Gotovo svuda je Milovan Đilas stigao da se „pokaje”, „popravi”, „uljudi”, „samoamnestira” (a to je mogao isključivo iskrenošću i odanošću strastvenoj etičkoj (crnogorskoj!) potrebi i potrazi za istinom, slobodom i pravdom), „očovječi”. I tamo đe to „nije stigao”, kao u slučaju shvatanja i (ne)priznavanja postojanja crnogorske nacije, ostavio je sasvim dovoljno napisanog materijala, knjiga i ideja, koji govore suštinski u prilog njenog postojanja (mada je krajnje neprimjereno o tome govoriti na ovaj način, tj. u smislu da neko, bilo ko!, „dozvoljava” ili „nedozvoljava” da postoji čitav jedan narod i nacija!). I ne radi se nikako o tome da će se nekom ‘eurekom’ i sličnom magičnom i sveobjašnjavajućom riječju „riješiti” crnogorski nacionalni „problem” ili ga nekom, jednom jedinom, lapidarnošću ili lozinkom „presuditi” i konačno apsolvirati. Ne. Dakle, ponajmanje to. Sasvim suprotno, Đilasa treba pomno i pažljivo čitati i viđeće se bezbroj ključnih mjesta iz kojih progovaraju i osvjetljavaju na sve strane istinske spoznaje, pravedna iskustva, moralni stavovi, najrelevantnije građe svakovrstne provenijencije da crnogorski narod i nacija postoje – jer za time imaju istorijski, antropološki, egzistencijalni i duhovno-tvorački izvor-porijeklo, vrelo, iskonsku snagu, bujan tok, biće i potrebu – da djeluju, inspirišu, utiču i proizvode sve one sfere koje u savremenom društvenom životu tvori i reprodukuje svaka, bilo koja, nacija u svijetu, ni manje ni više.

Uzmimo samo primjer čuvene Mojkovačke bitke. „Opažalo se već tada kako s dana u dan, u pokoru i sramoti, mojkovačko poklanje raste u nešto golemo i svijetlo, što je krvlju opralo i spasilo čast i ime Crne Gore. Krv se još pušila po brdima oko Mojkovca, a već se rađala legenda o nepokorivosti naroda iz ovih crnih brda i s ljutog crnogorskog kamena.

… Mojkovačka bitka je legla ognjem i krvlju na moje rano djetinjstvo, na prva sjećanja, brzo se pretvarajući u stravičnu povijest o neodstupnom i divotnom, iako besciljnom poklanju za domovinu.

… Mojkovačka bitka bila je čisto crnogorska. Poslednja i najdivnija u istoriji ove male države. S njom se država i ugasila, u krvavom i nezaboravnom zadnjem blesku junaštva, slave i legende… Šta me gonilo da po stoti put slušam istu pjesmu iz usta istog pjevača, a da mi ona nijedanput ne bude dosadna i da me nijedanput ne mimoiđe slatka jeza nečeg slatkog kao ljubav i neizbježnog kao smrt.

Tome je svakako doprinosilo što sam živio u zadnjim trenucima umiranja epske i mitske Crne Gore. To je bila pjesma mladosti zemlje i naroda – onih vremena u kojima su se oni iz tuđinskog ropstva, plemenskih podvojenosti i rajetinske bezličnosti uznosili u čiste ideje i moralna žrtvovanja, po čemu su i postali posebnost na zemlji i u trajanju ljudskog roda.

Iza leđa ove namučene i iskrvavljene vojske, malodušnošću i špekulantstvom dvorskog kruga, pala su skoro bez borbe znamenja nezavisnosti i slobode – Lovćen i Cetinje. Nepobijeđena, mojkovačka vojska našla se bez zaleđa, osjećajući se kao da je izdana. Crnogorci su se na Mojkovcu klali bez predaha i padali na gomile, a oko Cetinja rasipala se njihova država zbog nevjerice i spletaka njenih vrhova. Ovdje na, na Mojkovcu, istorija ove zemlje zbila se u krvavi grč, a tamo se sve rasipalo kao da nije bilo ni prošlosti ni želje da se preživi – za daleko neko pokoljenje, umirući danas na svom pragu i kamenu.

Ali je i nešto drugo bilo razlog sramotnom – nevojničkom – slomu crnogorske vojske – mračna i nejasna uloga srbijanske vlade.

Ova vlada, odnosno njen izaslanik u crnogorskoj vrhovnoj komandi, pukovnik Petar Pešić, ne samo što nijesu učinili sve da suzbiju, nego su podjarivali malodušnost crnogorskih vrhova čija se sva politika bila, i u ratu i u miru, već svela na to da golu vlast očuvaju. Srbijanska vlada je pripomogla da se crnogorska vojska ne povuče za srpskom, kako se s krajem rata ne bi našle dvije vojske i dvije dinastije, što bi otežalo, a možda i onemogućilo stvaranje zajedničke države… Žalost na Srbijance, na braću, zadugo je ostala, mučna i golema. Zar je morala da se uvali u sram slava i čast naša? Zar su morali baciti oružje oni koji su ga već više od trista godina sticali otimanjem od neprijatelja? Bolesna sjen pala je na divni san o Ujedinjenju, prije no je ovo i ostvareno.

Razumije se, Srbijanci nijesu krivi što su naši – crnogorski – vrhovi bili sagnjili u nasilju i samovolji. Ali ih oni nijesu smjeli gurkati na put sramotnog poraza koji je ranjavao dušu čitavog naroda, a da i sebi ne udare žig nebratstva.

Zar se sve velike stvari moraju ostvariti na prljav i zao način?

Izgleda da je takav udes – bar ove zemlje.

Veličina mojkovačkog kreševa nije bila u pobjedi, jer ove nije ni bilo – neprijatelj je tu samo zaustavljen, a država je istovremeno propala, nego u tome što je to bila bitka u kojoj se ispoljilo neizmerljivo i neobjašnjivo junaštvo i žrtvovanje, s jednim ciljem da se radije umre no podlegne sramotno – u smrti nema ni poraza ni sramote.

Kad nešto hoće da je veliko, onda to bude do kraja i u svemu.

… S Mojkovačkom bitkom skršila se crnogorska država: i sinulo, zadnjim sjajem, crnogorsko oružje. Ali je ona bila i ponos za ljude koji su je vodili i za narod čiji su oni bili, pa i za crnogorske glavare.

Glavari su se našli iza rata u prilikama kao da ni ratovali nijesu. Dali su im penzije, mahom. Ali su bili iščišćeni iz života, zapostavljeni i odbačeni.

Ni vojnicima, ni vojsci crnogorskoj ništa nije bilo priznato.

Mojkovačka bitka ostala je nepriznata. Jedva zabilježena, kao i krv i muke vojske crnogorske. Ali je nastala i ostala legenda o njoj.” (Besudna zemlja”, „Štampar Makarije”, „Oktoih”, Beograd, 2005. g. str. 61, 153, 154/155 i 156)

Đilas je sa pozicije Crne Gore, crnogorskog naroda, u biti Crnogoraca svih vjera i nacija, sa pozicije građanske, multietničke i multikonfesionalne crnogorske države, razotkrivši i oburdavajući ruski mit, ujedno razotkrio i oburdao i (veliko)srpski mit. I Srbija i srpstvo, naime, dubinsko su, mitsko osjećanje. Jači je i opasniji (veliko)srpski mit, jer je geografsko-prostorno, geopolitički, vremenski, duhovno, egzistencijalno, personalno-porodično-ljudski, bliži, teže ga je prepoznati, svuda je inkorporiran, isprepleten sa crnogorstvom, natura se ne nikako kao njegova zamjena, nadomjestak, dopuna, već kao „prirodni” i „samorazumljivi” kontekst i okoliš, „istovrstni” i „identični” istorijski, vjerski, etnički, antropološki, rasni čak obrazac i tip. I zato je neizbježno da Crna Gora i Crnogorci moraju da se otrgnu i istrgnu iz „bratskog” zagrljaja Srbije i srpstva koji apsolutno ukida potrebu, spoznaju, iskustvo, želju i mogućnost crnogorskog naroda da ima svoju vlastitu, nezavisnu, državu, svoj puni identitet, prepoznatljivost, lik i djelo. (Veliko)srpski mit odvajkada kombinuje rafinirane, suptilne, duhovne, s jedne strane, i najgrublje, fizičko-oružane metode asimilacije, potiranja i uništenja svega što je crnogorsko i što je crnogorstvo, s druge strane. Sve ono što o ruskom mitu kaže Đilas u svojoj drugoj studiji o Njegošu, pisanoj u komunističkom zatvoru, tj. 1957–58. g. u sremskomitrovačkoj kaznioni, odnosi se i na (veliko)srpski mit. Dakle, sljedeće njegove misli upućene kritici ruskog mita ujedno su i kritika svakog (veliko)srpskog mita. „Od vladike Danila Rusija je mučni, ali jedini oslonac. Korijeni veza sa njom su i dalji i dublji, kao i njena neshvatanja naših nevolja i uslova. Kao uvijek kad jedan mit hoće da se ostvari i u ovom slučaju su razočarenja i potresi neizbježni za one koji taj mit drže neminovnim i jedinim. Tako je to – sve dok se ljudskim žrtvama i naporima ne podredi realnost, ili – ne sazda novi mit.

I za Vladiku Rada je Rusija dubinsko, mitsko osjećanje. Ali i realnost. Od nje se on odvojiti ne može i kad bi htio – ne bi ga poslušali ni Petrovići, a kamo li njegov narod pravoslavni. Ali onaj njegov trzaj ka Francuskoj otkriva da je u njemu počeo da se ruši pravoslavni ruski pritisak i naslijeđeni ruski mit. Naizgled će i kasnije sve ostati kako jeste – Rus Popov će 1842. godine obradovan, zapaziti imperatorovu sliku na vladičinom stolu. Ali oko 1837. godine, suština odnosa između Crne Gore i Rusije se mijenja, bar utoliko što postaje jasnija, nesentimentalnija – Vladika Rade se duhovno osamostaljuje, svodeći faktički odnose na političke i materijalne interese. Politiku treba voditi sa svima, prema vlastitim interesima i mogućnostima – pouka je koju je on izvukao i iz odnosa s Rusima i poruka koju je ostavio.

Ali, on je sve to morao propatiti.

… Budući da ruska vlada daje i novčanu pomoć, sve se to događa uz naša, uz Njegoševa ponižavanja.

… Kao i svačija pomoć i ruska je bila za Ruse – velikodušnost, a za nas – poniženje. Ali, bili smo preslabi i presiromašni da bismo mogli na svome sirotovati i opstati. Kriknuće Vladika Rade zbog te pomoći pred Vrčevićem: Ko gođ ti jednom rukom dava, a nije dužan, drugom te za perčin drži. Pomoć nije jačala – niti to može, nego nagrizala onu duhovnu, idealnu stranu međusobnih odnosa.”

Ovim je Đilas dao i „rješenje” ne samo odnosa nekada prema SSSR-u, odnosno danas Rusiji, i ne samo odnosa između Crne Gore i Srbije, a to znači i današnje suverene crnogorske države prema suverenoj srpskoj državi i obrnuto!, već zapravo principijelno odnosa između svake dvije suverene i međunarodno priznate države. A ti se odnosi moraju zasnivati neizostavno na međusobnom priznanju i uvažavanju, nemiješanju u unutrašnje stvari, poštovanju ravnopravnosti, teritorijalnog integriteta i samostalnog političkog, unutrašnjeg i spoljnjeg, puta svake države. „Jer svaka država – kao i svaka nacija, pa i svaka individua – prirodno teži k ravnopravnosti…”  piše Đilas u knjizi „Nesavršeno društvo”. To je zapravo bio i titovski i jugoslovenski, kasnije i nesvrstani koncept međudržavnih odnosa, u čijem početnom i zametnom uobličavanju je nakon raskida sa SSSR-om i Staljinom učestvovao i sam Đilas. Realna, objektivna osnova za ostvarenje ovog tipa i načina međudržavnih odnosa je ekonomska nezavisnost, osobito svakako manjih država, tj. manjih partnera u međudržavnim odnosima i relacijama. Ako nje nema, nema ni mogućnosti da se ovaj „idealni” tip međudržavnih odnosa i ostvari u realnoj praksi.

Jer – kako piše Njegoš ili kako to formuliše i plastično dočarava Đilas: „Kriknuće Vladika Rade”! – „Ko gođ ti jednom rukom dava, a nije dužan, drugom te za perčin drži.”!? Svaki drugačiji vid i način međudržavnih odnosa od onih i od ovih principijelnih, viđeli smo i titovskih, i jugoslovensko-komunističkih, i đilasovskih svakako!, i nekadašnjih nesvrstanih, i današnjih evroatlantskih i evropskih, šteti prije svega njihovim, državnim, nacionalnim, građanskim, i istorijskim i aktuelnim iskustvima i spoznajama, šteti međusobnim odnosima više generacija građana i stanovnika tih i bilo kojih drugih država, a time i njihovom međusobnom razumijevanju i miru, ali i ukupnom međunarodnom poretku i svijetu u cjelini.

Silne su i mnogostruke veze Đilasove sa Crnom Gorom, ne samo u ličnom životu, te u književnim djelima sa temama crnogorskim, već i u naoko udaljenim sferama stvaralaštva, recimo, u političkoj misli. Te veze, etičke, egzistencijalne, antropološke, aksiološke, estetske, filozofi bi jednom riječju rekli ontološke, a običan narod: životne, etničke, rođenjem donesene i nikad odnesene! – posebno se čitaju u Đilasovim pismima iz zatvora, ali i u pismima njemu od strane njegove supruge, sina, majke.

 „Aleksa hoće da zna ’sve’ o tebi. Neku noć saslušavao me je do pola tri. Mene je zabolela glava, a on, zapanjen življenjem svoga oca. Bio je uzbuđen i uzrujan, do do jutra ne bi ljegao, ali ja sam bila iscrpena, potpuno smoždena. Čini mi se da ni ja čak nisam bila svesna sve izuzetnosti, veličine i tragičnosti tvog života. Kakve bure i cikloni nose i potresaju tvoj život. Dobro je da je ijedan delić tvog tela na svom mestu. Od kakvog li si ustvari materijala sazdan, šta je priroda uobličila u meni tako dragi lik? Trebalo je videti Aleksino lice, pa tek onda shvatiti o čemu se govori. Kao da gleda neviđeni film, čita neslućeni roman i sluša neslušanu priču. Jadno naše divno detence gdje i kako se on ovdje našao? Došao je na svijet u jednom trenutku božjeg mira, predaha. A sad živi omađijan, gord na svog tatu… Neku je večer saslušavao Veljka – te gdje ste se našli prvi puta, šta si ti rekao, kako si izgledao, sve u najsitnije detalje. I na kraju – sigurno mora da vas je vrbovao za komunizam, on bez toga ne bi mogao! A Veljko mu kaže – pa i jeste. I onda sve kako, tačno koju reč je rekao, baš tako i ja mislim da je govorio. Strašan je ćale, ali ja ipak nisam znao kakva je on bura bio. („Đido i advokat Veljko Kovačević znali su se od pre Drugog svetskog rata. Veljko je bio socijalista i učestvovao je zajedno s komunistima u nekim protestima. Čak su Đido i Veljko bili jednom pritvoreni zajedno u beogradskoj Glavnjači”; napom. A. Đ.) (A ja pomislim i kakva je tek sada! – ali izbliza se baš sve i ne vidi.)'' (Milovan Đilas: „Pisma iz zatvora”, Priredio i predgovor napisao Aleksa Đilas, „Vukotić media. d. o. o.”, Beograd, 2016. g., str. 276)

 Ono što je Đilas poručio supruzi i sinu u jednom pismu, može se uzeti i kao poruka za Crnu Goru, za moto svake istinske i suštinske misli i ideje o njoj, za ono najbitnije što ona kao takva predstavlja i jeste među narodima i zemljama svijeta i što mora o(p)stati i u budućnosti ako je i dalje bude imalo i dok je bude vječno bilo! (u smislu ideje da sve što je bilo ikada neđe i bilo kako u Životu,, odnosno bilo kako nastalo na Planeti Zemlji i živjelo da ne može nikada u potpunosti nestati i propasti bez traga i bilo kakvog spomena i trajanja). „Kao da je naš mali svet postao svet za sebe, nerazoriv i nepokolebiv dok traje svako od nas. Izgleda, nije ni važna količina sveta, nego da je svet – tj. svoj, osoben. A takav može biti samo ako je dobar i plemenit. A šta je i vrlije i zanosnije od ljubavi za vas dvoje? Kuca ljudsko srce u tamničkim zidovima neumorno i ponavlja ljubav i veru i odanost.” (Ibid, str. 262) U priči „Gubavac” čitamo: „…I njegova porodica je već bila izdvojena, kao da je gubava. On je to znao. Zbog toga je preklinjao ženu da dignu ruke od njega i da mu niko ne dolazi, ne bi li se s njih skinuo pokor i ljudi počeli da se druže s njima. Ali mu oni ostadoše verni – ništa što je bilo njegovo nije se moglo skinuti s njih, i živeše samotnički, upućeni jedino na sebe, na sve nežniju i bolniju ljubav među sobom. Voleli su i njega i bili prema njemu sve pažljiviji ukoliko je i njegov život i razvaljivanje zidina oko njega bivalo bezizglednije.” (Milovan Đilas: priča „Gubavac” u knjizi „Gubavac i druge priče”, „Narodna knjiga”, Beograd, 1989. g., str. 182)

Upravo je Crna Gora pokazala da „nije ni važna količina sveta”, da nije važno kolika je veličina i teritorija zemlje, „nego da je svet – tj. svoj, osoben”, za što je Crna Gora nesumnjivo jedan od najboljih primjera. Kako reče i srpski akademik prof. dr Živojin M. Perić, Crnogorci su jedan od najoriginalnijih naroda u Evropi, etička i etnička veličina skoncentrisana na jednom malom prostoru, dakle, narod „svet – tj. svoj, osoben”, što „može biti samo ako je dobar i plemenit”.

(IZVOD IZ KNJIGE ''MILOVAN ĐILAS ŽRTVOVANI PROROK I VOĐA'' KOJA JE SPREMLJENA ZA ŠTAMPU)