Goran Sekulović: Devedeset godina rođenja Danila Kiša (1935-2025)
Čudovišni krematorijum Grobnice za Borisa Davidoviča (VIII)

Za Branka Miljkovića postoji podatak da je sa osam godina iz
blizine vidio poklane ljude. Kosta Dimitrijević povodom toga piše: “Taj prizor
se zauvek traumatično useca u nevinu dečačku svest, taložeći se na mučnu
spoznaju ranije viđene Ćele-kule. Verovatno se već tada u poimanju i sebe i
celokupnog sveta u tom mladom, osetljivom biću začela otrovna klica tajanstva
Smrti... Pesnik je svoje rane traume, doživljene zbog zločina protiv
čovečnosti, iskazivao gorkim, ispovednim stihovima, otkrivenim u đačkoj beležnici:
’Ne opija se od alkohola / opija se od svega što nije svakodnevno: / od nenadno
nastale tišine / od pesme što jeca za neslućenim zanosima /od bola, od sećanja
na detinjstvo / kad više nismo deca... / Rat razara psihu.’ U jednom kasnijem
zapisu Branko iskazuje svoje razmišljanje u vezi s ratnim razaranjem psihe:
’Rat na jedan fizički grub način dekomponuje stvarnost. Tako razbijena i
eksplodirana stvarnost se održava u svesti ratnih i posleratnih generacija i
stvara jednu nespokojnu i pomalo umornu literaturu... Poraznosti rata se ne
ogledaju toliko uništavanjem materijalne stvarnosti koliko u razaranju čovekove
psihe. Posle bombi i ruševina treba sakupiti delove sebe, napraviti ponovo
sebe, izmisliti i opravdati potrebu svog produženog postojanja.’ “
Kiš je u razgovoru sa Borom Krivokapićem iznio jedan
dragocjen detalj koji se tiče Branka Miljkovića. Naime, neposredno uoči
samoubistva u Zagrebu, Kiš ga je srio u Beogradu i tom prilikom Branko mu je
rekao, uz prijekor zbog pića (to je bila faza kada on nije pio pa je valjda
htio da svoju odluku učvrsti), i to da su oni svi kukavice, jer eto, svi ruski
pisci su već u njihovim godinama bili mrtvi i to od svoje ruke, spomenuvši i
Ljermontova, i Majakovskog, i Jesenjina…
‘’Postoji li negdje znak, zemaljski ili nebeski koji bi nam
nedvojbeno ukazao na svemirsko prebivalište lelujavog dima?’’ , ‘’na svemirsko
prebivalište’’ lelujave duše, one duše što je ‘’ostala na snježnoj vjetrometini
gdje ju je našao, nasmješenu, krvavu i ojađenu Danilo Kiš'', alias Andreas Andi
Sam, one duše što ''emitira u san, u poetiku, u literaturu, u osjetljivi mozak
mjesečara’’, u osjetljivu dušu dječaka
Andija, budućeg pisca koga će začeti i početi uobličavati njegovu poetiku
upravo to osjećanje različitosti, taj pečat različitosti, što ih je nosio od
djetinjstva kao „podmuklo dejstvo biografije“.
‘’…Taj dim što počiva u svemirskoj školjci izgubljen je za
naše oči, ali trag njegova uzdizanja prema nebu ostat će vidljiv u svakoj
pukotini prostora što se rastvara, u svakom ogledalu duha, svakom vremenu
vrišteće glazbe temeljnih postavki umjetnosti. To je žaloban i surov trag
bjegunca, skakača, avanturista duha gipkijeg od leopardova tijela u bijesnoj
trci za gazelama, prodornijeg od bijele strijele smrti – taj oblačić što se
nevino izdigao iz kotla vruće šljake u svojoj je drugoj, blistavijoj i magičnijoj
stvarnosti kao slovo OMEGA, Točka u središtu središnje Točke gdje se sanjari o
ponavljanju stvaranja svijeta prema vlastitom vidovitom, zamišljenom uzoru
izlučenom iz uzorka svojega obličja.
…Lavež
pasa, jecajući urlici psetolikih – eto glazbe dostojne nadahnuća Johanna
Sebastiana Bacha. Taj krematorijski, bahovski marš odjekuje sibirskim
prostranstvom koje ima nečuveno svojstvo da zadržava zvukove, obnavlja ih,
pojačava, emitira u san, u poetiku, u literaturu, u osjetljivi mozak mjesečara.
…Vizija
kotla s vrelom šljakom koji postaje skloništem bjegunca, zatim se preobražava u
skakaonicu, pakleni tobogan i na kraju postaje grobnicom-krematorijem, pogodna
je, zbog stalnog i savršeno cjelovitog obnavljanja te jezovite prakse
stvarnosti, i za uništenje poetike o toj neprirodnoj stvari u strogoj
centričnosti u kojoj se događa prirodni – nadstvarni zločin…Tako bi poetika,
taj bludni anđeo nižih regiona, postala izlišnom. Već je izlišna. Sjen Kišove
onespokojavajuće mašte pala je na nju kao što u jesenjim jutrima pada inje na
zemlju…Eto što se događa s knjigama, piscima, mjesečarima, poetikom.
Neuhvatljive metafore, užasavajuće metamorfoze.’’
(Kraj – Izvod iz knjige ''Kišovo pero iz pakla'', Nacionalna
zajednica Crnogoraca Hrvatske, Skaner studio d.o.o., Zagreb, 2022.g.)
1 Komentara
Fanito Postavljeno 13-02-2025 12:30:00
Odlican prikaz Grobnice za borisa Davidovica kao i, moze se reci, ukupnog njegovog djela. Akademik Goran Sekulovic je nastojao i uspio da u svom osvrtu dotakne i produbi sve ono najvaznije sto karakterise ovo djelo i njegovog pisca u kontekstu vremena, okolnosti i pojedinacnih sudbina. Kroz koje se sagledava sustinski karakter tadasnjih vlasti. Pa i bojazan od ponavljanja istorije. Vrojedno, veoma, za procitati.
Odgovori ⇾