Društvo

Dr. sc. Goran Sekulović: GLOBALIZACIJA (DRŽAVA–MEDIJI)

Globalizacija i demokratizacija III

Avg 15, 2020 0 Komentara

(15 riječi)

Veliki broj referentnih aktuelnih autora ističe da globalizacije nema bez demokratizacije. Autoritarizam se pokazuje kao dio jednog šireg, dubljeg i cjelovitijeg pitanja mogućnosti i stvarnosti razvoja demokratije u okviru procesa globalizacije i budućnosti svijeta uopšte. U osnovi autoritarizma stoji staro pitanje sile i  nasilja, mada su u novije vrijeme uobličeni i razvijeni mnogo suptilniji i sofisticiraniji, prefinjeniji i neprepoznatljiviji njegovi oblici. Obračunavanje vlasti s političkim protivnicima i njihovo progonjenje i eliminisanje staro je koliko i čovječanstvo. Za vrijeme dinastije Ći koja je vladala Sjevernom Kinom od 550. do 577. godine, prvi njen imperator Kao Jang vršio je sistematsko istrebljenje porodica koje su podržavale prethodnu dinastiju. Samo u jednoj godini ubio je 721 osobu. Takvi i slični primjeri nalaze se svuda u svijetu i u skoro svim vremenima. Osnovna razlika između drevnih i modernih vremena je u tome što se ranije nasilje zbivalo spontano, stihijski, uglavnom u ratovima i u nemirnim dobima, bez unaprijed smišljenih planova i praksi masovnog istrebljenja. U novijim ideološkim dobima, od dvadesetog vijeka, pak, u totalitarističkim, nacističkim i staljinističkim konc-logorima, dešavala su se masovna, planska, ciljana ubistva, pomori, egzekucije i genocidi čitavih populacija i naroda, ogromnog broja ljudstva i djelova čovječanstva. Poslije pobjede nad fašizmom i nacizmom, liberalizmu se nastavio suprotstavljati staljinizam, odnosno tzv. ''realni socijalizam'' i komunizam sa osnovom u ideologiji marksizma-lenjinizma.  

''Glavno ideološko opravdanje autoritarizma u moderno doba bio je marksizam-lenjinizam. On opravdava jednopartijsku diktaturu i vladavinu malobrojne birokratske elite koja sama sebi produžava vek do beskonačnosti. Ipak, većinu autoritarnih režima krajem dvadesetog veka nisu činili komunistički režimi. Kao i komunistički režimi, oni su imali velikih problema da uspostave i održe svoju legitimnost.'' (Semjuel P. Hantington: 2004.)

Vrijeme je pokazalo da je proces tranzicije – od nedemokratskih ka demokratskim zemljama – mnogo širi, jači, ozbiljniji i dalekosežniji nego što je to samo proces prelaska od bivših komunističkih zemalja ka demokratiji. Ovaj drugi, uži i specijalniji vid tranzicije smješta se u jedan širi i mnogo kompleksniji, neizvjesniji i rizičniji proces demokratizacije u savremenom svijetu, kao neodvojivom, a možda i najvažnijom, stranom ukupnih globalizacijskih procesa. Za proces demokratizacije izuzetno važni su ekonomski činioci, bogatstvo jedne zemlje, odnosno države. Stepen ekonomske moći uslovljava i stepen (ne)zrelosti jednog društva da uspješno prođe tranziciju od nedemokratije ka demokratiji.

No, na primjeru bivše SFRJ vidi se značaj i ekonomskog faktora, ali još i više njegova ograničenost i parcijalna moć. Hantington je pisao da su ''nekoliko zemalja koje ne izvoze naftu – Singapur, Alžir, Južna Afrika, Jugoslavija – 1990. godine dostigle nivoe ekonomskog razvoja koji ih svrstavaju u gornju-srednju zonu prihoda, ili iznad nje, gde se mogu očekivati tranzicije u demokratiju.'' (Hantington: 2004.) Ako se, dakle, za društvene probleme ne nađe odgovarajući politički, demokratski odgovor i rješenje, kao posljedicu imamo različite pred-političke, pred-moderne, neadekvatne i nedemokratske odgovore u vidu etničkih, religijskih i sličnih ratova i konflikata.        

Polovinom osamdesetih godina dvadesetog veka demokratske tranzicije proizvele su i jedan talas optimizma u pogledu budućnosti demokratije. Komunizam je, sasvim ispravno, smatran ''grandioznim neuspehom''. (Zbignjev Bžežinski: 1999.) Drugi su otišli korak dalje i tvrdili da je iscrpljivanje mogućih sistemskih alternativa označilo ponosnu pobjedu ekonomskog i političkog liberalizma. Socijalistički sistemi zasnovani na rigidnim kolektivističkim, komunističkim načelima, kao neproduktivni nestali su sa istorijske scene. Ali, ''da li postoji fundamentalno nepovratan, dugotrajan, globalan trend širenja demokratskih političkih sistema po celom svetu, kao što misle Tokvil i Brajs? Ili je politička demokratija oblik vladavine koji je, uz nekoliko izuzetaka, ograničen na manji broj društava u svetu – bogatih i/ili onih na zapadu? Ili politička demokratija za veliki broj zemalja predstavlja nešto povremeno, oblik  vladavine  koji  se  smenjuje  s  različitim oblicima autoritarne vlasti?'' (Hantington: 2004.)

Pojedini autori, međutim, upozoravaju da bez obzira na oblik neke političke vlasti, svuda se nailazi na korupciju, neefikasnost, nekompetentnost, siromaštvo, socijalnu nepravdu, glad, neslobodu. Demokratski politički i ekonomski razvoj nijesu dovoljni da obuhvate svu složenost globalizacijskih izazova i nedoumica u savremenom svijetu. Ali, nesumnjivo da pomažu jednom savremenom društvu da se na uspješan način (iz)bori sa svim svojim problemima. Za Amartya Sena oni su, ipak, samo jedan od oblika instrumentalnih sloboda. ''Ako je sloboda ono što unapređuje razvoj tada je to najvažniji argument zbog kojeg se usredotočujemo  na taj cjeloviti cilj, a ne na neka posebna sredstva ili neku posebnu listu instrumenata. Poimanje razvoja kao širenja supstancijalnih sloboda usmjerava našu pozornost na ciljeve zbog kojih je razvoj važan, a ne na određena sredstva koja svakako igraju značajnu ulogu u tom procesu.'' (Sen: 1999.) I politika i ekonomija trebaju biti samo sredstva, mehanizmi, procedure, standardi, pravila, za postizanje, afirmisanje i poboljšanje ukupne  čovjekove dobrobiti, a ne isključivo svrha po sebi. Jer, supstancijalna sloboda je ''sposobnost osoba da oblikuju vlastiti život dostojan poštovanja.'' (Sen: 1999.) O ovoj vrsti shvatanja slobode i fundamentalnom, strategijskom značaju pojma ''socijalnog kapitala'', Entoni Gidens piše da ''Sen svraća našu pozornost na slobodu kao socijalnu sposobnost.'' (Gidens: 2000.)

   Budući razvoj demokratije u svijetu, kao dio procesa globalizacije, očito je neizvjestan i ambivalentan. Talasi demokratizacije smjenjuju se sa protivudarima, tzv. talasima antidemokratizma. Ipak, ''povratni talas'' uvijek obuhvati manji broj društava u odnosu na talas demokratizacije. Poslije prvog talasa demokratizacije odmah nakon Francuske i Američke revolucije, došao je drugi poslije Drugog svjetskog rata i treći od polovine sedamdesetih godina do početka devedesetih, tzv. ''globalna demokratska revolucija'' koja neće trajati vječno. Za njom može doći novi nalet autoritarizma, koji bi predstavljao treći povratni talas. To, međutim, neće smetati da četvrti talas demokratizacije nastupi u nekom trenutku  u dvadeset prvom vijeku. ''Istorija je pokazala da su povodom demokratije grešili i pesimisti i optimisti, a verovatno će to pokazati i budući događaji.'' (S. Hantington: 2004)

Sudeći prema dosadašnjim iskustvima, dva najvažnija činioca koji se tiču buduće stabilnosti i širenja demokratije jesu ekonomski razvoj i političko vođstvo. Većina siromašnih društava ostaće nedemokratska dokle god budu siromašna. Ako je tačna ova Hantingtonova tvrdnja, šanse za razvoj demokratije u budućnosti nijesu velike, ali su vjerovatno gledane i analizirane prilično realnim procjenama. I u ranijim vremenima, npr. u Marksovo doba, kao i danas, siromaštvo je jedan od glavnih svjetskih problema. Pojedini teoretičari primjećuju, što je i istorija dokazala, da su upravo siromašne, nedemokratske i nestabilne zemlje pogodno tlo za razne radikalne revolucionarne, ljevičarske ili desničarske, grupe. I u najrazvijenijim zemljama na kraju dvadesetog i početkom dvadesetiprvog  vijeka siromaštvo je veoma prisutno.

''Sasvim pri dnu klasnog sistema veliki broj ljudi u Ujedinjenom Kraljevstvu živi u siromaštvu. Mnogi nemaju odgovarajuću ishranu i žive u nehigijenskim uslovima, a životni vek im je niži nego kod većine stanovnika. To nije nov fenomen. Godine 1889. Čarls But objavio je jedan rad u kome je izneo da jedna trećina Londonaca živi kao 'teška sirotinja'. Javnost je na to reagovala burnim protestima. Kako je moguće da je u zemlji koja je u to vreme bila možda najbogatija na svetu i središte ogromne imperije, siromaštvo tako rašireno? Istog posla latio se i njegov prezimenjak, general Vojske spasa Vilijem But, u čijoj su knjizi U najmračnijoj Engleskoj i kako da se iz mraka iziđe, objavljenoj 1890. (novo izdanje 1970), izneti porazni podaci na osnovu računica Čarlsa Buta prema kojima je 387. 000 ljudi u Londonu 'veoma siromašno', 220.000 'na ivici umiranja od gladi', a njih 300.000 'umire od gladi'. Gotovo četvrt miliona primeraka knjige prodato je za godinu dana,a on je u njoj izneo i predloge za drastično smanjenje siromaštva kroz praktične programe socijalnog staranja i reformi.'' (E. Gidens ''Sociologija'',CID, Podgorica, str. 184/185)

Hantington u "Trećem talasu" piše: ''Međutim, siromaštvo nije neizbežno. U prošlosti se smatralo da su države poput Južne Koreje duboko zaglibljene u ekonomsku zaostalost, a onda su iznenađivale dvadesetog veka među ekonomistima  koji proučavaju napredak zavladao je opšte slaganje o načinima za unapređivanje ekonomskog rasta. To slaganje iz osamdesetih godina može, a i ne mora da se pokaže trajnijim i produktivnijim od onog veoma različitog slaganja među ekonomistima koje je postojalo u pedesetim i šezdesetim godinama dvadesetog veka. Ipak, ta nova pravovernost ili neoortodoksija proizvela je značajne rezultate u mnogim zemljama.

   Neophodna su, međutim, dva upozorenja. Prvo, ekonomski razvoj u vrlo zakasnelim zemljama u razvoju, to jest uglavnom u Africi, lako se može pokazati težim od ranijih razvitaka, jer prednosti zaostalosti ne mogu da nadoknade sve širi jaz između bogatih i siromašnih zemalja, kakav u istoriji nije imao presedana. Drugo, mogli bi se pojaviti novi oblici autoritarizma koji bi pogodovali bogatim, informacionim, na tehnologiji utemeljenim društvima. Ako se takve mogućnosti ne ostvare, ekonomski razvoj trebalo bi da stvori uslove za postepeno zamenjivanje autoritarnih političkih sistema demokratskim. Vreme je na strani demokratije.

   Ekonomski razvoj omogućava demokratiju; političko vođstvo je ostvaruje. Da bi demokratije nastajale, buduće političke elite moraće u najmanju ruku da veruju u to da demokratija za njihova društva i njih same predstavlja najmanje loš oblik vladavine. Takođe će morati da poseduju veštinu da tranziciju u demokratiju izvedu uprkos radikalima i protivnicima promena, kojih će svakako biti, i koji će uporno pokušavati da podriju njihove napore. Demokratija će se u svetu širiti u onoj meri u kojoj oni koji u svetu i u pojedinačnim zemljama imaju moć budu hteli da se ona širi.Vek i po pošto je Tokvil posmatrao kako se moderna demokratija rađa u Americi, uzastopni talasi demokratizacije zapljuskuju obale  diktature. Nošen rastućom plimom ekonomskog napretka, svaki talas stizao je dalje, a vraćao se manje od prethodnih. Istorija se, da promenimo metaforu, ne kreće napred po pravoj liniji, ali kad se vešti i odlučni lideri potrude, kreće se napred.'' (Hantington: 2004)

Ove Hantingtonove teze bi se mogle komentarisati ''teškom artiljerijom'' metafizike i ontologije, odnosno mislima Marka Aurelija, rimskog cara i filosofa koji je pisao za samog sebe, ali se pokazalo i za veliki dio ljudskog roda. On definiše čovjeka ovako: ''Biće je čovjekovo nalik na tekućinu, osjećanje njegovo turobno, substantija žića njegova lako kvarljiva, duša njegova s čigrom usporediva, kob njegova teška za odrediti, vapaj njegov stvarca neizvjesna.'' Ipak, nema mjesta pesimizmu. Uostalom, Marko Aurelije je imperator za koga se vezuje zadnje razdoblje veličanstvene istorije Rima u kome je pobjeđivala pravda. Uz to, zna se da je vladao sa dubokim razumijevanjem svoje epohe i svijeta oko sebe. Kao umjereni i realni optimizam i za svakodnevni i za istorijski život, put i djelo, mogu poslužiti njegove sljedeće misli: ''Imaš moć nas svojim mislima, ali ne i nad događajima iz spoljnjog sveta. Shvati ovo i pronaći ćeš snagu''.

Vidimo da je ekonomski faktor, uz politički, vrlo značajan u istoriji čovječanstva. Primjera radi, Žak Le Gof u knjizi ''Izum čistilišta'' (koje, inače, ne postoji u drugim religijama, već, od srednjeg vijeka, samo u katoličanstvu), analizira kako su upravo finansijski uzroci doveli čak do pojave i ideje o Čistilištu. Procesi ekonomske prirode su dugo zanemarivani, tako da je Marks s pravom akcentirao potrebu njihovog fokusiranja. Na generalnom, strateškom planu, Marks nije po ovom pitanju omanuo. Dovoljno je samo na pravi način osvijetliti, recimo, savremenu Ameriku i vidjeti koliko je Marks bio u pravu. Tako, Gor Vidal, dugo vremena vodeći američki pisac i kritički intelektualac kaže: ''Postoji samo jedna partija u SAD: 'Partija vlasništva' koja ima dva krila – republikansko i demokratsko...Osamdeset procenata Amerikanaca živi sve gore dok jedan procenat poseduje sve i plaća podršku dvadeset procenata (novinari, advokati, političari, bankari).''

S druge strane, svakako se mora reći da je Marks umanjio objektivan, ne samo tzv. ''povratni'', već i izvorni uticaj koji i na ekonomsku i na svaku drugu oblast društva imaju politički, kulturni, idejni i duhovni fenomeni, događaji i procesi. To je posebno karakteristično za dvadeseti vijek, postindustrijalizam i postmodernizam, za savremenu globalizaciju. Dvadeseti vijek je vijek eksponencijalne proizvodnje kulturnih dobara, vijek dotad neslućenog razvoja tehnike i mašinizacije, visoke tehnologije, novih materijala, digitalne elektronike, mas-medija, informatike i kompjuterizacije...Iako je Marksovo djelo proizvod devetnaestovjekovnog prosvjetiteljskog i tehničkog, racionalističkog (egzaktnog) i sekularnog (imanentnog) buma modernizacije, ono, naprosto, nije moglo računati više nego što je računalo na izvanredne domašaje na ovom planu u dvadesetom vijeku.