Kultura

Goran Sekulović: Devedeset godina rođenja Danila Kiša (1935-2025)

Čudovišni krematorijum Grobnice za Borisa Davidoviča (VIII)

Feb 12, 2025 1 Komentara

(15 riječi)

Za Branka Miljkovića postoji podatak da je sa osam godina iz blizine vidio poklane ljude. Kosta Dimitrijević povodom toga piše: “Taj prizor se zauvek traumatično useca u nevinu dečačku svest, taložeći se na mučnu spoznaju ranije viđene Ćele-kule. Verovatno se već tada u poimanju i sebe i celokupnog sveta u tom mladom, osetljivom biću začela otrovna klica tajanstva Smrti... Pesnik je svoje rane traume, doživljene zbog zločina protiv čovečnosti, iskazivao gorkim, ispovednim stihovima, otkrivenim u đačkoj beležnici: ’Ne opija se od alkohola / opija se od svega što nije svakodnevno: / od nenadno nastale tišine / od pesme što jeca za neslućenim zanosima /od bola, od sećanja na detinjstvo / kad više nismo deca... / Rat razara psihu.’ U jednom kasnijem zapisu Branko iskazuje svoje razmišljanje u vezi s ratnim razaranjem psihe: ’Rat na jedan fizički grub način dekomponuje stvarnost. Tako razbijena i eksplodirana stvarnost se održava u svesti ratnih i posleratnih generacija i stvara jednu nespokojnu i pomalo umornu literaturu... Poraznosti rata se ne ogledaju toliko uništavanjem materijalne stvarnosti koliko u razaranju čovekove psihe. Posle bombi i ruševina treba sakupiti delove sebe, napraviti ponovo sebe, izmisliti i opravdati potrebu svog produženog postojanja.’ “

Kiš je u razgovoru sa Borom Krivokapićem iznio jedan dragocjen detalj koji se tiče Branka Miljkovića. Naime, neposredno uoči samoubistva u Zagrebu, Kiš ga je srio u Beogradu i tom prilikom Branko mu je rekao, uz prijekor zbog pića (to je bila faza kada on nije pio pa je valjda htio da svoju odluku učvrsti), i to da su oni svi kukavice, jer eto, svi ruski pisci su već u njihovim godinama bili mrtvi i to od svoje ruke, spomenuvši i Ljermontova, i Majakovskog, i Jesenjina…

‘’Postoji li negdje znak, zemaljski ili nebeski koji bi nam nedvojbeno ukazao na svemirsko prebivalište lelujavog dima?’’ , ‘’na svemirsko prebivalište’’ lelujave duše, one duše što je ‘’ostala na snježnoj vjetrometini gdje ju je našao, nasmješenu, krvavu i ojađenu Danilo Kiš'', alias Andreas Andi Sam, one duše što ''emitira u san, u poetiku, u literaturu, u osjetljivi mozak mjesečara’’, u  osjetljivu dušu dječaka Andija, budućeg pisca koga će začeti i početi uobličavati njegovu poetiku upravo to osjećanje različitosti, taj pečat različitosti, što ih je nosio od djetinjstva kao „podmuklo dejstvo biografije“.

‘’…Taj dim što počiva u svemirskoj školjci izgubljen je za naše oči, ali trag njegova uzdizanja prema nebu ostat će vidljiv u svakoj pukotini prostora što se rastvara, u svakom ogledalu duha, svakom vremenu vrišteće glazbe temeljnih postavki umjetnosti. To je žaloban i surov trag bjegunca, skakača, avanturista duha gipkijeg od leopardova tijela u bijesnoj trci za gazelama, prodornijeg od bijele strijele smrti – taj oblačić što se nevino izdigao iz kotla vruće šljake u svojoj je drugoj, blistavijoj i magičnijoj stvarnosti kao slovo OMEGA, Točka u središtu središnje Točke gdje se sanjari o ponavljanju stvaranja svijeta prema vlastitom vidovitom, zamišljenom uzoru izlučenom iz uzorka svojega obličja.

               …Lavež pasa, jecajući urlici psetolikih – eto glazbe dostojne nadahnuća Johanna Sebastiana Bacha. Taj krematorijski, bahovski marš odjekuje sibirskim prostranstvom koje ima nečuveno svojstvo da zadržava zvukove, obnavlja ih, pojačava, emitira u san, u poetiku, u literaturu, u osjetljivi mozak mjesečara.

               …Vizija kotla s vrelom šljakom koji postaje skloništem bjegunca, zatim se preobražava u skakaonicu, pakleni tobogan i na kraju postaje grobnicom-krematorijem, pogodna je, zbog stalnog i savršeno cjelovitog obnavljanja te jezovite prakse stvarnosti, i za uništenje poetike o toj neprirodnoj stvari u strogoj centričnosti u kojoj se događa prirodni – nadstvarni zločin…Tako bi poetika, taj bludni anđeo nižih regiona, postala izlišnom. Već je izlišna. Sjen Kišove onespokojavajuće mašte pala je na nju kao što u jesenjim jutrima pada inje na zemlju…Eto što se događa s knjigama, piscima, mjesečarima, poetikom. Neuhvatljive metafore, užasavajuće metamorfoze.’’

(Kraj – Izvod iz knjige ''Kišovo pero iz pakla'', Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, Skaner studio d.o.o., Zagreb, 2022.g.)