Velikosrpski ideolozi su upregli sve svoje resurse kako bi spriječili održavanje referenduma 2006. godine. Crnoj Gori se prijetilo glađu, proćerivanjem Crnogoraca, studenata iz Crne Gore, sprečavanjem liječenja u bolnicama u Srbiji i slično. Plašeni su Crnogorci i „šiptarskim osvajanjem Crne Gore“. Nosioci ideja referenduma za nezavisnu Crnu Goru su medijski satanizovani, Milo Đukanović je postao meta najprljavije kampanje u svjetskim razmjerama. Sve to nije pomoglo da se građani Crne Gore odreknu želje za nezavisnom državom.

Iako su osporavali rezultate referenduma, bez obzira što je granica za suvereniste bila 55 odsto, srpski nacionalisti su na kraju, ipak, shvatili da samo otvorena nacionalistička retorika i prljava propaganda ne mogu promijeniti politički smjer u Crnoj Gori i pripodobiti ga srpskim interesima. Pa su, znajući mentalitet Crnogoraca kao tipičnih Dinaraca, koje je Vladimir Dvorniković svrstao u „plemenski politički tip: ambiciozan, nestalan, prevrtljiv, plah“, tražili savezništvo među nezadovoljnim suverenistima. I našli su ga.

Grobari nezavisnosti

Problem je što se u tom savezništvu neđe izgubila Crna Gora i što se taj dio nezadovoljnih suverenista više antagonizovao prema vlasti oličenoj u koalicijama oko DPS-a, to su sve više postajali grobari nezavisne Crne Gore za koju su se zdušno borili, stavljajući ispred interesa države uništenje DPS-a kao relevantnog političkog subjekta.

Zato ne čudi što su prosrpske organizacije i srpski mediji akcenat stavili na što veću kriminalizaciju DPS-a, naduvavajući i stvarajući afere čak i od običnih besmislica. Pa i danas, kada u Crnoj Gori vlada potpuno bezakonje, nepotizam, partitokratija, kakistokratija, klerikalizacija, korupcija, od DPS-a se medijski i politički pravi baba Roga, iako su sve ono zbog čega se kritikovala vlast oko DPS-a stotinama puta multiplikovali. Za one ispranih mozgova, nakljukanih propagandom, neka nabroje koliko je njih prije 2020. zaposlilo najbliže rođake, a koliko ih je zapošljeno nakon promjene vlasti.

Teško je baviti se temom saveza nezadovoljnih suverenista sa prosrpskim opcijama, a ne pomenuti medijski konzorcijum Vijesti. Vjerovatno su nekada bili najgledaniji i najčitaniji, jer su potpunom promjenom uređivačke politike sačuvali dio vjerne publike nezadovoljne vlašću oko DPS-a, koji su poput čuvenih kuvanih žaba mijenjali svoje nazore kako se mijenjala uređivačka politika Vijesti, a dobili su novu publiku među onima koji su glasali protiv nezavisnosti Crne Gore i koji su nosioci prosrpskog nacionalnog identiteta u Crnoj Gori. Kao neko ko je ranije bio redovni čitalac Vijesti, već skoro deceniju i po svjedočim da su ideološki prevazišle dnevne novine koje je u Crnoj Gori instalirala kontraobavještajna služba Vojske Srbije.

Upravo zato nijesam pristalica da se Vijestima daje oreol medija koji je otvoren za sve političke opcije, jer se svako gostovanje na Vijestima pretvori u propagandnu bljuvotinu u kojoj se više iznose stavovi novinara Vijesti od stavova gostiju. Upravo na to je ličilo i gostovanje Danijela Živkovića, predśednika opozicionog DPS-a. Teško da je moguće uticati na publiku Vijesti dok na svaku izgovorenu konstataciju imate trovanje optužbama od strane voditelja i kriminalizaciju, s jedne strane, i relativizaciju svega lošeg, kriminalnog, nezakonitog i nedemokratskog što se dešava potonje četiri godine, s druge strane.

Ili su u Vijestima povjerovali u svoju propagandu, ili je svjesno i dalje podržavaju kad pozdravljaju samovolju tužilaštva u progonu pojedinih ljudi i selektivne optužbe, šireći budalastu teoriju kao da su svi oni bili dio mafije, zajedno sa predstavnicima bivše vlasti, pa ih treba držati u zatvoru dok ne progovore o strašnim zločinima prije 2020. godine. Nažalost, ima mnogo onih koji vjeruju toj podmetačini.

Očekivanja od DPS-a

Sviđalo se nekom ili ne, bez DPS-a teško da Crna Gora može izaći iz sadašnjeg razaranja države i pravljenja od nje tvorevine slične Dodikovoj. To definitivno ne znači odsustvo kritičkog prema njegovom djelovanju. Kao neko ko ima objektivnu odgovornost za dovođenje pajaca na mjesto premijera, koji je protivustavno i protizakonito, u stilu diktatora, potpisao takozvani Temeljni ugovor sa SPC, očekuje se od DPS-a da pokrene postupak pred Sudom za ljudska prava u Strazburu kojim će se taj ugovor staviti van snage. Imaće pomoć u činjenicama od svih poznavalaca te teme.

Takođe, od DPS-a se očekuje da se mnogo proaktivnije uključi u pitanje popisa, involvira i međunarodnu zajednicu, jer je očito da ne postoji nikakva kontrola i da je proces potpuno netransparentan. Po pravilu, popisom se obuhvataju svi koji borave na teritoriji države, jer u normalnim zemljama popisi se vrše prevashodno da se utvrde ekonomski parametri i zato se traže podaci o broju domaćinstava, broju članova, prihodima, rashodima i sl. U demokratskim zemljama nacionalnost, jezik i vjerska opredijeljenost irelevantni su za svrhu popisa, podaci iz popisa se često čak ni ne objavljuju javno.

U Crnoj Gori je popis sredstvo za političku manipulaciju. Zato je više nego važno da se kontrolom podataka onemoguće zloupotrebe. Trebalo je da se softver, koji je bio predmet dogovora između pozicije i opozicije, uradi prije nego što se popis održao i da se softverom onemogući upis nepostojećih JMBG, ili duplirani JMBG, da se odvoje državljani Crne Gore od stranaca koji borave u Crnoj Gori, privremeno ili stalno. Bez navedenog, podaci se ne mogu smatrati vjerodostojnim, jer po insajderskim informacijama kojima raspolažem i u prošlom popisu iz 2011. je više od 20.000 stranaca popisano da nijesu posebno prikazani u popisu. Nije tajna da se radilo većinom o nedomicilnom stanovništvu iz suśedne Srbije.

Činjenica da prosrpske partije više ne pominju popis i da se rezultati ne objavljuju javno izaziva sumnju i kao da potvrđuju informaciju iz samog MONSTAT-a, koja se pojavila i u medijima, da popis nije ispunio očekivanja prosrpskih partija i Beograda.

Iskustvo sa ideologijom koja dokazano ne bira sredstva za postizanje cilja DPS treba da podigne pozornost svih suverenističkih partija, ukoliko pretenduju da postanu zastupnici procrnogorskih interesa. Bojim se da sa dosadašnjim angažovanjem nijesu zaslužili takav epitet.

Obezvređivanje 13. jula

Svi oni suverenisti koji su svojim glasom omogućili Uri, Demokratama i PES-u da odlučuju o sudbini Crne Gore, naśedajući na tupave priče kako nije važan ni nacionalni, ni državni identitet, da je Crna Gora bezbjedna u NATO, da se izmišljaju neprijatelji spolja, saučesnici su u degradaciji svega što je do juče bilo sveto našim roditeljima, đedovima.

Način na koji je obezvrijeđen 13. jul, datum koji je toliko značajan za državnost Crne Gore i datum kojim je obilježen prvi opšti otpor fašizmu u Evropi, trebalo bi da bar malčice pomjeri moždane vijuge mnogih iznadsituaša. Dodijeliti Trinaestojulsku nagradu svešteniku crkve koja je bila fašistički kolaborant u Drugom svjetskom ratu, čiji je prvi čovjek u Crnoj Gori sa dobrodošlicom dočekivao italijanske fašiste, koji je podržavao izdajnički i zločinački četnički pokret, ili čovjeku čiji snimci po Jutjubu izazivaju smijeh u regionu dok izvodi italijanske pjesme, ruganje je nasvjetlijim događajima iz crnogorske istorije. I to se čini namjerno. Pravi se sprdnja od Crne Gore, njene istorije, njene slobodarske tradicije. Ponižava se Crna Gora.

Sramota me je od prijatelja Srba sa kojima sam se zajedno smijao komičnim izvedbama ,,O, sole mio“ ... Što smo postali? Zemlja u kojoj se komedijaši stavljaju na pijedestal, a ozbiljni ljudi i stvaraoci ponižavaju kao gubitnici od takvih? Je li to Joanikije Lipovac postao simbol 13. jula, kad njegovi ideološki nasljednici postaju laureati nagrade koja je do juče bila prestižna?

Neko će reći da nas je sadašnja vlast približila članstvu u EU. Vrlo bih pozdravio da nas sadašnja vlast dovede do članstva u EU, ali kao neko ko je čitav život kulturološki, politički, ideološki bio dio zapadne kulture i vrijednosti u stanju sam da prepoznam ko ne pripada tom profilu, pa sam ubijeđen da je pomenuti napredak više dio globalne situacije, nego njihove metamorfoze u Evropejce. Ni supe nam se ne bi pomiješale, toliko imamo veze. Bojim se da je na djelu poseljačenje Crne Gore, da je sve urbano marginalizovano i da se u Crnoj Gori gaji kultura treša i ideološke vrijednosti sa istorijskog otpada. Zatire se crnogorska tradicija, istorijsko pamćenje, diskriminiše Crnogorska crkva, crnogorski jezik, čak se i prekid napajanja strujom, kažu, desio, jer su struju prebacivali na ćirilicu.

Sem toga, stavljanjem na dnevni red parlamenta Rezolucije o genocidu u Jasenovcu, sa kojim, btw, Crna Gora nema nikakve veze, samim tim ni potrebe da se izjašnjava o tome, govori da se namjerno želi stvoriti kod Hrvatske neprijateljsko raspoloženje prema Crnoj Gori i na taj način spriječiti dalje napredovanje ka članstvu u EU. Teško se oteti ustisku da je to dio šire strategije čuvenog „srpskog sveta“, samim time što je srpski parlament odbio da raspravlja o sličnoj rezuluciji, pod objašnjenjem da bi to napravilo neprijatelje od Hrvata narednih sto godina.

Sličnu ulogu ima i inicijativa o promjeni Zakona o državljanstvu, kojom se želi onemogućiti da građani Crne Gore suvereno odlučuju o sebi i svom evropskom putu, da njihova budućnost zavisi od volje Beograda. Ako je u pitanju, kako kaže premijer, da se crnogorska đeca vrate Crnoj Gori, onda bi logično bilo da se to odnosi samo na one koji su ostali vjerni svojoj Crnoj Gori, svojem crnogorskom porijeklu i koji se nikad nijesu odrekli Crne Gore. A to su onih cca 28.000 u Srbiji.

Dok se javno seiri o IBAR-u, EPCG potpisuje ugovore sa firmom u vlasništvu Milorada Dodika koja se nalazi na crnoj listi sankcija SAD, u Podgorici se bira na mjesto potpredśednika opštinske organizacije čovjek koji se slika sa šubarom sa kokardom i sa zastavom Rusije, tako da mi imamo u Crnoj Gori dr Džekila i mr Hajda na vlasti. Politika ima lice i naličje, svoj otvoreni i svoj skriveni rad. Mnogo su važniji naličje, skriveni rad, nego javna zaklinjana i mazanje očiju evropskim zvaničnicima.

Crna Gora je dobila poruku od američke administracije sa podrškom u evropskim integracijama i upozorenjem da se svi udruže u tom cilju, i pozicija, i opozicija, da se sve teme koje dijele, svađaju, unose nestabilnost, skrajnu sa strane i da se svi usredsrede na evropski put Crne Gore. To je dobra poruka, ali se plašim da će ostati neshvaćena. Već sa Rezolucijom o Jasenovcu pokazuje se da od tog posla nema ništa. Kao što je takozvani Temeljni ugovor srušio priliku koja je nuđena Crnoj Gori, tako se ni od ovog konglomerata koji čini vlast ne može očekivati da uđe u evropsko kolo kojem ničim ne pripada.

Autor:Slobodan Jovanović

Pobjeda