Piše: Dušan Pajović, kolumnista CdM-a

Da bi se izvršio genocid – potrebna je poezija, napisao je Slavoj Žižek. Vjera u neku nadestetsku ravan, svrhu i obećanje. Tako se Vojska Republike Srpske, sa svojim paravojnim formacijama, u Srebrenici samo „svetila Turcima zbog Osmanskog carstva“. U istom slučaju je je rušenje Vukovara bilo proglašeno osvetom „ustašama zbog Jasenovca“. Da bi rđavi ljudi živjeli sami sa sobom potreban im je mit, koji bi mogli prodati i sebi i drugima.

Tako je sinoć vlast izvršila puč i blokirala Ustavni sud. Kazali su da su pogazili Ustav radi očuvanja Ustavnog poretka i zakona. U prijevodu, ratovali su za mir. Ili su imali seks radi očuvanja nevinosti. Količina smisla u posljednje dvije napisane rečenice je sasvim jednaka količini smisla rečenice koja im je prethodila.

Ako Ustavni sud ne funkcioniše, nema mehanizma koji bi osigurao da zakoni i odluke budu u skladu s Ustavom Crne Gore. Dakle, mogu da mijenjaju Ustav i zakon protivpravno. Znamo da im to nije problem, jer su već spominjali mnoge stvari, počevši od dvojnog državljanstva do uvođenja srpskog jezika kao službenog. Mogu i da ospore ustavnost izbora, formiranje nove Vlade ili blokiraju smjenu funkcionera. Famozna tridesetoavgustvska većina onda može da vlada u svojstvu doživotnog mandata podarenog od strane Đeda i naroda 2020. godine. Svi drugi izbori su nelegitimni. Osim ovi nebeski od prije četiri godine, dobijeni kao dar od Boga nebeskom narodu.

Kako je Ustav u suspenziji, mogu i da nam krše bazična ljudska prava, a da nemamo kome da se žalimo. Što vjerujem da jedva čekaju da primjene već na prvom sljedećem protestu… Kao što su primijenili na Belvederu ili 13. jula 2022. godine u Nikšiću.

Kao što znate, ja nijesam neki legalista, ali na ovu vulgarnu demonstraciju autokratske moći se mora reagovati. Moram i da odam priznanje opoziciji zbog bačene dimne bombe. Iako bi, istini za volju, ja više preferirao suzavac – pa da poslanici i poslanice vlasti malo rone suze, onako kako ih rone građani dok ih slušamo i gledamo u njihovom ljigavom bahaćenju i bogaćenju. Nema potrebe za rukavicama, persiranjem i međusobnim uvaženim gospodinisanjem. Drago mi je da se, makar za sada, opozicija sa tim slaže.

Ako je već Ustav, koji kaže da smo nezavisna i suverena država, republikanskog oblika vladavine – suspendovan, onda da odmah proglasimo ono što je svima jasno: mi živimo skroz drugo uređenje. Mi živimo podaničku kakistokratiju. Kakistokratija nažalost nema direktne lingvističke veze sa kakom, nego sa starogrčkim κακιστος – što znači najgori. Kakistokratija je, dakle, vladavina najgorih, najbeskrupuloznijih građana. Oni su ti koji nam kroje kapu. I iz dana u dan pokazuju da fotelje neće predati mirnim putem sada kada su ih se masnim rukama dokopali.

Za genocid je potrebna poezija, a za vlastoljublje, gaženje i represiju mitovi o proevropskom DF-u i liberalnom PES-u. Za vlažni san o diktaturi su potrebni Milan Knežević da kudi DPS zbog retrogradnosti i blokiranja evropskih integracija, Andrija Mandić da s osmijehom na licu govori da je Crna Gora njegova jedina matica, i Milojko Spajić da i građane i opoziciju tretira kao đecu koju roditelji opominju da se lijepo igraju, te da će popričati kad dođu doma.

Moram priznati da su mi se Knežević i Mandić više sviđali dok su pozivali ratne drugove da iskopaju oružje, a Spajić dok je držao slovo kako se u Crnu Goru vratio radi očuvanja interesa Srpske pravoslavne crkve i Amfilohijevog amaneta. Makar su bili donekle iskreni.

Ovako, dok sve liči na farsu u kojoj polusvijet glumi svijet, a glumci političare; ne mogu a da mi na pamet kao njihov opis ne padne deskripcija koju je Sartre jednom prilikom upotrijebio: To je kukavica koja ne želi da prizna svoj kukavičluk; ubica koji potiskuje svoju naklonost ka ubistvu, nemoćan sasvim da je priguši, a koji se, ipak, ne usuđuje da ubije, osim iz potaje ili u anonimnosti gomile; nezadovoljnik koji se ne usuđuje da se pobuni iz straha od konsekvenci svoje pobune.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)