…Prema pripovjedačevu kazivanju može se zaključiti da je onaj što ga gone psi i psetoliki ljudi genijalan i sposoban vratolomni skakač, tmurni samoubojica koji nije izbirljiv... toranj kotla s vrelom šljakom za njega je smrtonosna skakaonica što se u trenu ili još duže ne razlikuje ni od koje skakaonice. Poetika je već (ta skotna kuja) pronašla u tome skoku estetizam koji doista postoji ali je jezovit i ta estetika miriše na izgorjelo ljudsko meso, vidi se jedna slika – pramen, lelujavi oblačak dima što se polako i ravnodušno uzdiže prema nebu. Sadržajna metafizika činjenica, to je ta smrt u kotlu s vrelom šljakom.’’

           Smrt Novskog i njegova grobnica nije samo ''u kotlu s vrelom šljakom.’’ Grobnice hiljada i hiljada ljudi, nevinih, nesrećnih i tragičnih ljudi, više nijesu samo u svim tim mjestima zla i vječne tame, znanim i neznanim, već i u samim ljudima, ubicama, planerima, protagonistima i čuvarima svih totalitarnih zatvora i logora, tj. u svim tim ‘’pasjim’’, ‘’psetolikim ljudima’’, ‘’izbezumljenim ljudima-goničima’’, i njihovim krvavim očima, kao i u ‘’krvavim očima’’ pasa koje su istrenirali da do maksimuma savršenstva slijede i sprovode njihovu logiku, logiku zla ovih bezdušnih i zlih ljudi a njihovih  gospodara. ‘’Jame’’ su, dakle, i zli ljudi koji su ih ‘’proizveli’’, zapravo, koji su od njih kao prirodnih staništa i fenomena proizveli njihova nova značenjska i simbolička, metaforička imena, ‘’vrijednost’’, ‘’identitet’’, prepoznatljivost i upotrebu. Tu nema zloupotrebe, zloupotreba se javila onda kada je, smislivši i ostvarivši svoj pakleni i đavolji plan, družina zla (što bi rekla Kišova ‘’definicija’’ totalitarnog zla: bilo koja družina koja se i ako se ‘’domogla’’ svakog takvog jednog ili njemu sličnog plana i nauma) pretvorila pećine i jame,  škrape i vrtače u ‘’jame’’ i ‘’vrtače’’ kao klanice i skladišta smrti ubijenih, pa čak i živih ljudi, ideja, snova, ideala, vjera i etnija, jezika i tradicija. I to i jeste, zapravo, zaista ‘’sveopšta vavilonska pometnja jezika.’’

            Marija Čudina dalje piše: ''…Nije više samo kotao vrele šljake Davidovičeva grobnica – dubine psećih krvavih očiju i očiju pasjih ljudi također su nešto kao vrući kotlovi, jame, ledeni ponori žeravice na dno kojih se sunovraćuje genijalno tragična žrtva nasilništva, sunovraćuje se tamo sjen njegova, bezbroj njegovih sjeni što se kozmičkom pravilnošću pretvaraju u spiralni oblak dima koji odlazi put neba, a pseće oči žude za kostima njegova tijela. O duše se ovdje niko ne otima. Ona je ostala na snježnoj vjetrometini gdje ju je našao, nasmješenu, krvavu i ojađenu Danilo Kiš.''

Podsjetimo se te scene iz ‘’krvavih dana’’, novosadskih ‘’hladnih dana’’, koju je Kiš dao u ‘’Peščaniku’’: ‘’Mozak gospodina Frojda, primarijusa. ..Sneg okolo…kao da bejaše malko otopljen jedino oko mozga, na kojem su se jasno razaznavale talasaste vijuge, nalik na vijuge u orahu, kao i crvene niti kapilara. Mozak je ležao tako u snegu, na uglu Miletićeve i Grčkoškolske ulice, i čuo sam kada je neko rekao kome je taj mozak pripadao, čijoj lobanji. Mozak gospodina Frojda, primarijusa, ležao je dakle na maloj snježnoj adi…’’ O tim svojim dječačkim, tragičnim i bolnim, doživljajima, Kiš je, između ostalog, u razgovoru sa Borom Krivokapićem, rekao i ovo: ''Ako je ovo neki rendgen na koji me naslanjate, reći ću neke činjenice koje možda mogu nešto da znače čitaocima kada čitaju porodični ciklus. Čitaoci me pitaju je li to stvarno bilo tako, ja kažem jeste, a prava riječ bi bila tako i još gore... Moj svestan život počinje tu negde u januaru 1942.g. u vreme novosadskih hladnih dana, masakra Jevreja i Srba. Tog dana sam ja izgubio drugove iz igre u istoj ulici, a ja sam to nekako preživio sa mojom porodicom... Vidio sam mnogo leševa, imao sam sedam godina, navukao mnogo straha, nekog metafizičkog, nekog iskonskog straha... Hoću da kažem da nijesam strašljiv, to je neka druga riječ, neka anksioznost koja me pratila. Mi smo se obreli u Mađarskoj, gde sam ja radio kao sluga kod seljaka, to su malo patetični trenuci, koje sam ja dao u nekoj transponovanoj formi. Otac je nestao u Aušvicu... Ja sam se spasio zahvaljujući što sam kršten, nijesam imao tridesettri godine kao Hrist, ja sam od onih hrišćana koji pamtim svoje krštenje...'' 

Frapantne su sličnosti između dječačkih uspomena Danila Kiša, Vitomira Vita Nikolića i Branka Miljkovića. Svi su u tragičnim momentima Drugog svjetskog rata iznenada ugledali krvave prizore ‘’nasmješenih’’ i ''ojađenih'' duša, o koje se ''ovdje niko ne otima'', kako napisa Marija Čudina. Bolne i teške ratne scene, učinile su da nenadano, gotovo alhemijski, preko noći, svako od njih postane prerano sazreo, odrastao čovjek, “sasvim mator”, kako kaže Vito. Danilo Kiš je našao dušu na ’’snježnoj vjetrometini’’, ’’nasmješenu, krvavu i ojađenu.’’ Meša Selimović piše: “Više je tuge u istini nego u svemu što možemo da izmislimo.” Tuga ove istine sva je natopila Vitovu pjesmu “Slika iz djetinjstva” koja govori upravo o tom trenutku: “Gospode, kako pamtim tu sliku, / kako je sve to živo u sjećanju / - odsjekli su glavu nesrećniku, / a nekakva je muva pala na nju. // I dok je nepovratno iz zjenica / odlazio čitav jedan svijet, / ta je muva mirno išla preko lica / kao da se ništa dogodilo nije. // A tamo je negdje mirisala trava, / šumorio jasen, cvrkutala ptica / - sve je bilo isto, osim ova glava / sa ravnodušnom muvom na sred lica. // Ćutao sam i dok su ostali / odlazili siti tog prizora ratnog / neko je viknuo ŠTA ČEKAŠ, MALI! / NIŠTA rekao sam sasvim mator.”

I Kiš je poput Branka i Vita pripadao generaciji koja je pohađala “drugi svjetski rat umjesto osnovne škole”(Branko i Vito su rođeni 1934., a Danilo 1935. godine): “O nama je malo rečeno, jer smo bili mali / (a skoro mi se čini da je tako bolje), / o nama koji smo pohađali / drugi svjetski rat umjesto osnovne škole. // O nama koji smo morali shvatiti / u jednom dobu kad se teško išta shvata / kako nam niko ne može vratiti / ni mrtvu majku, ni oca, ni brata. // O nama je malo rečeno, dragi vršnjaci, / i niko nam ništa ne stavi na grudi / za to što smo smjeli da budemo dječaci / kad mnogi nisu smjeli biti ljudi. // O nama je malo rečeno, moji mili, / pa zato danas mnoge naš falset vrijeđa, / jer niko ne zna kako smo učili / mitraljesku paljbu umjesto solfeđa.” (Vitova pjesma: “Mojim vršnjacima”).

                                     (Nastavlja se)