biće svijeta. Nalik hronici nastajanja (jednog) zločina iz Andrićeve priče ''Bife Titanik''.

‘’Onda ugleda kraj sebe jedan velik kamen, podiže ga i spusti naglo. Jedno mače ciknu kao gumena igračka, a glava mu osta pod kamenom. Samo su mu se šapice istezale i grčile. Među kandžama bi se tada pojavila ružičasta lepeza. Kada podiže kamen, on ugleda mačkinu glavu umrljanu krvlju i jedno zlatnozeleno oko ispod napuklih kapaka. Dečak ciknu i ponovo podiže kamen. Bio mu je potreban čitav sat dok ih je sve pobio. (Videći ga tako zajapurenog i prestravljenog kako drhteći stoji pred njim, kao da mu je pozlilo, gospodin Molnar mu nije rekao ništa.) Sahranio ih je tek uveče, kraj živice od jorgovana. Zajedno s mačkama zakopao je i kamen. Nije stavio nikakav znak''.

Sahranjene su i žrtve i sredstvo ubijanja. Nijemi znak ovog groba od sada će dječak nositi u sebi i u svom srcu. Uzalud. Svijet je ostao isti. Svijet i ostaje uvijek isti – na tom pretpostavljenom uvidu je i nastao dječakov zločin pomora četiri slijepa mačića. No, to nije najgore. Najgore je to što, ne samo da nema pravde, odnosno da svijet ostaje uvijek isti, već to što mi sami učestvujemo na ovaj ili onaj način, ali uvijek nepravedno, u toj nepravdi, temeljnoj nepravdi svijeta i u tome da sve ostaje isto, što, dakle, ne samo da nema napretka nego mi sami smo akteri tog saznanja, šta više mi sami učestvujemo u događajima koji onemogućavaju i ruše napredak, mi sami zapravo negiramo mogućnost napretka, mi sami uništavamo svaku pomisao na napredak i na nešto bolje, mi sami smo taj nepravedni, vječno nepravedni i zli princip ovog jednog jedinog ljudskog svijeta, ne u smislu etike već prisile i vječne kazne da u takvom svijetu ljudi moraju da žive. Ili je možda bolje rečeno da takvi ljudi, da upravo mi kao takvi i stvaramo i omogućavamo ovaj svijet, da dakle nijesmo zarobljeni u njemu i da se nijesmo kao poslije neke katastrofe globalnih i kosmičkih razmjera slučajno našli, odnosno da nijesmo slučajno i iznenada ''pali'', banuli i došli na negostoljubivu i neadekvatnu po svemu domaju za nas kao ljudska bića, kakva je npr. poruka Iva Andrića iz čuvenog eseja o Goji. Ne, jer upravo mi smo stvorili ovaj naš ''dom'', koji se sve više i više baš teško uklapa u pretpostavljeni sadržaj jednog takvog humanog pojma za cijelo čovječanstvo za koje bi i trebao da taj pojam važi. Mi smo, neopozivo i za svagda ontološki utvrđeno i dato, dakle, mi sami vječno, jednom za svagda!, stvorili i zarobili svijet u skladu sa našom neponovljivo(m) i nepromjenljivo(m) zlom prirodom!